Usahla ruka i usahla srca

Mk 3,1-6

Uz obred obrezanja, posvećivanje i poštovanje subote bijaše značajka i znamen svakoga pravovjernoga Židova. Do dana današnjega. Farizejska strogoća u toj točci zacijelo bijaše izričaj velike životne ozbiljnosti. Pa ipak je Isus svjesno i opetovano kršio subotnje propise, ne da bi činio manje od onoga što Zakon propisuje, nego da bi istaknuo pravu nakanu Zakona i volje Božje sadržane u tim propisima. Subota je ponajprije dan slobode, Božji dar čovjeku, da uživa i zahvaljuje svomu Stvoritelju u stvorenju.

Cijela zgoda ima dva klimaksa, vrhunca. Sukob zbog subote i zaključak farizeja – koji se udružiše s herodovcima – da se Isusa mora (s)maknuti, ukloniti s puta. On im je preopasan. Na samome početku djelovanja kulminacija u odluci kako Isus svojim postupcima zaslužuje smrt.

Svima njima zajednički je neprijatelj Isus. Smetnja i jednima i drugima, pa ga treba ukloniti!

Farizeji i herodovci zatvaraju se Božjem planu u Isusovoj osobi i stoga je Isusova smrt plod njihove zajedničke urote protiv Isusa. Prva smrtna osuda pada u Galileji, a zaključno se događa u Jeruzalemu. Duhovi se dijele na Isusu, njegovoj osobi i nauku.

Znamo za međusobnu nepodnošljivost farizeja i herodovaca, bili su neprijatelji, ali kako to obično biva, neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj, svima njima zajednički je neprijatelj ovdje prisutni Isus u osobi. Smetnja i jednima i drugima, pa ga treba ukloniti!

Sve je djelo Božjih i ljudskih ruku

Što znači, čovjek s usahlom rukom? To je čovjek nesposoban za rad i privređivanje. Čovjek koji ne može zaraditi ništa za svoju obitelj, koji je u bitnome zakinut, hendikepiran. Ruke su znamen čovjekova rada i stvaranja, oblikovanja i sustvaranja sa samim Bogom. Radom svojih ruku čovjek oblikuje svijet oko sebe, i sve što je čovjek stvorio, djelo je njegovih ruku, jasno uz umne sposobnosti. Bog svojom moćnom desnicom izbavlja narod iz sužanjstva, ruka je uvijek onaj dio tijela koji hvata, koji je snažan. “Svod nebeski naviješta djelo ruku Božjih” – veli već psalmist u Starome zavjetu.

Isus svojim postupcima izvrće naglavačke ondašnju društvenu piramidu

Isus čovjeku usahle ruke zapovijeda da ustane i stane u sredinu. On koji živi na rubu društva biva prozvan i pozvan da stane u sredinu. Da ga svi vide, i to usred bogoštovnoga čina, za subotnje Božje službe. Isus ga, tako reći, reintegrira u društvo. Isus svojim postupcima izvrće naglavačke ondašnju društvenu piramidu. Pita sve u sinagogi spram činjenja dobra ili zla. Što je dopušteno činiti subotom, dobro ili zlo? Život spasiti ili ga upropastiti?

Zanijemili su na te Isusove riječi jer su se u prepoznali. Svi su zapravo sakati i osakaćeni u svojim postupcima, u osakaćenosti i otvrdnuću vlastitoga srca. Ponavlja se ono što se dogodilo s Adamom prije pada. Dok je bio u milosti, dotle mu je sve padalo u krilo, bilo blagoslovljeno, ruke su mu se punile dobrima i plodovima sa stabla života. Kad je sagriješio, zemlja rađa trnjem i dračom, unatoč znoju i muci.

Tvrdoća, okorjelost srca

Isus prozire njihovu okorjelost srca. Srce je mjesto spoznaje u Bibliji. Isus ih u duši i srcu žali, jer na onaj upit koji postavlja odgovor može biti samo jedan: Činiti dobro. To je ljudski, to je humano, to je sadržano i u Mojsijevu Zakonu. Njegovim protivnicima nije jasno kako treba novo vino u nove mjehove. Trebaju novo djelovanje. Isus ih sažalijeva, s njima ima sućuti. Njegov je odgovor do kraja radikalan, on čovjeka liječi, dok protivnici, zanijemjeli, šute. Promašili su ‘kairos’, trenutak milosti koji se nudi u Isusu, ostaju u svojoj neotkupljenosti. Nevjera se širi. Usahlu ruku i uvenulo, okorjelo srce – imaju onaj svećenik i levit koji ne vide čovjeka što je upao među razbojnike, nego ga zaobilaze. Ne čine dobro. Isus se očituje kao milosrdni Samaritanac koji liječi nevoljnika i svaku nevolju i bol u narodu.

Čovjek s usahlom rukom samo je znamen usahlosti Isusovih protivnika, ljudi koji su zakinuti, hendikepirani u bitnome, u ljudskosti, svojim postupcima, nazorima, koji su životno osakaćeni, koji se nalaze u okovima Zakona u koji se čovjek sklanja, kao puž u svoju kućicu, bježeći od odgovornosti. Isus čovjeku naređuje da ustane, tj. da uskrsne iz staroga, da stane na svoje noge. Isti se pojam u grčkome izvorniku rabi i za ‘uskrsni’ i ‘ustani’!

Usahla ruka biva u novom eonu izliječena snagom vjere u Isusa Krista. U toj vjeri u Isusa Krista pohranjena je sva kršćanska etika i moral, a ne u etičkim programima, sustavima, načelima, ciljevima, zahtjevima ili pak moralnim pozivima na činjenje dobra. Za vjernika postoji samo jedno pravilo, naime činiti dobro, spasavati život. Treba djelovati iz vjere, i samo tada će se pretvoriti uzetost u čin ljubavi.

Atrofirana ruka – atrofija srca, osušeno srce

Isus u Novome zavjetu nigdje ne taktizira, ne razmišlja o tome što će reći protivnici. On djeluje snagom svoje osvjedočenosti, iz osobne uvjerenosti. Žao mu je čovjeka s atrofiranom rukom, ali mu je većma žao onih u kojih su atrofirali duh i srce, koji ne spoznaju Božju nakanu. Isusu je jasno kako u Božjim očima čovjekova bijeda i nevolja, bolest i slabost više vrijede od svih zakona i propisa.

Ljude ništa toliko ne povezuje koliko nevolja, patnja i brige

Bog želi biti blizu čovjeka, to je temeljna poruka Isusova navještaja. I upravo se Isus nalazi na strani siromaha, bolesnih, izgubljenih, rubnih. Smisao čovjekova života jest spoznaja Boga, a najljepša pohvala Bogu jest spašen, čitav čovjek, rekao je crkveni otac i mučenik sv. Irenej Lionski (+200.).

Ljude ništa toliko ne povezuje koliko nevolja, patnja i brige. Stoga Isus kao terapeut, kao liječnik, zahvaća smjesta sve slojeve društva. Oni su u svojoj bijedi solidarni, dok su farizeji, kao što im i ime veli, ‘izdvojeni’, nemaju doticaja ni veze s običnim pukom.

Isus se solidarizira s nižim slojevima, stavlja se na stranu bolesnika i nevoljnika, liječi i subotom. Time je samo očitovao svoju slobodu djelovanja, ali navukao na sebe i smrtnu presudu, već na samome početku. Sve što slijedi u Markovu Evanđelju samo je opis logične posljedice polarizacije koja se stvara oko Isusa. Čudo usahle ruke i čudo koje Isus izvodi upravo u subotu. To je najveća neobičnost u svemu.

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevki, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.