Očitovanje potpore Zagrebačke nadbiskupije zdravstvenim djelatnicima u obrani života

Uistinu je glasno u javnosti odjeknuo glas savjesti medicinskih sestara i tehničara iz Klinike za ženske bolesti i porode Kliničkoga bolničkog centra Zagreb (Petrova bolnica) koji, s jasnom namjerom zaštite života nerođene djece, odbijaju sudjelovati u postupcima medikamentoznoga pobačaja.

Dokazano je da medikamentozni pobačaj ugrožava i život i zdravlje žene te fiktivno prebacuje sve odgovornosti tako dramatičnoga emotivnog, društvenog i moralnog čina u privatne prostore doma i osobnosti žene koja biva prepuštena samoj sebi. Medicinske sestre i tehničari su svojim prizivom savjesti iskazali i brigu o svim ženama, majkama i trudnicama odbijajući sudjelovati u tako neodgovornim i nemoralnim djelima te time ukazali na njihovu surovost i neprihvatljivost.

Ovime očitujemo svoju blizinu i potporu medicinskim sestrama te svim zdravstvenim djelatnicima i ljekarnicima koji odbijaju sudjelovati u činima pobačaja, čime štite život nerođene djece te život i zdravlje njihovih majki. Pobačaj se ne može svesti na zdravstvenu uslugu, običan kirurški zahvat ili farmakološku terapiju kojom žene autonomno ostvaruju svoja „reproduktivna prava“, jer pobačaj nije pravo (usp. Europski sud za ljudska prava, A.B.C. v. Ireland, Predmet br. 25579/05, 2010.), nego se njime okončava život nerođenoga djeteta te se ugrožava život i zdravlje žene.

Zakonom dopušteni pobačaj pravno ne može biti nametnut kao obvezna zdravstvena usluga niti je legitimno nasilno nametati njegovu dostupnost (usp. Vijeće Europe, Rezolucija VE 1763 (2010).

Pravo na priziv savjesti

Savjest je sudac i svjedok i, na određeni način, načelo odgovornosti našega djelovanja jer „u dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca: čini ovo, a izbjegavaj ono“ (Gaudium et spes, 16). Dostojanstvo čovjeka zahtijeva da radi po svjesnom i slobodnom izboru, potaknut i vođen osobnim uvjerenjem, a ne slijepim nagonom ili pukim izvanjskim pritiskom.

Priziv savjesti proizlazi iz temeljnoga i neotuđivoga ljudskog prava na slobodu savjesti.

Izvodi se iz temeljnih ljudskih prava na slobodu misli, savjesti i vjerskoga ili drugoga uvjerenja (dictamen rationis) te je odraz slobode, autonomije, osobnoga identiteta, privatnosti i ljudskoga dostojanstva osobe i kao takav zaštićen na najvišim razinama (usp. čl. 18. Opće deklaracije o pravima čovjeka; čl. 9. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; čl. 40. Ustava Republike Hrvatske; čl. 20. Zakona o liječništvu; čl. 3. Zakona o sestrinstvu; čl.44. Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji i dr.). Vrijednost koju štiti savjest je ono uz što čovjek najprisnije i najdublje prianja i što se može ograničiti samo ako se vrijeđa neko drugo temeljno pravo, a pobačaj to nije.

Zbog toga se prigovor savjesti ne može prikazati kao sukob ili suprotno stajalište između vjernika i nevjernika jer zahtjev za život po savjesti proizlazi iz samoga dostojanstva ljudske osobe, njezine naravi, i obvezuje svakoga čovjeka.

Prigovor savjesti nije kukavičluk ili bijeg od odgovornosti, nego istinski odgovoran čin koji danas nerijetko predstavlja hrabro svjedočanstvo u korist istine jer zahtjev za istinom snažnije obvezuje od nekoga ljudskog zakona.

Tako izbor hrabrih medicinskih sestara i tehničara nije pravni neposluh, nego bezuvjetna zaštita života ponajprije kao dara, ali i kao temeljnoga ljudskog prava. Njihova odvažna odluka i jasan stav nije protuzakonito postupanje, već poštivanje dobara na kojima se temelji pravni poredak. Treba naglasiti da priziv savjesti, kada je posrijedi zaštita života, uključuje i odbijanje svih onih štetnih i opasnih čina kojima se život ugrožava.

Priziv savjesti temeljno je pravo svakoga čovjeka, a osobito zdravstvenih djelatnika – liječnika, medicinskih sestara, ljekarnika, medicinskih tehničara uvijek i bezuvjetno kada je riječ o zaštiti života. Time zdravstveni djelatnici svjedoče o medicinskoj skrbi koja nije samo neko tehničko pitanje i puko izvršavanje protokolarnih obveza. Ona je prije svega iskazivanje ljubavi prema životu; ona je odraz osobne ljudske i medicinske odgovornosti u zaštiti i promicanju života i zdravlja svakoga ljudskog bića i nenametanja samomu sebi nečega što se smatra neispravnim, protupravnim i nemoralnim.

Time je priziv savjesti najozbiljnije civilizacijsko pitanje i vrednota koje čuva, njeguje i promiče neporecivo dostojanstvo i život svake ljudske osobe od začeća do prirodne smrti.

Svjedočanstvo je to i zdravstvene djelatnosti kao poziva u službi zaštite života i zdravlja ljudske osobe. Pristup i odluka tih medicinskih djelatnica i djelatnika odlučno je odbacivanje provođenja postupaka koji zdravstvene djelatnike pretvaraju u izvršitelje ubojstva, u promicatelje kulture smrti, i koji iz zdravstvenih djelatnosti istiskuju njihovu naravnu moralnu i etičku dimenziju (usp. Ivan Pavao II., Evangelium vitae, 89).

Vjernost medicinskomu pozivu i poslanju

Svojim činom medicinske sestre i tehničari iskazali su jasan stav da za njih postoji samo jedna obveza, nadahnuta izvornom vjernošću medicinskomu pozivu i poslanju, a to je zaštita života i zdravlja, u ovome slučaju onoga najranjivijeg, života nerođenoga djeteta.

Time se glas njihove savjesti sjedinio s glasom nerođene djece koja su, nažalost, nezaštićena. Ljudsko etički i moralno prihvatljivo djelovanje proistječe iz mogućnosti da se izabire što je u skladu s istinom koju je sposoban spoznati naravnim putem. Tako je dostojanstvo ljudske osobe ukorijenjeno u savjest i slobodu volje svake ljudske osobe ohrabrujući ga da život voli i poštuje.

U tome svjetlu potrebno je kao veliku i neizostavnu pomoć u spašavanju života vidjeti molitvu za ljude koji su u kušnji pristajanja uz pobačaj; molitvu za sve koji su pozvani štititi nerođenu djecu, počevši od supružnika, trudnica, obitelji, preko odgovornih za društveno ozračje prihvaćanja i zalaganja za kulturu života, do izravno odgovornih u zdravstvenome sustavu te osobito u zakonodavstvu i građanskim vlastima kojima treba biti stalo do svake osobe i do cijeloga naroda.

To uviđaju i to svjedoče i osobe pred bolnicama, koje – ne osvrćući se na vremenske nepogode i neugodnosti koje doživljavaju – čas glasno uzdižu svoj molitveni vapaj Gospodinu, a čas samo svojom tihom prisutnošću postaju znakom upućivanja na nepovredivost ljudskoga života.

I na kraju ukazujemo i na Deklaraciju o ljudskome dostojanstvu Dignitas infinita Dikasterija za nauk vjere od 8. travnja 2024. godine koja – nakon što su istaknute opasnosti: izbjegavanja zlo jasno nazvati zlom, popuštanja kompromisima i uporabe dvosmislene terminologije kojom se ublažuje narav pobačaja – ističe:

„Tako su nerođena djeca ‚najneobranjenija i najnevinija od svih kojima se želi zanijekati ljudsko dostojanstvo, oduzimajući im život i promičući onakve zakone po kojima to nitko ne bi mogao spriječiti‘ (EV, 58). Stoga se sa svom snagom i jasnoćom, čak i u naše vrijeme, mora reći da je ta obrana nerođenoga života duboko povezana s obranom svakoga drugog ljudskog prava. Ona uključuje uvjerenje da je ljudsko biće uvijek sveto i nepovredivo, u bilo kojim okolnostima i na svakome stupnju razvoja. Ljudsko je biće samo po sebi cilj, a nikada sredstvo za rješavanje ostalih poteškoća.

Ako toga uvjerenja nestane, ne ostaju ni čvrsti i stalni temelji za obranu ljudskih prava, koji tako postaju žrtvom prolaznih hirova trenutačnih moćnika“ (DI, 47).

Znamo da su upravo ljudi u zdravstvu danas ljudi pod mnoštvom pritisaka, pokušaja raznih ucjena, prijetnja i kupovanja časti.

Zbog toga su primjeri čuvanja svjetla savjesti živi govor koji ne pripada prošlosti, nego daje smisao u sadašnjosti; govor istine, govor znanosti, govor ljubavi.

Bogu zahvaljujemo i zazivamo njegov blagoslov na ljude koji su neustrašivi svjedoci savjesti, a molimo i zagovor svetih, osobito Blažene Djevice Marije koja je začela i rodila našega Spasitelja, te blaženoga Alojzija Stepinca, svjedoka čiste savjesti, da nam isprose milost naviještanja i svjedočenja Života.