Vratimo se zakratko u 1980. godinu. Gradnja župne crkve Svetoga Duha u Novoj Biloj, s popratnim zgradama, dovršena je te godine. U vrijeme gradnje prigovaralo se da je crkva preglomazna i da nikada neće trebati tolika crkva. Dolaskom rata pokazalo se upravo suprotno.

U crkvi-bolnici / Facebook

Naime, krajem 1992. godine rasplamsao se bošnjačko-hrvatski sukob u Lašvanskoj dolini. U Novu Bilu stižu mnogi prognanici iz Jajca, Donjeg Vakufa, Karaule, a zatim iz dijelova općina Zenica, Travnik, Novi Travnik, Busovača, Vitez i drugih krajeva, ukupno oko 30.000 Hrvata. Pučanstvo je jako ovisilo o humanitarnoj pomoći, koja je stizala preko Kruha svetog Ante i Caritasa, najčešće preko Splita. Uskoro se oko 70.000 Hrvata našlo u okruženju, izolirano od ostatka svijeta, stisnuto na prostoru dugom 30 i širokom samo dva kilometra.

Osnivanje Ratne crkve-bolnice

Petnaestoga prosinca 1992. godine u župnoj crkvi i prostorijama službeno je osnovana Ratna crkva-bolnica koja je, prikladno, nazvana “franjevačkom”. Ime je dobila po fra Mati Nikoliću, prvom diplomiranom liječniku-franjevcu u Bosni. U to vrijeme, u Novoj Biloj kao franjevci-svećenici djeluju župnik fra Franjo Grebenar i župni vikar fra Zoran Livančić. Crkva je, zapravo, već od listopada iste godine, s prispijećem prvih ranjenika, počela funkcionirati kao improvizirana bolnica, najprije za sve ratne, a potom i za civilne pacijente.

Ranjenici u crkvi-bolnici / Facebook

Od 3. lipnja 1993. godine, kada je bošnjačka vojska zauzela Travnik, započinje egzodus Hrvata iz toga grada. Franjevačka bolnica tako ostaje jedina bolnica za Hrvate na području četiriju općina: Travnika, Novog Travnika, Viteza i Busovače. Bolnica radi u izuzetno teškim uvjetima, bez normalne opskrbe električnom energijom i vodom.

Liječnička ekipa iz bolnice / foto: Branko Čulo, BIJELI PUT za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, Zagreb, 2013.

U Novoj Biloj zajedno djeluju liječnici duha i liječnici tijela, franjevci i liječnici koji rade i žive pod istim krovom. Kad je sukob sasvim buknuo, franjevci su otvorili i samu crkvu kao stacionar za ranjenike, tako da je u najtežim trenucima sukoba u bolnici bilo i oko 200 ranjenika.

Crkvene klupe, okrenute jedna prema drugoj, služile su kao ležajevi za teške ranjenike. Nedostajalo je svega: prostora, lijekova, kirurškog pribora, medicinskog osoblja. Bolnica je postala sinonim stradanja bosanskih Hrvata.

Sve poginule i umrle franjevci su, iz sigurnosnih razloga, ukapali u noćnim satima.

Brojke o djelovanju bolnice

U razdoblju od 19. listopada 1992. do 1. travnja 1994. godine, u franjevačkoj bolnici-crkvi ukupno je zbrinuto 14.500 pacijenata, a bolnički je liječeno 7.260 pacijenata.

Dr. Branimir Kuliš i operacijski tim / foto: Branko Čulo, BIJELI PUT za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, Zagreb, 2013.

U veoma teškim uvjetima izvedeno je 1.260 operativnih zahvata u općoj i oko 4.200 operativnih zahvata u spinalnoj/lokalnoj anesteziji. U rodilištu, koje se nalazilo u susjednoj kući, rođeno je 721 dijete.

I jedna prava bolnica teško bi izdržala ovakav tempo rada, pokrivajući čitavo stanovništvo Lašvanske enklave, njih oko 70.000. Tisuće prijema u tako kratkom roku često su osoblje bolnice dovodili do ruba izdržljivosti.

Liječnička ekipa iz bolnice / Facebook

A liječnici, medicinske sestre i tehničari i sami su često proživljavali bol zbog izgubljenog doma ili osobe. Međutim, u ožujku 1993. godine, u bolnici je bilo 30 zaposlenih, u srpnju 95, a u studenom iste godine zabilježeno je čak 147 djelatnika.

Odluka o konvoju

Dugo i teško se istina o borbi Hrvata Srednje Bosne probijala u svijet jer su bili u totalnoj blokadi. Ali krajem 1993. godine stanje je postalo neizdrživo. U Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj počela se zato rađati ideja o organiziranju humanitarnog konvoja.

Polazak konvoja iz Zagreba/ foto: Branko Čulo, BIJELI PUT za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, Zagreb, 2013.

“Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” bio je humanitarni konvoj koji se sastojao od 99 šlepera i 143 članova medicinskog i tehničkog osoblja, franjevaca i novinara, a cilj je bio prenijeti hranu i lijekove u bolnicu u Novoj Biloj. Konvoj su svih 14 dana, od 10. do 24. prosinca, predvodili dr. Slobodan Lang i Herman Vukušić.

Humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” probio je osmomjesečnu potpunu blokadu sedamdesetak tisuća Hrvata u Lašvanskoj dolini, donijevši im spas u hrani i lijekovima, ali i vjeru da nisu sami.

Zajedništvo humanitarnih djelatnika s predstavnicima crkvenih i državnih ustanova

Nakon mnogih priprema, sa Zapadnog kolodvora iz Zagreba je 10. prosinca 1993. godine, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i uz pratnju predstavnika Katoličke Crkve i Franjevačke provincije Bosne Srebrene, krenuo veliki konvoj humanitarne pomoći nazvan “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”. Konvoj je putovao punih 14 dana, a pratili su ga državnici, veleposlanici, franjevci, medicinari, humanitarci, kulturni i javni radnici.

Konvoj na putu / Facebook

Početnoj koloni vozila putem preko Rijeke, Splita pa dalje preko Tomislavgrada i Prozor-Rame, priključivali su se novi kamioni i novi suputnici. Konvoj su predvodili Herman Vukušić i dr. Slobodan Lang. Pripadnici HVO-a pratili su konvoj do područja Ljubavna stijena (cca 1-2 km ispred Uskoplja), a od tog područja odgovornost je preuzeo UNPROFOR.

Otimanje pomoći

Na Pavlovici, kod Uskoplja, konvoj su zaustavili pripadnici Armije BiH i tu ga zadržali puna dva dana. Zastoj je nastao zbog bošnjačke ucjene, premda su bile pribavljene sve suglasnosti bošnjačkih vlasti, čak i iz Sarajeva. Konvoj je napokon krenuo dalje i, konačno, 20. prosinca 1993. godine stigao u Novu Bilu, gdje su ga dočekali suzama radosnicama.

Doček u Novoj Biloj, prvi slijeva zapovjednik konvoja Herman Vukušić / foto: Branko Čulo, BIJELI PUT za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, Zagreb, 2013.

Hrvati Lašvanske doline bili su oduševljeni i ohrabreni. Stigla im je toliko željena pomoć, a osjetili su i ljudsku solidarnost na djelu. Tako je nakon punih 248 dana, od 16. travnja 1993. godine, probijena potpuna blokada Lašvanske doline.

Žrtve Bijeloga puta

Dana 22. prosinca 1993. godine konvoj se vraćao iz Nove Bile. Kada je izlazio iz Uskoplja i prolazio posljednje kuće, pred kamione su iz obližnjih kuća istrčali pripadnici Armije BiH i iz automatskog oružja otvorili rafalnu paljbu po kamionskim kabinama. Tada je ubijen Ante Vlajić iz Splita, a trojica sudionika “Bijeloga puta” su ranjena. Pripadnici Armije BiH ukrali su i 28 kamiona, a UNPROFOR nije učinio ništa da bi spriječio zločin i krađu.

Doček u Novoj Biloj / Facebook

Unatoč mnogobrojnim problemima, dio pomoći upućen je i muslimanskim enklavama Starom Vitezu i Kruščici, kojima je također prijetila humanitarna katastrofa. Armija BiH je “zahvalila” dan nakon što je konvoj napustio Lašvansku dolinu, 23. prosinca 1993., tako što su u Križančevu selu pobili 74 Hrvata. Za taj zločin nikada nitko nije odgovarao.

Hrvatska bolnica na usluzi svim stanovnicima Lašvanske doline

U posjetu Hrvatima Lašvanske doline u lipnju 1994. godine predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman obećao je izgradnju nove bolnice.

Predsjednik Tuđman i dr. Slobodan Lang (prvi s desna) / Facebook

U listopadu iste godine položen je i kamen temeljac za novu Hrvatsku bolnicu “Dr. fra Mato Nikolić”. Bolnica u Novoj Biloj je dovršena i otvorena 1999. godine i otada stoji na raspolaganju svim stanovnicima Lašvanske doline.

Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu je najsvjetlija epizoda koja je u Domovinskom ratu pokazala zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvatskoj!