Mladi iz Studentskoga katoličkog centra Palma u Zagrebu, u povodu organizacije susreta za mladiće koji razmišljaju o pozivu unutar Družbe Isusove, razgovarali su s p. Tomislavom Rukavinom, sljemenskim župnikom i duhovnikom u SKAC-u. Na pitanje kako je doživio svoj poziv te kada su se javile prve klice tih primisli da bi mogao postati redovnik i svećenik, p. Rukavina je istaknuo kako smatra da čovjek poziv na posvećeni život dobiva začećem.

“Imao sam klice i prije nego sam bio kršten. Svoj poziv odnosno tu klicu nazivam sveta čežnja. Postoji u čovjeku neka čežnja za svetim. U osmom razredu prvi puta sam počeo razmišljati o zvanju. Tada sam o tome razgovarao s jednim bogoslovom koji je bio na bogosloviji u Zagrebu. Otišao sam vidjeti kako izgleda bogoslovija na Šalati. Vidjevši kako zgrada izgleda, odlučio sam ne upisati gimnaziju i nisam požalio. Taj poziv doživljavam kao svetu čežnju koja se izražavala kroz različite stvari. Primjerice, kako sam se ponašao, što mi je bilo važno, što me ispunjavalo, što me nije ispunjavalo”, rekao je p. Rukavina, ističući kako se to može usporediti s iskustvom čovjeka koji ode u prirodu, bude oduševljen i proučava je.

Tomislav Rukavina / Foto: Facebook

Zanimljivo je i to da je p. Rukavina sakrament krštenja primio kao desetogodišnji dječak. Ističe kako je u njemu uvijek postojalo nešto što ga je vuklo u odnose koji imaju duhovni karakter.

“Tada nisam znao da je duhovni karakter tih odnosa, ali je u meni bilo nešto prisutno. To sam vidio kada bi čuvao krave, makar to nisam volio raditi ili kada bi bio u šumi. Kao mali krao sam kekse od brata i nosio ih na kamen, te ih prinosio Bogu sunca. Već tada sam se igrao svećenika, iako toga nisam bio svjestan. Tada još nisam bio kršten. Ne znam jesam li imao 7, 8 ili 9 godina. Kršten sam ’91, s 10 godina i sjećam se toga. Krstio me pokojni fra Ivan Savić. Mislim da sam rođen s tom čežnjom, samo sam je kasnije postao svjestan na različite načine. To je razlog zašto s mnogim stvarima u sebi nisam bio zadovoljan, stalno je nešto nedostajalo. Kada sam ušao u Družbu to se donekle smirilo”, rekao je p. Rukavina, ističući da je nezadovoljstvo postojalo zato jer nije živio svetu čežnju.

Nisam ni znao da Družba Isusova postoji!

Ističe kako prije ulaska u formaciju o Družbi Isusovoj nije ništa znao te se nije interesirao za različite redove ili ih pak uspoređivao da vidi koji mu najviše odgovara.

“Nisam ni znao da Družba Isusova postoji. Moj subrat Tomislav Špiranec otišao je u Družbu. Jedan dan sam ga posjetio i dao mi je knjižicu ‘Naš Isusovački život’ u kojoj je dio biografije Sv. Ignacija. Čitajući autobiografiju Sv. Ignacija, prepoznao sam da ima moju narav. Čvršću i ozbiljniju nego ja, ali da smo ista vrsta osoba. U tom trenu sam rekao: ‘Čovječe, pa to je za mene’. Tada sam imao 25 godina, sveta čežnja bila je stalno prisutna, ali smatrao sam da sam prestar jer je trebalo završiti srednju školu, a zatim fakultet. Donio sam odluku da ja to neću. Ono što je bilo odlučujuće da odaberem Družbu Isusovu je životopis Sv. Ignacija i razlučivanje je trajalo 30 sekundi jer ništa o tome nisam znao. U trenutku kada sam rekao: ‘To je za mene’, vidio sam da je to nešto što odgovara onome što bi htio, odnosno što živim”, rekao je.

Tomislav Rukavina / Foto: Facebook

P. Rukavina ističe kako je za mladića koji razmišlja o pozivu najvažnije da voli Isusa, a sve se drugo može naučiti.

“Najvažnija stvar je voli li on Isusa. To je ključno. Ako nema stvari koje sam ranije nabrojao, time se može nadoknaditi. Ako ne voli Isusa, neće moći učiniti sve ove stvari. Zato što neće imati jedini i dovoljan razlog da bi to napravio na sebi”, pojasnio je p. Rukavina.

Govoreći o strahu koji mladi osjećaju zbog preuzimanja odgovornosti za svoju budućnost i donošenja odluka, p. Rukavina ističe da je potrebno biti iskren sam sa sobom.

“Kada se pojavi strah, onda je on uvijek dvojak. To moraš biti iskren sam pred sobom. Nekada se pojavi strah zato što znaš da radiš neku grešku, kada radiš neki nered. Drugačiji je strah kada trebaš učiniti nešto što je dobro, a bojiš se. Moj je savjet da uvijek moraš ići kontra straha koji te koči da učiniš ono što znaš da je dobro. Za neke ljude može biti dobro da dođe u novicijat, provede tamo godinu i tri mjeseca, sredi svoju osobnost i postane sposoban za ženidbu. To je velika stvar jer ako smo nekome pomogli da kroz godinu i tri mjeseca postane sposoban za ženidbu, niti je on nama što dužan, niti Crkvi, niti je on što kriv. Crkva je dobila stabilniju, zreliju i bolju osobu. Ako se bojiš učiniti nešto dobro, taj strah nemoj slušati”, istaknuo je p. Rukavina.

Cijeli razgovor s p. Tomislavom Rukavinom pročitajte na mrežnoj stranici zagrebačkog SKAC-a.