„Šest je stvari koje Gospod mrzi, a sedam ih je gnusoba njegovu biću: ohole oči, lažljiv jezik, ruke koje prolijevaju krv nevinu, srce koje smišlja grešne misli, noge koje hitaju na zlo, lažan svjedok koji širi laži i čovjek koji zameće svađe među braćom.“ (Izr 6, 16 – 19)

Novi zavjet kaže: „Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta.“ (1 Iv 2, 16). Većina kršćana odobrava bitku protiv požude tijela i očiju, piše Book. Znaju što je požuda i od nje bježe snagom Duha. Kršćani tako prepoznaju oholost u drugima jer se može dogoditi da se drugi zalijepe za što, usredotoče na sebe ili budu pretjerano ambiciozni. Ali samo malo nas ima zabrinutih zbog vlastite oholosti. Mnogi dopuštamo da nismo poput Krista onako kako bismo to željeli biti te da u našem životu ima područja koja treba provjeriti.

Kažemo: „Pa, smijem biti siguran u sebe, čak i samouvjeren. Ali nisam ohol! Znam da je Bog zaslužan za to što jesam i činim.“ Upravo je Duh Sveti govorio mojemu srcu o tome omraženom grijehu. Prvo sam rekao: „Oh, razumijem: želiš da propovijedam biblijski nauk o oholosti, zar ne? Mora da ima oholosti u zajednici.“ Duh Sveti reče: „Ne, Davide, želim da govoriš o onoj vrsti oholosti koja je teže uočljiva. Prvo moraš pogledati u svoje srce. Tad ćeš moći propovijedati drugima.“ Bio sam zbunjen. „Ali, Gospodine, ja ne pokušavam biti velik! Ti to znaš! Nisam ni oholica, niti sam umišljen. Iskreno se pokušavam umanjivati da bi Krist mogao rasti. Ako ima u meni oholosti, otkrij mi ju!“ I on je to učinio. Svojom jasnom riječju Gospodin mi je pokazao oblike oholosti za koje nikad nisam znao da su tako duboko ukorijenjeni u meni. Bog mi je pokazao da sam imao preusku definiciju oholosti. On vidi oholost na potpuno drukčiji način nego mi. Da, ima pokvarene, umišljene i arogantne oholosti svugdje oko nas danas. Ali postoji i oholost koja je više duhovne naravi. Nalazi se duboko, čak i u onima koji hode u Božjoj prisutnosti. To je grijeh koji može biti u nama čak i kad smo na koljenima i tražimo Boga.

Zašto je Samuel kasnio? Jer mu je Bog rekao da dođe kasnije, da bi iskušao Šaula. Kušnja je trebala pokazati vjeruje li Šaul, pouzdaje li se u Boga i hoće li poslušati ako stvari ne budu išle onako kako on misli da bi trebale. Šaul je pao na ispitu. Stanje mu se činilo beznadnim. Nestrpljenje ga je nadvladalo. Logika mu je govorila da će biti prekasno: zato nešto mora učiniti. Upravo ga mogu čuti: „Ne mogu to više izdržati. Bog me je poslao da izvršim zadatak i voljan sam umrijeti za nj, ali više ne mogu samo sjediti i čekati. Moram nešto poduzeti ili će sve propasti.“ To je oholost: potreba za kontrolom situacije. To je ono gdje često podbacim. Mrzim kada što nije pod kontrolom. Ne da želim šefovati ili vladati nad drugima. Samo ne mogu izdržati osjećaj bespomoćnosti i ovisnosti. U Crkvi se ponekad osjećamo kao Šaul, koji ne može biti sveprisutan. Čini se da smo maleni i nemoćni, a neprijatelj velik i snažan. Uznemirujemo se. Kako će se stvari riješiti? Bog nam je obećao velike stvari. Ali ja ih sve želim sada! Toliko se toga još mora učiniti, a vremena je malo. Mislim: „Koliko dugo moramo čekati, Gospodine? Trebamo ovdje neku akciju!“ Ali Bog kaže: „Vjeruješ li mi? Tada čekaj! Učinio si sve što si mogao, samo izdrži još i vidjet ćeš spasenje Gospodnje.“ Najteži dio vjere jest zadnjih pola sata prije nego što odgovor dođe, prije nego što Bog učini čudo. Tada klonemo. Postanemo malodušni. Nastojimo da se što dogodi. I to je oholost.

Poniznost je posvemašnja ovisnost o Bogu. Ona je pouzdanje u Boga da on čini prave stvari, na pravi način i u pravo vrijeme. To je strpljivo iščekivanje njega u duhu vjere očekivanja. „Smiri se pred Jahvom: njemu se nadaj, ne žesti se na onog koji ima sreće, na čovjeka koji spletke kuje. Još malo i nestat će bezbožnika. Zemlju će posjedovati krotki, obilje mira oni će uživati.“ (Ps 37, 7. 10 – 11) Bog nam govori: „Ne budi zbunjen prividnim uspjehom onih koji idu prečicama dok ti sjediš i čekaš uzdajući se u mene. Neće ti biti žao ako ideš mojim putem.“ Osoba s iskustvom Boga nije prezauzeta poslom. Ona strpljivo iščekuje Boga, u poniznosti i vjeri. Isus nam je ostavio slavno obećanje da nas provede kroz tame. „Budući da si uščuvao moju riječ o postojanosti, i ja ću tebe od časa kušnje koji ima doći na sav svijet da se iskušaju svi pozemljari.“ (Otk 3, 10) Nitko od nas ne može sam sebi pomoći, no može reći: „Želim samo vršiti savršenu Božju volju.“ Ali ovdje griješimo: svoja srca usmjeravamo na ono što želimo, na nešto što se čini dobrim i zvuči logično, ali nije Božja volja. Žurimo i molimo za to. Lijemo rijeku suza. Citiramo Sveto pismo, vežemo demone, pridobivamo druge da se slože s nama u tome. Jedna od najvećih zamki za kršćane jest ideja koja nije Božja ideja, dobra strategija koja nije njegova, dobro smišljen plan koji ne dolazi od njega.