Vjernička zajednica župe Uzvišenja Svetog Križa dugo će pamtiti razorni potres koji je 29. prosinca 2020. pogodio Banovinu. U potresu je oštećena župna crkva do te mjere da će biti potrebno srušiti ostatke crkve kako bi se mogla izgraditi nova. Mladi župnik vlč. Siniša Blatarić tada nije bio u središtu župe, nego na filijali u Šiljakovini. „U trenutku potresa upravo sam završio sprovodnu misu u kapeli u Šiljakovini. Kada sam namjeravao izaći van počelo se sve tresti. Stao sam uz zid i čekao da se zemlja smiri. Dok sam izlazio van osjećao sam pod nogama da tlo podrhtava. Bio je to novi šok za mene, nakon potresa koji smo preživjeli dan ranije. U tome trenutku nisam mogao procijeniti koliko je potres bio jak i kakva su stradanja. Razmjere potresa vidio sam kada sam krenuo autom prema Kravarskom. Prolazeći kroz sela vidio sam da su ljudi vani pored svojih kuća. Stao sam u u drugoj filijali Kozjači gdje sam čuo da se na župnoj crkvi srušio toranj. Nisam odmah povjerovao u to nego sam se išao sam uvjeriti. Kada sam stigao u Kravarsko vidio sam da je crkva urušena i da je toranj pao”.

Vlč. Siniša se odmah dao u akciju. „Prvo što sam tada pomislio je da trebam ići spasiti Presveto. Pokušao sam otvoriti vrata, ali su bila zablokirana i nisam kroz sakristiju uspio ući. Morao sam čekati vatrogasce koji su mi pomogli oko ulaska u crkvu. Zanimljivo je da je prostor oko svetohraništa i sakristije bio očuvan od urušavanja. Iznio sam Presveto i još neke nužne stvari – liturgijsko posuđe i ruho, kako bi se sačuvali ako bi se ponovio potres. Župni stan ima žutu naljepnicu. Koristim ga unatoč pukotinama na svim zidovima, kako vanjskim tako i unutarnjim. Prvih dana bilo me je strah boraviti u kući. Smjestio sam se u prizemlju, ali kako su se potresi nastavljali iz dana u dan pomislio sam da ako je Božja volja da se kuća sruši onda će tako i biti pa je nestajao strah od urušavanja i daljnjih potresa. Mogu reći da sam to brzo prebrodio i na način da ne mislim toliko o sebi nego da pomažem ljudima u župi. Kapele na filijalama su bolje prošle u potresu od župne crkve. Dvije su očuvane, nisu stradale, a dvije su dobile oštećenja – u Šiljakovini i u Kozjači. Čekamo detaljan pregled da vidimo što se može učiniti”.

Molitva krunice s nakanom za duhovnu i materijalnu obnovu

Obilaskom župe vlč. Siniša susreo se s velikim psihološkim posljedicama potresa. „Odmah drugi dan nakon potresa krenuo sam obilaziti okolna sela da vidim kako su ljudi, što je stradalo i trebaju li kakvu pomoć. Tu se uključio župni Caritas, nosili smo razne potrepštine, tako da sam u prva tri dana bio u stalnom pokretu. Po dolasku kući od umora bih odmah zaspao. Želja mi je bila približiti ljude da se ne zatvore i ne isključe od straha. Razmišljao sam što mogu učiniti na duhovnom planu i došao sam na ideju da 2. siječnja organiziramo molitvu krunice ispred župne crkve kao i po svim ostalim naseljima. Pozvao sam ljude da se okupe u 12:20 – u vrijeme kada se 29. prosinca dogodio potres, na molitvu s nakanom za duhovnu i materijalnu obnovu naše župe i Domovine. Ljudi su se lijepo odazvali i od tada nastavljamo tu molitvu svake subote. Kako se potres dogodio u vrijeme dok smo imali blagoslov obitelji vidio sam tijekom pohoda da je potres ostavio velike psihološke posljedice. U svakoj kući, u koju sam ušao, ljudi su bili u strahu i vidjelo se da ne mogu mirno spavati. Neki su imali traume, tražili su pomoć psihološku i duhovnu. Posebice su to bile starije osobe koje su bile same kada se dogodio potres. Jedna gospođa mi je pričala da dok sjedne na stolac ili legne na krevet ima osjećaj da se nešto trese. U našoj župi ima i nekoliko desetaka obitelji koji su morali napustiti svoje kuće zbog oštećenja, ali većina objekata je sačuvana. Najviše je stradala unutarnja psiha koja je bila uznemirena prvo koronavirusom, a kasnije potresom”.

Plodovi molitvene inicijative

Župnik ističe da ne može govoriti o tome koliko bi iznosila obnova. „Teško da se može točno reći koliko će koštati obnova, ali sigurno se radi o milijunskim iznosima. Crkva će se morati rušiti te iznova graditi. Tu su i sanacije župne kuće i kapela. Želio sam da se nastavi pastoralni život, i mogu reći da je jedan od plodova molitve krunice bilo to da smo dobili na korištenje dvoranu u centru Kravarskog. Kada me je vlasnik odveo da vidim dvoranu bio sam oduševljen prostorom koji nije bio korišten, a u njega stane oko 200 ljudi. Bog se pobrinuo da i u Kravarskom imamo gdje slaviti svetu misu”.

Kako je svećenik Varaždinske biskupije završio u Kravarskom?

Spomenuta gesta pokazatelj je da su župljani jako lijepo prihvatili mladoga svećenika kojemu je služba u Kravarskom prva župnička služba. „U Kravarsko sam stigao nakon petogodišnje službe župnog vikara – dvije godine u župi sv. Vida u Vidovcu, te tri godine u župi sv. Vida u Pitomači. Nikada nisam planirao da ću ikada ići izvan svoje matične Varaždinske biskupije. No, prigodom jednoga susreta biskup me je pitao bi li ja htio otići na posudbu u Sisačku biskupiju. Odmah nisam znaš što bih mu rekao osim da ću razmisliti. Kroz vrijeme do sljedećeg susreta s biskupom nastojao sam osluškivati Boga i u molitvi sam osjetio da je to Njegova volja. Biskupu sam rekao da sam spreman otići, a kod predstavljanja svom novom biskupu Vladi Košiću doznao sam da ću ići u župu Kravarsko. Nisam znao gdje se to nalazi i sve mi je bilo novo. Zatekla me je živa zajednica u kojoj su djelovale neke zajednice. Najaktivniji je župni Caritas, tu je i Marijina legija prezidij „Kraljice apostola“, molitvena zajednica „Sveti Križ”, zajednica mladih, zbor… tako da je na meni bilo da nadograđujem. Župa broji oko 4300 vjernika u nešto više od 1100 kućanstava, prostrano je velika i moja su nastojanja da povežem zajednicu koja je rascjepkana po filijalama”.

Odrastanje u Podravini

Vlč. Siniša je svoj put ka svećeništvu počeo ostvarivati nakon pet godina rada u struci. Rođen je u Rijeci, a odrastao je u Podravini. „Nedugo nakon moga rođenja moji su roditelji kupili gradilište i izgradili kuću u Koprivničkom Ivancu. Vikendima sam odlazio u Veliki Bukovec baki i djedu kod kojih sam provodio ljetne praznike. Od polaska u školu počeo sam ministrirati u crkvi. Bilo je je lijepo s tim dečkima, imati povlasticu biti blizu svećenika, međutim nisam razmišljao o tome da budem svećenik. U mome slučaju je bilo tako da nisam znao što ću biti pa sam na nagovor oca upisao Srednju ugostiteljsku školu. Upisao sam za konobara iako je moj otac htio da budem kuhar. Po završetku škole odmah sam se zaposlio u jednom restoranu u Koprivnici. Radio sam godinu i pol i počeo mi se sviđati taj posao pa sam razmišljao o doškolovanju. No, Bog je imao za mene druge planove. Kako sam u restoranu kao sezonac dobio otkaz otišao sam kroz ljeto raditi na more”.

Razmišljanje o smislu života i otkrivanje poziva

Četiri godine je vlč. Siniša u ljetnim mjesecima radio na moru, a u međuvremenu se stvorila mogućnost za samostalnim obrtom. „Upoznao sam jednog kuhara i sklopili smo dogovor da otvorimo jednu radnju – fast food, pored srednje i osnovne škole. No, nakon godinu i pol naše je partnerstvo završilo pa je otac kupio jedan objekt u školi i tamo sam samostalno počeo raditi. Radio sam tri godine i kroz to vrijeme se događalo da sam razmišljao o svome vlastitom životnom pozivu”.

Vlč. Siniša otkriva što je bio poticaj za promišljanje o životnom pozivu. „Kao dvadesetogodišnjak obolio sam od tumora testisa. Morao sam ići na operaciju i boravio sam u zagrebačkoj bolnici Rebro na kemoterapijama. Imao sam puno slobodnog vremena i u razgovoru s Isusom rekao sam mu da ako želi da ozdravim, obećavam mu da ću učiniti sve što bude tražio od mene. To je bio ključni trenutak koji je mene usmjerio na duhovni poziv”.

U samom početku vlč. Siniša je u svojim promišljanjima bio sam, a kasnije se mogao povjeriti župniku. „Svojim roditeljima nisam mogao reći da želim biti svećenik, jer oni to nisu željeli prihvatiti, ali Bog se pobrinuo i u moju župu poslao mladog svećenika s kojim sam mogao razgovarati. Moja razmišljanja on je prihvatio s oprezom i rekao mi je da pričekam da prođe neko vrijeme. Ono što je bilo bitno kroz to vrijeme je da sam mogao osluškivati poziva li me Bog ili ne, jer sam imao drugačiju viziju svoga života – htio sam imati obitelj, posao, ostvariti karijeru, i neprestano sam odbijao mogućnost da budem svećenik. Kroz pet godina sam vodio borbu s Bogom gdje je On morao dopirati do moga srca”.

Preklopnik posvete Srcu Isusovu – konkretan Božji znak

Konkretan znak stigao je u božićno vrijeme. „Tražio sam od Boga vidljiv dokaz da me poziva. Bilo je to u zimu, nakon Božića. Na sam Božić htio sam otići obići objekt i provjeriti je li sve u redu, ali glas u meni mi je rekao da idem sljedeći dan. Došao sam, parkirao auto i krenuo prema objektu i na putu naišao na vrećicu. Mislio sam da je netko ostavio smeće, ali na moje opće iznenađenje pronašao sam letak posvete Srcu Isusovu. I u vrećici je bilo jako puno letaka. To da se vrećica našla pred mojim objektom shvatio sam kao znak i rekao sam Isusu da ako je u vrećici 40 letaka onda ću povjerovati da me pozivaš da budem svećenik. Ušao sam u objekt i počeo vaditi i brojati letke. Izbrojao sam 20, pa 30, kada sam stigao do 35 srce mi je počelo jako kucati i nabrojao sam ravno 40 letaka. Tada sam kleknuo i rekao Isusu – to je to. Vjerujem da me pozivaš i ja ti se prepuštam”.

Nakon odluke vlč. Sinišu čekali su drugi izazovi – reći svoju odluku roditeljima, krenuti na bogosloviju i nastaviti školovanje. „Možda je najveći teret bio reći roditeljima jer sam znao da se oni neće složiti s mojom odlukom. Počeo sam ih pripremati tako da sam im prvo rekao da idem za trajnog đakona i da ću se moći oženiti, ali nisam ih mogao dugo držati u tome uvjerenju. Molio sam Boga da mi dadne hrabrosti kako bi im jednoga dana to mogao reći. I jednom zgodom nakon objeda rekao sam im da želim ići za svećenika. Kada sam to izgovorio svi su umuknuli, mama je počela plakati, a tata je rekao da ako odem da se više ne vraćam u kuću. Pripremio sam se za takvu njihovu reakciju i ostao sam čvrst u svojoj odluci. Bilo mi je teško gledati roditelje tako tužne, ali sam znao da će Bog kad-tad pripremiti njihova srca i da će prihvatiti moju odluku. Mama ju je ubrzo prihvatila, a tati je trebalo dvije-tri godine i sada su, vjerujem, radosni zbog toga što sam svećenik”.

Đakonsko i svećeničko ređenje

Na putu formacije vlč. Siniša je nailazio na kušnje kroz promišljanja o svojoj dostojnosti pozivu, ali sve su one uz Božju pomoć nadvladane. „Kada sam na đakonskom i svećeničkom ređenju rekao svoj ‘da’ bio sam još sretniji nego prije. Na sam dan svoga svećeničkog ređenja bio sam sretan, ushićen, i tada sam postao svjestan da ostavljam sve što je bilo u mojoj prošlosti i da počinjem s nečim novim. Svoj svećenički hod započeo sam s geslom: „Hrana je moja vršiti volju onoga koji me posla”. Izabrao sam to geslo jer ono povezuje moj prijašnji život s budućim. Ono što želim je osluškivati Božju volju, na što me Bog neprestano poziva”.

Skauti i Kursiljo

Kao župni vikar vlč. Siniša je u osluškivanju gdje bi sve mogao djelovati na području pastorala mladih došao do skauta. „Skauti su me oduševili jer volim boraviti u prirodi, volim planinariti. Oni su jedna vrsta poveznice boravka u prirodi i upoznavanja Boga. Njihovo geslo je: ‘Bog, Crkva i Domovina’. Oduševilo me je kampiranje koje organiziraju i njihov rad s mladima kroz razne igraonice kojima ih nastoje izvući iz domova i digitalnog svijeta i upoznati sa svime što ih okružuje u prirodi. U tome sam vidio nešto gdje bih i sam kao svećenik mogao nešto dati i pomoći u duhovnom rastu približavajući im Boga. Kao župni vikar sam se uključio i u Kursiljo gdje me je oduševilo svjedočanstvo vjere. U tom Malom tečaju kršćanstva ponovno se pokušava otkriti izvornost naše vjere kroz konkretno svjedočanstvo mladih ljudi. Vidio sam da kroz krizmanički tečaj mladi dobiju puno više od onoga što smo radili šest mjeseci na katehezi. Poseban doživljaj je i kada dođete na otok Krapanj gdje Kursiljo ima svoj ljetni kamp i svaki koji dođe kroz tjedan dana vraća se promijenjen. To se vidi na licima osoba”.

Zaključno vlč. Siniša poručuje: „Svaka vremena su izazovna. Ono što je nama najbitnije shvatiti je da imamo povjerenja u Gospodina. U svome životu životu iskusio sam koliko je Bog dobar, koliko je veliko njegovo milosrđe i koliko za sve nas ljude proviđa ono što nam je najpotrebnije. Kada se prepustimo njemu onda on sve lijepo vodi.”