Ovo doba godine šareno je i bučno, na svakom uglu lampice, fotografije kolača, ukrasa, raznih akcija pomoći i poziva na sve strane…

Čini se kao da smo najviše živi u prosincu: tada sve vidimo i čujemo, tada želimo, tada možemo…

Ponekad poželim da prosinac traje zauvijek.

Međutim, brzo se predomislim jer nisam sigurna kako bismo preživjeli da traje duže?

Imam osjećaj da sve radosti ‒ i sve tuge svijeta ‒ isplivaju na površinu u prosincu.

Nije mi jasno kako to da najviše gladnih vidimo u prosincu? Zašto nas tada pogode najtužnije priče?

Čini mi se da u tom mjesecu češće primijetimo beskućnika na ulici nego ikada prije.

Zar smo zaboravili da godina ima 12 mjeseci, a ne samo mjesec prosinac?

Prosinac je mjesec dobrote. One prave, ali i one umjetne. Ona umjetna, isforsirana dobrota malo je kičasta. Zabljesne i nestane. Ona druga dobrota malo je dosadna jer svakodnevno je prisutna.

Ne trendi. Ne instant.

Sastoji se od jednostavnosti, istine, nesebičnosti. Ali – koga to zanima?

Ipak, ima i onih koji su spremni riskirati s dobrotom.

Nesebično.

Svaki dan.

Ne samo u prosincu.

Iz nedjelje u nedjelju palimo svijeće na našim vjenčićima, ali očito nedovoljno svjetla da rasvijetlimo pamet jer ništa novo na sceni života.

Svako malo spotaknem se na rečenicu kako su nam opet ukrali Božić.

Ne znam za vas, ali meni nitko ništa nije ukrao. Imam taman onoliko koliko sam spremna dati.

Voljela bih da taj žar dobrote, razumijevanja i suosjećanja ne svane i ne zabljesne i ne ugasi se zajedno sa svjetlima i ukrasima.

Voljela bih da nesebičnost, solidarnost i ljudskost ne ovise o kalendaru.

Mislim da ako želimo da ta briga za svijet i jednih za druge traje duže od prosinca – ne bismo trebali pitati se imamo li dovoljno, već: jesmo li spremni dati?