„Moram priznati, u Zaraznoj bolnici ti liječnici, medicinske sestre i tehničari su anđeli. Rastegnuti su poslom, ali ni u jednom trenutku nisam osjetio da im je nešto naporno. Većina su bili vjernici i vidio sam njihovu radost što je ondje prisutan svećenik. Da nisam zaražen, ne bih mogao ondje ući. Meni je sreća u nesreći posvećenje, što sam svećenik, da sam imao priliku biti ondje. Obišao sam cijeli odjel, naručio sam sveto ulje, obrednik i štolu od mojih svećenika, pa sam dobio dopuštenje obilaziti barem moj odjel. Obišao sam sve. To su bila nevjerojatna iskustva, jer ljudi su napušteni. Razumljivo je da nitko ne može doći u posjet, sve je zaključano. I možete zamisliti u tom trenutku, netko je sam iz zdravstvenih razloga, nitko ga ne može posjetiti. Medicinski tehničari i sestre su shvatili da im moja prisutnost može pomoći. Doslovno sam u pidžami, sa štolom, svetim uljem i obrednikom obišao svakoga. Na mojem odjelu bilo je 18 ljudi. Imali smo pokajnički čin, bolesničko pomazanje…

Salezijanac sam, rijetko radim te stvari, jer sam uvijek s mladima. Na prste jedne ruke mogu izbrojiti koliko puta sam posjetio bolesnike. To nije u opisu mojega rada, a sada sam vidio i taj dio svećeničkog života. Ljudi su bili dirnuti, jer u takvim trenucima ljudi mogu izgubiti nadu, pasti u očaj i đavao tada otima milost od ljudi. Ali to može biti i trenutak milosti, kajanja. Dok sam bio na odjelu, jedna žena je umrla. Tehničar je vidio da medicina više ne može ništa i odveo me do nje, bila je u teškoj komi. Molio sam nad njom. Kad sam to vidio, shvatio sam da moja prisutnost ondje nije uzaludna. Umrla je dva sata nakon moje molitve. Ne daj, Bože, da netko ostane bez svećenika u takvim trenucima. Za mene je bilo blagoslov što sam bio na tom odjelu. I moji cimeri su bili presretni što sam ondje bio. Iako nemam karizmu utjehe bolesnika, nisam takav, ali samim time što je svećenik prisutan, izmoli Očenaš i pokajnički čin, to je dovoljno. Kao svećenik salezijanac nikad nisam obilazio bolesnike na prve petke, to su radili drugi svećenici i nisam bio tome izložen. Uvijek sam bio s mladima i studentima, i nisam se nikad na ovakav način suočio s bolestima. Zato mi je ovo iskustvo bilo posebno.”

Ne daj, Bože, da ostanemo bez nade!

„Ušao sam u jednu sobu i čovjek se uplašio kad je vidio svećenika. Cimer mu je rekao ‘Nemoj bit’ lud (propustiti ovaj susret)’. Kad čovjek vidi, raširi ruke, kad počne moliti, suze kreću. Divno mi je bilo vidjeti liječnike i tehničare koji znaju da medicina može samo do jedne razine. Ima puno ljudi koji su bolesni, a imaju nadu, i ima puno ljudi koji su zdravi, a bez nade. Ne smije biti ‘ili – ili’, nego ‘i-i’. Mi ćemo svi umrijeti, ali ne daj, Bože, da to bude bez nade i u očaju. Tu dolazi uloga Crkve i svetih sakramenata. Injekcija, tableta, kisik idu samo do jedne razine. A što nakon toga? Ako čovjek tada padne u očaj? Ne smijemo ići u ekstreme. Dragi Bog nam je dao znanost i medicinu, ali također čovjek ima i dušu. Bilo bi pogubno zanemariti jedno ili drugo. Isus kad ozdravlja, uvijek povezuje, ozdravi i otpušta grijehe. I zato je uloga svećenika jako važna.”