Malo se zna o ranijem životu sv. Pavla, ali ono što je sigurno, jest da je izučio zanat izrade šatora dok je živio u rodnom gradu Tarzu. Sv. Luka referira se na njegove vještine u Djelima apostolskim. „Ondje nađe nekog Židova imenom Akvilu, rodom iz Ponta, koji netom bijaše došao iz Italije sa svojom ženom Priscilom jer je Klaudije naredio da svi Židovi napuste Rim. Pohodio ih je i, kako bijahu istog zanimanja, ostao kod njih i radio. Po zanimanju bijahu šatorari“ (Dj 18,2-3), donosi Nedjelja.ba.

Frederic Farrar u svojoj knjizi iz 19. stoljeća Život i djelo sv. Pavla iz Tarza objašnjava kako je Pavao u antičkom svijetu bio poznat po svojoj izradi šatora.

Osnovna proizvodnja grada bilo je tkanje dlake – koju su u neograničenim količinama priskrbljivale koze iz Tarza – prvo u užad, a zatim u pokrivače za šatore i odjeću.

Ono što je zanimljivo jest da je Pavao ovaj zanat izučio, ne kako bi se obogatio, nego kao „rezervno“ zanimanje na koje bi se mogao osloniti u vremenima potrebe.

Učenje zanata bila je dužnost koju su rabini naložili roditeljima svakog židovskog dječaka. Mudrost pravila postala je očita u Pavlovu slučaju, a nedvojbeno i u stotinama drugih osim njega, kada su ga promjene i prilike u životu natjerale da zarađuje za vlastiti život ručnim radom.

Kasnije je na putovanjima koristio svoje vještine izrade šatora kako ne bi bio teret zajednici koju posjećuje. „Ta sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas“ (2 Sol 3,7-8).

Očito je kako je zanat sv. Pavla dobro služio za života i održao ga u njegovoj misiji propovijedanja poganima.