To može biti teško učiniti, ali je neophodno za naš duhovni rast i odnose. Opraštanje je ključno za sklad u našoj obitelji, za mir u sebi i u drugima. Dakle, važno je naučiti riječi i put koji će nas dovesti do pomirenja, oprosta, a također i traženja oprosta od drugih, piše Aleteia.

Oprostite sebi

Nije jednostavno ni lako, ali ljubav prema samom sebi je Božanska zapovijed o kojoj ne razmišljamo često. Isus kaže: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“ (Mt 22,39). A mi pamtimo samo dio o djelima ljubavi prema Bogu i našoj braći i sestrama, zaboravljamo voljeti sebe. Prečesto se zadržavamo na žaljenju i kajanju: ne volimo sami sebe zato jer nismo ispunili vlastita očekivanja, nismo održali riječ ili smo zgriješili s ozbiljnim posljedicama. Bez ljubavi ne može biti oprosta. Ako nas prošlost sprječava da živimo ispunjeni mirom, to je znak da trebamo oprostili – sebi i drugima. 

Ne brkajte oprost i zaborav

Proces oprosta ne sastoji se u negiranju naših rana zakopanih duboko u nama. Naprotiv, put oprosta put je istine i otvorenosti. Da bismo oprostili, moramo krenuti sa spoznajom da nas je je netko ranio i povrijedio, pa čak i prepoznati koja je to vrst rana, bilo da smo ih sami uzrokovali bilo da nam ih je netko drugi nanio.

Ne manipulirajte oprostom

Ponekad se oprost može koristiti tako da svjesno tlačimo druge, da manipuliramo njima i da ih zauvijek držimo našim dužnicima. „Ne samo da si kriv što ste me povrijedo, nego mi još duguješ zahvalnost jer sam tako dobar pa sam ti oprostio”! Ovo pseudo-opraštanje iskrivljenje je istinski suosjećajnog stava zato jer nije potaknuo ljubavlju nego oholološću ili zlobom.

Pazite da su vaše namjere čiste

Kako možemo razlikovati pseudo-oprost od stvarnog oprosta? Postoji nekoliko mogućih kriterija. Za početak, moramo si postaviti pravu vrstu pitanja: Jesam li spreman oprostiti? Je li cilj moga opraštanja pomoći drugima da rastu, osoboto da dobiju osjećaj koliko su vrijedni? Jesam li spreman oprostiti prije no što se od mene zatraži oproštenje? Ako bi moje riječi drugoga ponizile, mogu li oprostiti prešutno? Jesam li spreman čekati onoliko dugo koliko je potrebno, čak i ako to vrijeme možda nikada neće doći, da izrazim oprost?

Oprost riječima i (ili) djelima

Ono što je opasno nije opraštanje, već neopraštanje! Ne treba vjerovati samo površnom oprostu jer ništa više ne nalikuje oprostu (ili što se toga tiče, dobroti i svetosti) nego njegova suprotnost. Što se tiče spontanosti koju ovaj proces predstavlja, recimo da se oprost (i zatražen i dan), osim riječima, može očitovati na tisuću i jedan način. I bez riječi možemo tražiti ili dati oprost, ali bolje je kad nešto kažemo. Kad otvorimo usne kako bismo izgovorili “molim te, oprosti mi” ili “opraštam ti”, otvara se i naše srce. Naravno, oprost možemo signalizirati i na druge načine: poljupcem, primjerice. Oprost – kad je nadahnut ljubavlju – poprima tada pravi oblik koji uvažavava osjećaje drugih. Osmijeh ili dodir pun ljubavi mogu biti jasni znakovi opraštanja čak i ako ne mogu uvijek biti zamjena za riječi.

Oprost zahtijeva vrijeme

Neki od nas teže okreću stranicu. Moramo poštivati ​​njihov tempo: stvar nije u tome da lako opraštaju, već uistinu. Drugi možda nisu svjesni težine svojih postupaka: moramo im pomoći da pogledaju u prošlost i izmjere težinu nanesenih rana te sagledaju ozbiljnost boli koju su nanijeli drugima. Ne bismo se trebali radovati prebrzo zato jer nam se čini da je sve zaboraviljeno. Zaborav nije praštanje. 

Bolje oprostiti ikad nego nikad

Tvrditi da je ponekad “jednostavno prekasno” je zabluda. Naša odluka ne mora biti konačna, uvijek je moguće oprostiti ili biti oprošteno. Pogrešno pretpostavljamo da nije tako jer nam se bezuvjetna Božja ljubav čini predobrom da bi bila istinita. Dakle, odbijamo vjerovati da je Bogu sve moguće.

Zamolite Duha Svetoga

Osjećaj mira koji dolazi s opraštanjem liječi naš um. Sjećanje na bol koju smo pretrpjeli pretvara naš put s puta smrti i povreda u put radosnog života. Oprost je uskrsnuće: prijelaz iz smrti u život. Uskrsli Krist pokazao nam je put. Zamolio nas je da oprostimo “ne sedam puta, nego sedamdeset i sedam puta” (Mt 18,22), što znači beskrajno puno puta. Ne bojmo se tražiti da nas Duh Sveti podsjeti na rane koje moramo oprostiti.