Sred plitke i prostrane Puntarske drage, jedne od najvećih uvala otoka Krka, smjestio se otočić Košljun. Glasovit po svojoj redovničkoj povijesti – prema kojoj otočić nosi i svoj lokalni, alternativni naziv „Mostir“ – stoljećima predstavlja važno mjesto duhovnog života Kvarnera. Etape njegove prošlosti, vezane uz benediktinski i kasniji franjevački samostan, dobro su poznate zahvaljujući naporima fra Vladislava Brusića koji je još prije gotovo stotinu godina objavio niz važnih priloga o umjetničkoj i kulturnoj baštini Košljuna.

Arheološki nalazi potvrđuju postojanje života na otočiću još od predrimskog doba, no Košljun na važnosti dobiva tijekom srednjeg vijeka kada se ondje podiže benediktinska opatija Svete Marije, u jedanaestom stoljeću. Tada se gradi trobrodna i troapsidalna samostanska crkva, čiji su ostaci arheološki utvrđeni ispod današnje, podignute početkom šesnaestog stoljeća. Taj je prvotni, benediktinski samostan djelovao sve do početka petnaestog stoljeća, kada ga, krajem 1440-ih preuzimaju franjevci. Dozvolu za naseljavanjem starodrevnog otoka Košljuna ishodili su od Ivana Sedmog Frankopana i njegove kćeri Marije Katarine. Preuzevši raniju benediktinsku crkvu, posvetili su je Marijinu Navještenju, da bi krajem stoljeća počeli graditi novu jednobrodnu crkvu s pravokutnom apsidom, tipično rješenje franjevačkih crkava na Jadranu.

Foto: www.kosljun.hr

S dolaskom sljedbenika Svetog Franje širi se i samostan: u posljednjim desetljećima petnaestog stoljeća gradi se također kapela posvećena Svetom Bernardinu, novom svecu iz franjevačkih redova. Početkom šesnaestog stoljeća nastaje prostrani klaustar s velikom samostanskom cisternom u središtu. U istom razdoblju košljunski samostan dobiva najvrijednije umjetnine, koje se i danas ondje mogu vidjeti, a ovom će prilikom biti riječi o tri važna djela likovne umjetnosti, ujedno i stoljetne košljunske duhovnosti.

Prvo djelo je drvorezbarena oltarna pala, odnosno triptih sa svetim Bernardinom Sijenskim u sredini, koji je omeđen svetim Ivanom evanđelistom i Ivanom Krstiteljem. Djelo se datira u kraj petnaestog stoljeća, i krasilo je središnji oltar kapele Sv. Bernardina, koja je tada bila sagrađena u sklopu širenja čašćenja novog franjevačkog sveca koji je kanoniziran nekoliko godina nakon smrti, sredinom petnaestog stoljeća. Njegov se kult brzo proširio našom stranom Jadrana, ponajviše mrežom franjevačkih samostana, od Dubrovnik, preko Raba (to jest tamošnjeg Kamporskog samostana), do Košljuna.

Skulpture su bile atribuirane različitim majstorima. Rani su istraživači smatrali da se radi o proizvodu radionice della Robbia iz Firence, no kasnija su istraživanja djelo ipak smjestila u orbite venecijanske umjetnosti. No, i stručnjaci koji zagovaraju pripadnost djela tom krugu, nisu suglasni oko imena autora. Za neke je to drvorezbar Andrea da Murano, čiji su radovi sačuvani diljem jadranske obale, s posebnom koncentracijom na kvarnerskim otocima, Krku i Cresu. Prema drugima, riječ je o Bartolomeu Vivariniju, ili pak nekom – za sada još uvijek nepoznatom drvorezbaru.

Oltarna je pala plaćena ostavštinom Katarine Fuscolo (rođene Frankopan) koja je fratrima za crkvu i njezino opremanje ostavila tisuću dukata

U svakom slučaju, autor se u izvedbi plitkih ali oštro rezanih reljefnih likova poslužio slikarskim predlošcima glasovitijih umjetnika, u prvome je redu preuzeo impostaciju likova padovanskog slikara Andree Mantegne. U tom prenošenju predloška iz slikarstva doslovno je (i uspješno) kopirao detalje, fizionomije likova i nabore draperija, no priroda drvorezbarstva ipak nije dopustila i repliciranje snažnog emotivnog naboja Mantegninih likova. Kompozicija je tek djelomično sačuvana, nedostaje joj rezbareni okvir i pozadine na koje su reljefi bili postavljeni, a rekonstrukcija djela je izložena u sakralnoj zbirci košljunskog samostana.

Foto: Facebook

Druga važna umjetnina je oltarna kompozicija na središnjem oltaru samostanske crkve, posvećene Navještenju Marijinu, djelo Girolama da Santacroce. Riječ je o majstoru koji je početkom šesnaestog stoljeća stasao u krugu venecijanskih umjetnika, okupljenih oko obitelji Bellini i Cime da Conegliano. Umjetnički milje iz kojega je potekao odredit će njegov stil, kojeg odlikuje ponavljanje slikarskih obrazaca svojih učitelja, bez pretjerane želje za inovacijama u mediju u kojem stvara. Na temelju toga, Girolama se uobičajeno drži za majstora koji je radio za naručitelje tradicionalnijeg ukusa, odnosno na klijente koji su željeli rješenja svojstvena istaknutom dobu venecijaskog slikarstva druge polovice petnaestog stoljeća. Unatoč toj oštroj ocjeni koja je likovna kritika dala Girolamu, ne smije se zanemariti ukupna snaga košljunske kompozicije, kao i njezina raskoš, koja je u tadašnjim krčim i jadranskim okvirima sigurno predstavljala posebno važnu narudžbu.

Doista, oltarna je pala plaćena ostavštinom Katarine Fuscolo (rođene Frankopan) koja je fratrima za crkvu i njezino opremanje ostavila tisuću dukata. Fratri, predvođeni gvardijanom, početkom kolovoza tisuću petsto trideset i pete naručuju izradu pale za svoj središnji oltar, precizirajući ikonografsku temu, raspored likova, veličinu, i vrijeme unutar kojeg je posao trebao biti dovršen. Osam mjeseci kasnije, u proljeće iduće godine, pala je postavljena na oltar.

Ona se sastoji od tri polukružno zaključena polja. U središnje, višem, prikazana je Bogorodica s Djetetom u slavi, na oblacima koje pridržava vojska anđela. S nebeskih visina spuštaju se dva anđela primičući krunu prema Bogorodičinom tjemenu. Ispod njih, na stjenovitom pejzažu, prikazana su četiri franjevačka sveca kako uzdižu svoj pogled prema Bogorodici. S desna na lijevo to su sveti Ludovik Tuluški, Antun Padovanski, Franjo Asiški i sveti Bonaventura. Na bočnim su poljima naslikana po tri lika, od kojih je jedan u prvom planu, a daljnja dva u pozadini. S desna to je sveti Jeronim, zaštitnik franjevačke provincije i čitave Dalmacije, odjeven u kardinalski ornat, koji u rukama nosi atribut, model crkve. Iza njegovih leđa, prikazani su sveti Josip i sveta Klara. Sa suprotne je strane u prvom planu prikazan zaštitnik krka i krčke biskupije, sveti Kvirin (on u ruci drži vjeran model grada), a iza njega su Katarina Aleksandrijska i Ivan Krstitelj. Osim navedenih likova, naslikanih u središnjem registru oltarne cjeline, u vrhu je prikazano Navještenje, odnosno trenutak u kojem Gabrijel Mariji donosi radosnu vijest. Predela košljunskog oltara Girolama da Santacroce (dakle, najdonji registar ove složene kompozicije), prikazuje šest manjih pravokutnih scena, redom Marijanske (a ujedno i Kristološke) teme: Bezgrešno začeće, rođenje Bogorodice, Prikazanje u Hramu, Obrezivanje Krista, Vizitaciju i Uznesenje Blažene Djevice Marije.

Foto: www.kosljun.hr

Navedeni slikani dijelovi inkorporirani su u bogati pozlaćeni drvorezbareni i ornamentirani okvir koje djelu daju notu raskošnosti, posebice kada ga zamislimo postavljenog u središtu netom završene crkve, tada još potpuno bijelih zidova. Taj je efekt danas teško čitljiv zbog kasnijih intervencija. Sredinom sedamnaestog stoljeća slikar Francesco Ughetti naslikao je Posljednji sud, koji uključuje Raj, Čistilište i Pakao, smjestivši ga u trijumfalni luk crkve, dakle iznad oltar Girolama da Santacroce. Riječ je o platnu širokom deset metara, ujedno i najvećoj pomičnoj slici u Hrvatskoj. U crkvi se nalazi još šest bočnih mramornih oltara iz vremena baroka, a križni put raspoređen na bočnim zidovima je djelo velikog dubrovačkog slikara Ive Dulčića, nastao pedesetih godina prošlog stoljeća.

Na Košljunu se čuva još jedna umjetnina koju treba izdvojiti zbog njezine istaknute kultne uloge, iako nije poznata kao dvije o kojima je do sada bilo govora. Riječ je o velikom drvenom raspelu, izrezbarenom u prirodnoj veličini s neuobičajenom karakteristikom – da su Kristove ruke pomične. One su s trupom povezane jednostavnim metalnim klinom što je omogućavao da budu različito postavljene u odnosu na tijelo. Njihovim se podizanjem skulptura mogla fiksirati za križ (i tako uprizoriti Raspeće i Smrt na Kalvariji). Jednako tako, spuštanjem ruku uz tijelo, skulpturu se moglo položiti u grob. Tehničke mogućnosti manipulacije Kristovim izrezbarenim likom potakle su posebne oblike pobožnosti koje su se na Košljunu odvijale tijekom obilježavanja Velikog tjedna.

Foto: www.kosljun.hr

Raspelo krasi i poseban naziv – „Jerusolim“. Ono se tijekom godine čuvalo polegnuto na središnjem oltaru istoimene kapele sred otoka, uronjene u bujnu primorsku vegetaciju, i okruženu postajama Križnog puta. Početkom Velikog tjedna skulptura bi se iznosila iz kapele te u procesiji nosila do središnje samostanske crkve. Ondje bi se pak na Veliki petak pribijala na križ, pred njome bi vjernici molili, nakon čega bi, prema slijedu događaja Kristove muke, bila vraćana u kapelu „Jerusolim“ i bivala položena u grob.

Najraniji podaci o ovom nekad raširenom obliku obilježavanja Velikog Tjedna i proslave Uskrsa potječu iz šesnaestog stoljeća. Skulptura je postala posebno čašćena početkom osamnaestog, kada je uz nju vezano čudo. Naime, na Cvjetnu nedjelju 1723. tadašnji samostanski vikar pošao je služiti misu u kapeli i vidio je da raspelo lije suze, a da ispod trnove krune izlazi znoj i krv. Nakon odslužene mise, pozvao je jednog od prisutnih vjernika da se uvjeri u čudo; ovaj je na to uzviknuo „Ajme, ajme, Gospodin plače!“, nakon čega se vijest o čudu rapidno proširila među krčkim pučanstvom.

Osim crkvenih prikazanja u Velikom tjednu, raspelo je nošeno u procesijama za vremenskih nepogoda. Krčki je knez, za dugotrajnih suša, uputio košljunske fratre da podignu raspelo i pred njim mole nekoliko dana. Ako ni tada molitve za kišom ne bi bile uslišene, raspelo se u procesiji morem nosilo do katedrale u Krku. Ondje bi bilo postavljeno na glavni oltar te bi se pred njime neprestance molilo nekoliko dana. Po Božanskom smilovanju, ponovno bi, u procesiji na barkama, bilo vraćeno u kapelu Jerusolim na Košljunu. Zadnja takva procesija održana je sredinom prošlog stoljeća.

Osim po čudu i franjevačkoj duhovnosti, Košljun je Krčanima bio važan i iz financijskih razloga

Osim po čudu i franjevačkoj duhovnosti, Košljun je Krčanima bio važan i iz financijskih razloga. Ondje je od sedamnaestog do devetnaestog stoljeća djelovala „posujilnica“, u kojoj su siromašni građani mogli posuditi prijeko potreban novac, bez straha od lihvarskih kamata. Postojanje te ustanove u duhu je franjevačkih nazora, jer su, naime, i raniji sljedbenici svetog Franje asiškog diljem Italije organizirali slične oblike novčanog pomaganja potrebitim građanima, čime je njihovo djelovanje bilo u direktnoj suprotnosti s rastućim bankarskim slojem u srednjovjekovnim i novovjekovnim gradovima.

Ipak, otok je prvenstveno bio posjećivan zbog mira i duhovnosti koja se ondje mogla iskusiti, daleko od gradova i sela. U netaknutoj prirodi otoka raspoređene su i druge kapele. U kapelici Porođenja nalaze se drvene jaslice iz sedamnaestog stoljeća, jedne od najranijih u Hrvatskoj. Iz istog stoljeća datira i kapela svetog Franje, koju je u novije vrijeme oslikao Bruno Bulić. U prošlom je stoljeću, na mjestu ranije kapelice svete Ane, podignuta Spilja Gospe Lurdske, usporedno s uzletom tog hodočasničkog središta krajem devetnaestog i posebice početkom dvadesetog stoljeća. Navedene su kapelice bile posebno čašćene među puntarima i krčanima koji su na barkama dolazili do Košljuna i u nestvarnom spokoju, uronjeni u molitvu i meditaciju, hodali otočićem i posjećivali njegove brojne kapele, crkve i samostan.

Etnografski muzej / Foto: kosljun.hr

Osim ovih djela sakralne umjetnosti, na otoku se čuva i vrijedna etnološka zbirka koju čine poljoprivredni alati i narodne nošnje otoka Krka. Ti su predmeti spašeni zahvaljujući dugogodišnjem maru fra Nikole Španjola. Na otoku se nalazi i didaktička prirodoslovna zbirka: koralji, spužve, minerali, fosili… Zbirka je služila za potrebe niže gimnazije koja je djelovala na Košljunu, a njezin je nastanak također vezan za jednog košljunskog fratra, Mauricija Gurića koji je desetljećima prikupljao eksponate. Naglasak na prirodnim posebitostima u skladu je s franjevačkim nazorima o duhovnoj dimenziji prirode, kako je i propovijedao sveti Franjo Asiški.

Prirodoslovna zbirka / Foto: kosljun.hr

Uostalom, Košljun je poznat po bogatoj flori koja broji preko pet stotina vrsta. U kapeli Svetog Bernardina izložena su djela slikarstva i umjetničkog obrta, ponajprije zlatarstva. Na Košljunu se također nalazi najveća i najstarija biblioteka otoka krka (broji više od trideset tisuća svezaka, nekoliko isprava na pergameni, zatim inkunabule, glagoljske natpise, a značajna je i zbirka notnog materijala iz srednjeg vijeka, među kojima se ističu Košljunski madrigali).

Biti na Krku, a ne vidjeti Košljun slično je kao biti u Rimu, a ne vidjeti Papu

Naposljetku, samostanska arheološka zbirka čuva predmete od pretpovijesti do ranog srednjeg vijeka, ulomke keramike, opeka, amfora, ali i kamene spomenike, poput cipusa (ranoantičkih nadgrobnih spomenika) koji potječu s otoka Krka. U muzeju se nalazi i glasovita geografska karta Klaudija Ptolomeja, grčkog astronoma i geografa iz drugog stoljeća, tiskana u Veneciji 1511. godine.

Bogata baština, koja je na jedinstven i cjelovit način predstavljena javnosti, daje za pravo ovjenčati Košljun nazivom Otok kulture i duhovnosti. U tom smislu valja podsjetiti na riječi fra Mavra Velnića, koji je – želeći efektno naglasiti važnost ovog franjevačkog otočića – dao slikovitu analogiju: „Biti na Krku, a ne vidjeti Košljun slično je kao biti u Rimu, a ne vidjeti Papu.“

Košljun / Foto: kosljun.hr