Pukotine na svim zidovima i na stropu crkve sv. Ivana Krstitelja u Rečici, puknut zabat, žuta naljepnica o privremenoj neuporabljivosti na ulaznim vratima, traka koja priječi prilaz crkvi, slika je koju gledaju vjernici u Rečici od potresa u prosincu 2020. godine. Pukotine nastale u potresu koji je 22. ožujka pogodio Zagreb i okolicu još više su došle do izražaja u prosinačkom potresu, ističe župnik vlč. Lovro Zaplatić koji župom sv. Ivana Krstitelja u Rečici, u Zagrebačkoj nadbiskupiji, upravlja od 2007. godine. „Potres u ožujku zatekao me u župnoj kući, kao i onaj 28. prosinca, ali sljedeći dan 29. prosinca u vrijeme kada se dogodio najjači potres bio sam u blagoslovu obitelji. U to vrijeme nalazio sam se u Luki Pokupskoj. Srećom sam se zadržao u razgovoru sa župljaninom koji me je dočekao ispred svoje kuće. Bilo je lakše vani doživjeti potres, premda je i na otvorenom bio poseban doživljaj čuti tutnjavu i promatrati kako se zemlja pretvara u valove”.

Vjernici i župnik jako pogođeni stradavanje crkve

Iako je Rečica pedesetak kilometara udaljena od Zagreba potres u ožujku prouzročio je pukotine na zidovima crkve i župne kuće. „Na crkvi kao i na katu župne kuće pojavile su se neke pukotine koje tada, u ožujku, nisu predstavljale problem. Ali, u potresu 29. prosinca crkva je jako stradala. Pukla je po sredini, sve bolte su popucale, pukotine su se pojavile na zidovima, na stropu i na zvoniku, a prema procjenama stručnjaka zadržale su je željezne poveznice da se ne uruši. Crkva je dobila žutu naljepnicu sa zabranom okupljanja ljudi. Kako je pukao zabat crkve i postoji opasnost njegova urušavanja crkva je ograđena trakom da se ne može prići. Za župnu kuću je ocijenjeno da se može upotrebljavati, ali s time nisam bio zadovoljan i zatražio sam novu procjenu. Građevinari su mi rekli da su posebno opasne pukotine u obliku slova ‘x’. One pokazuju da je statika zida narušena, a to se dogodilo sa župnom kućom. Dok čekam novi dolazak statičara nalazim se u prizemlju kuće”.

Crkva iznutra

Stradavanje župne crkve, čija je gradnja započeta 1737. uz pomoć župljana i grofa Draškovića, pogodilo je župnika i vjernike. „Tužni smo tim više jer smo prije dvije godine vlastitim sredstvima započeli obnovu crkve. U restauraciju smo uložili oko 200 000 kuna i time smo obnovili pjevalište. Planirali smo obnovu nastaviti zajedno s Ministarstvom kulture, ostalim fondovima, Gradom i Županijom. Ljude je jako pogodilo stradavanje crkve. Veliki mi je problem tražiti od njih da se drže epidemioloških mjera tijekom mise jer osjećaju da u ovakvim vremenima i svoj tuzi moraju biti zajedno. Tužno je promatrati crkvu zatvorenu i ograđenu i mnogi plaču, ali im uvijek kažem da iako je naša crkva ranjena, ona stoji uspravno”.

Crkva iznutra

Župna kuća

Župnik nastoji biti sa svima

Na području župe je i šest kapela koje su u dobrom stanju. „Kako kapele nisu stradale u potresu nastojim župljane dislocirati jer nam crkva nije u upotrebi. U većoj kapeli u Zamršju svake druge nedjelje imam svetu misu za taj kraj, nastojim biti sa svima te nedjeljama slavim misu i u Donjoj Rečici u Vatrogasnom domu, a u župnoj dvorani imam dvije mise. U dogovoru s roditeljima prvopričesnika za njih i djecu imamo subotom u dvorani nedjeljnu misu. Smatram da se uz sve što im dajem ne možemo bez mise pripremati za prvu pričest”.

Unatoč pandemiji koronavirusa i potresima pastoralni život u župi ide dalje, a to pokazuje i župna internetska stranica. „Nastojim biti s ljudima. Nastojim doći do njih i preko Facebooka, župnih stranica,… Kada oni nisu mogli doći u crkvu, nastojao sam preko Facebooka ‘preseliti’ misu do njih. Moram reći i da je naš nadbiskup imao pravo kada je rekao da svećenici trebaju ići u blagoslov obitelji. Bili smo s ljudima, a niti jedan svećenik nije obolio od koronavirusa jer smo se držali uputa. Važno je to da smo i u pandemiji, ali i usred potresa bili s ljudima. Došli smo u njihove domove, slušali smo ih i oni su slušali nas. Hrabrili smo jedni druge. Nije mi problem ni potrošiti više sati u pripremi kateheza za sve uzraste, kao i za virtualne učionice za djecu koja se pripremaju za prvu pričest i krizmu. Nastojim nešto pružiti ljudima. Oni svi lutaju tim virtualnim svijetom i učim ih da je 99% toga smeće i da trebaju tražiti ono pravo. Zato im i sam nastojim ponuditi nešto i biti na vezi. Naučio sam u Mahičnu da preko djece dolazim do roditelja i obitelji.”

Vlč. Lovro ističe da će do ljepšega vremena u parku kod crkve nastojati napraviti sjenicu u kojoj će biti oltar kako bi se i tu mogle slaviti mise. Nada se da će uskoro započeti koraci oko procjene štete i obnove. „Prvo i najvažnije je da konzervatori i statičari vide u kakvom je stanju crkva. Druga faza bi bila učiniti ono što se napravilo u katedrali – zaštititi od daljnjeg urušavanja da mogu ljudi doći, a onda sve prepuštamo dragom Bogu. Sve bi moglo trajati godinama, jer kao što i sam naš nadbiskup kaže sada bi trebalo prvo pomoći ljudima da ih se zbrine. Što se tiče župne kuće tu nisam siguran isplati li se u nju uložiti ogroman novac. Prema nekim procjenama potrebno je jako puno uložiti u njezinu sanaciju. Možda bi bilo pametnije za župnika izgraditi novi ured, arhiv i apartman, nego ulagati u postojeću kuću čije dvije trećine župnik ne koristi. To sada treba prepustiti stručnjacima i Zagrebačkoj nadbiskupiji, jer kada mene pitaju ja im kažem da sam stručnjak za ‘Gospodin s vama’”.

“Iz djetinjstva pamtim da su ljudi ugrađivali Boga u svoj svakidašnji život”

Skoro pola stoljeća vlč. Lovro služi u župama oko Karlovca, želio je biti misionar u Amazoniji, svoj svećenički put započeo je ređenjem u Mariji Bistrici, a u tom se pozivu pronalazio odrastajući u Loboru. „Najviše se sjećam ljepote djetinjstva, prekrasne Ivanščice, žuborenja potoka, igara nogometa loptom krpenjačom koju bismo radili od tatine čarape. Bili smo siromašni, ali smo imali ljepotu toga druženja. Bilo nas je, smišljali smo igre. Osjećali smo taj obiteljski život, osobito što se tiče nedjelje kada je nedjeljni ručak bio obveza svima. Tada bi se cijela obitelj skupila oko stola i tada bi se rješavalo sve što je trebalo, a uvijek je započinjalo molitvom. Sjećam se i svoga djeda Franca koji bi skinuo škrlak (šešir) s glave, prekrižio se i molio Božji blagoslov na početku svakog posla. Pamtim i to da su ljudi ugrađivali Boga u svoj svakidašnji život. Sjećam se i dogodovština gdje su nam branili vjeronauk, a onda smo mi kroz župnikovu kukuruzu dolazili do sakristije dok su ulazna vrata crkve bila čuvana. Istim putem bi se vraćali, gledali prema crkvi i smijali se dok su oni koji su čuvali vrata mislili da nismo bili na vjeronauku”.

Ređenje

Vlč. Lovro prisjeća se dragih pobožnosti u djetinjstvu te svakodnevne obiteljske molitve. „Posebno su mi bile drage zornice. Pod Ivanščicom je uvijek hladno, pa kada smo s bakom znali ići ujutro po snijegu… Sjećam se i svibanjskih pobožnosti tzv. večernjica. Tada sam s drugom djecom brao cvijeće po livadama i nosili bismo to na oltar Majci Božjoj prije pobožnosti. U pamćenju mi je ostala i svakodnevna molitva u obitelji. U došašću bi se ugasila lampa, jer nije bilo struje, upalila bi se svijeća i oko stola bi kleknuli baka i deda, koji je bio dvometraš, a mi djeca bili bismo stisnuti uz toplu krušnu peć i molili krunicu. Ostalo mi je u pamćenju i to kako se moj deda pripremao za ispovijed. Cijeli dan je morao biti mir, nitko ništa nije govorio jer je on morao razmišljati što će reći sljedeći dan na ispovijedi”.

U procesiji za mladu misu

Odluka za svećeništvo došla iznenadno i bila je iznenađenje za sve

Odluka za odlazak u svećenike bila je iznenađenje, obzirom da je vlč. Lovro bio dobar u nogometu, čak je bio i sekretar tadašnje omladine u školi. „Što se tiče tadašnjeg komunističkog sistema bio sam perspektivan kadar, tako da je bio šok kada se doznalo da sam otišao u sjemenište. Na moje je razmišljanje, na neki način, utjecao tadašnji župnik Ervin Kilbertus. On je, na žalost, mlad poginuo na motoru, a kada se pojavio u našoj župi bio je za nas nešto neponovljivo – na motoru, imao je pravu nogometnu loptu, njegova je mama pekla fine kolače i znala je pozivati nas djecu. Drugo, on je znao pješice ići bolesnicima. Iako je bio gradsko dijete bio je jako pristupačan i prilazio bi ljudima koji su radili na polju. Kako je pušio, zapalio bi cigaretu s mužima, a to je njima puno značilo. Tako da je on ljude na taj način osvojio”.

Mlada misa

Vlč. Lovro je volio povijest i mislio se je time baviti jednoga dana, ali Bog je s njime imao druge planove. „U mome zvanju nema neke mistifikacije. To dođe iznenada. Bilo je to jedno popodne kada su moji dopeljali krmu doma. Trebalo je to istovarivati i deda me je pitao što gledam, što se ne penjem gore. Rekao sam mu da ne budem jer idem za župnika, u sjemenište. Ja bum župnik! Valjda je taj vlč. Ervin toliko utjecao na mene, to je negdje tinjalo da nisam toga bio svjestan. A, prvi dani u sjemeništu bili su mi teški. Možete zamisliti jednog dječaka sa zagorskih proplanaka zatvorenog u sobu, u zgradu, sve mrka lica, i moram priznati da sam se prvu noć pokrio po glavi i plakao sam. Nije bilo mame, koja je unatoč svim poslovima i umoru na večer dolazila do mene i brata da nas pokrije. Meni koji sam naučio na slobodu, lutati po šumama i poljima za kravama, zatvaranje u četiri zida bilo kao velika kazna. Bilo mi je teško naučiti se na disciplinu, moram priznati i dan danas, ali izdržao sam. Uvijek sam nosio tog malog buntovnika u sebi, i najvjerojatnije su to shvaćali poglavari, pa kako sam ja njih trpio, tako su oni trpili mene”.

Svećeničko ređenje u Mariji Bistrici

Svećeničko ređenje bilo je u Nacionalnom marijanskom svetištu u Mariji Bistrici. „Ja sam na neki način Marijino dijete. Stvarno sam, kako bi danas mladi rekli, njezin fan. Odrastao sam ispod starog marijanskog prošteništa Majke Božje Gorske, najstarijeg svetište u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Kao mali sam često uz baku, mamu i župljane hodočastio u Mariju Bistricu. I to je bilo iz godine u godinu, tako da je moja velika želja bila da budem ređen za svećenika na Mariji Bistrici. Uzoriti Kuharić je udovoljio mojoj želji tako da me je pomoćni biskup Josip Salač na kraju duhovnih vježbi redio na Mariji Bistrici. Za svoje mladomisničko geslo odabrao sam riječi: ‘Gle, kako je lijepo i milo kao braća zajedno živjeti’. To geslo nastojim provoditi u svoj život. Lijepo je biti s drugima, s drugima živjeti i dijeliti radosne i tužne trenutke i imati ljude oko sebe”.

Ljubav prema životinjama

Vođen svojim mladomisničkim geslom vlč. Lovro je djelovao kao kapelan u zagrebačkoj župi sv. Blaža i u Zlataru, te upravljao župama u Vrhovcu kraj Ozlja, u Sveticama, u Mahićnu, Dugoj Resi i sada Rečici. Uz pastoral u Vrhovcu je bio i pastir u punom smislu te riječi.

„Imao sam puno zemlje i razmišljao sam što učiniti. Kupio sam jednu ovcu i uz nju su mi dali i jedno janje. Međutim, to je janje odraslo i donijelo puno janjadi tako da sam na kraju seleći se u Mahično imao stado od 40 ovaca. Volim životinje. Imao sam i psa – tornjaka, a sada imam mačke koje mi rastjeruju miševe iz starih gospodarskih zgrada”.

Prve katoličke internetske stranice

Vlč. Lovro je u Dugoj Resi osnovao zajednicu Neokatekumenskog puta, a bio je i osnivač prvih katoličkih internetskih stranica. „Sve te moje aktivnosti počele su u kamenom dobu. Najprije smo osnovali portal Hrvate.de i tu sam upoznao neke ljude s kojima sam kasnije osnovao portal Katolici na internetu. Mi katolici tada nismo imali ništa, gdje bi nas se moglo čuti. Taj prvi katolički portal sadržavao je sve što imaju današnji portali, a imao je i taj nesretni forum gdje se moglo svašta pisati. Jasno da je to bio veliki problem za crkvenu hijerarhiju iz današnje perspektive, onda to nisam razumio. Internet je tada bio nešto novo za Crkvu. Djelovali smo sve do 2008. godine kada se počeo javljati i Glas Koncila i ostale tiskovine, a mi smo izgubili snagu i mislili smo da smo svoje napravili”.

I danas je vlč. Lovro aktivan u novinarstvu. Jedno vrijeme bio je prisutan u emisiji na Radio Mrežnici te na TV4R, pisao je tekstove za Kaportal, a povremeno piše i za Aktiviraj Karlovac. U svoje slobodno vrijeme najradije se druži s knjigom. „Moji hobiji su cvijeće, moje mice i čitanje dobrih knjiga. Svojim kolegama i mnogim kršćanima preporučio bih čitanje knjiga: „Zašto se trebamo zvati kršćanima” koju je napisao Marcello Pera i „Ludilo gomile” autora Douglasa Murraya, kako bi mogli razumjeti stvarnost u kojoj živimo i kako u toj stvarnosti pastoralno djelovati”. Vlč. Lovro zaključno podsjeća na riječi sv. Ivana Pavla II.: ‘Nikada ne gubite nadu, ne očajavajte i otvorite vrata Kristu’”.