“Bila sam jako ogorčena na čitavu situaciju u kojoj sam ostavljena na cjedilu. Imala sam uz sebe jednu jedinu prijateljicu, koja je uz mene bila čitavo to vrijeme, pa i u rodilištu. Bez nje bih se potpuno pogubila. Ona mi i danas puno znači”, priznaje Dora, koja je zatražila pomoć nadležnog Centra za socijalnu skrb i u travnju 2019. godine iz svoga grada došla u Caritasovu kuću na Savici. Kada je rodila, imala je 23 godine i veli da joj se tek sada lagano ‘slažu kockice’ u glavi.

“Sve stručne djelatnice trudile su se, koliko god su mogle, oko mira i ravnoteže u Kući, što nije bilo ni lako ni jednostavno, jer su se baš u to vrijeme okupile trudnice i mame s jako velikim razlikama u karakterima. Unatoč tome, stručne djelatnice su uvijek bez prisile postizale da se poštuje kućni red, a razgovore s nama vodile bi mirno i s puno ljubavi i strpljenja. To je umijeće koje čovjek treba posjedovati da bi mogao raditi takav posao”, ističe Dora u razgovoru objavljenom na stranici Caritasa Zagrebačke nadbiskupije.

Zaposlenje

Stručno osoblje Dori je posvetilo dosta vremena i usmjeravalo je prema njezinim željama, a cilj joj je bio da se, poslije poroda, čim prije zaposli i osamostali, kako objašnjava: “Nisam željela nikome biti na teret, nego krenuti sama sa svojim djetetom u svoj život i posložiti si vrijeme onako kako hoću. Htjela sam raditi već tri mjeseca poslije poroda, ali su me odgovarale od toga, znajući da ne bih mogla psihički izdržati jer je u toj dobi dijete jako ovisno o majci.”

Beba / Foto: Pixabay

Iako joj je stručni tim Kuće predlagao da za odlazak pričeka dok joj dijete napuni godinu dana, Dora se odlučila vratiti u svoj željeni grad nakon četiri mjeseca rada, smatrajući da može samostalno živjeti ako ima posao. Voditeljica i stručne djelatnice pomogle su joj zato u traženju povoljnog i prikladnog smještaja, savjetujući je oko cijena, režijskih troškova i slično.

Na odlasku su joj pripremili i tzv. “Startni paket” s raznim potrepštinama za nju i dijete, koje bi trebale dostajati za prvih nekoliko mjeseci.

No naglašava što joj je bilo posebno važno: “Dali su mi do znanja da uvijek mogu zatražiti pomoć od njih, odnosno od Caritasa. To mi je jako puno značilo, iako sam tip osobe koja neće pitati za pomoć ukoliko mi, kako se ono kaže, voda nije došla do grla jer ne želim iskorištavati ničiju dobrotu.”

Poslije izlaska

U kolovozu 2020. godine išla je na stan i sve je nekako išlo svojim tijekom dva mjeseca, dok joj je prijateljica mogla čuvati dijete. Ružno razdoblje za njih dvije započelo je kada je kćerku morala dati u udomiteljstvo na godinu dana. Razlog tomu je što joj je trebao smještaj za dijete za dvije smjene, a u njezinu gradu se vrlo teško dolazi na popis za vrtić.

“Imala sam opet sreće, valjda zato jer me Netko gore očito čuva! Udomiteljica je bila osoba koja je jako zavoljela Patriciju i jako lijepo se brinula o njoj. Kćer se jako povezala s tom obitelju, a ja sam je svaki slobodan dan ili kada sam poslijepodne bila slobodna, uzimala k sebi”, prisjeća se s osmijehom Dora, primjećujući da u svakom zlu ima neko dobro jer joj je upravo udomiteljica puno pomogla oko upisa u vrtić.

Nakon što je Dori u studenom prošle godine kćerkica izašla iz udomiteljske obitelji, dogovorila je smjene na poslu i dobila stalan posao. Objašnjava zašto vjeruje da ima siguran kruh u rukama: “Znam da ništa nije sto posto sigurno, ali je ipak ovaj ugovor sigurniji od ugovora na određeno vrijeme. Osim toga, posao u ovom trgovačkom lancu smatram sigurnim, budući da je to dobrostojeća tvrtka koja jako cijeni radnika i poštuje zakone. Zato mislim da sam u rukama sigurnog poslodavca”.

Nije joj lako, ali se ne predaje – a u Caritasu ima stalnu potporu

Dora na poslu može raditi od 6 sati ujutro do 20 sati. Patriciju u vrtiću može ostaviti najranije u 5:30, a najkasnije je uzeti u 20:30. Na radno mjesto ide biciklom. “Ponekad je naporno i to je ono na što su me cure iz kuće upozoravale kad su mi govorile da neće sve biti tako jednostavno kako je bilo u Kući ljubavi, gdje su me uvijek dočekali topli obrok i osušeni veš, a i dijete su mi čuvali… Tek sada vidim da su bile u pravu. Očito većina nas mora učiti na svojim greškama da bismo cijenili ono što smo imali.”

Pričajući svoju životnu priču, odnosno dio nje u koji se ‘upleo’ Caritas, Dora prepoznaje vrijednost novih prijateljstava koja je stekla, posebice među stručnim osobljem Kuće ljubavi. “Svima njima u Kući doživotno sam zahvalna za sve što su napravile za mene i moje dijete, za strpljenje koje su imale sa mnom. Znam da ponekad znam biti teška, ali svatko tko se uspije za mene izboriti, ima moje poštovanje dokle god je živ – i poslije toga! A cure su zaslužile ne samo poštovanje, zaslužile su ordenje! Ne govorim to zato da bih uljepšala sliku već govorim iz srca, iskreno”, kaže Dora, koja veze sa svojim novim prijateljicama njeguje povremenim telefonskim razgovorima i odlascima u posjet, tijekom kojih uvijek posebno mjesto ima mala Patricija i njezin napredak i budućnost.

Majka i dijete / Foto: Pixabay

U životu koji je započela po izlasku, posebno je veseli što se njezina kćer jako povezala sa svojim ocem. Ne žive svi zajedno, ali im on uvijek dođe u posjet i pripomogne im kada je potrebno. “Iako je u početku s njim bilo povuci-potegni, on više ne može bez Patricije”, s osmijehom izjavljuje Dora, napominjući da je tijekom porodiljnog on bio četiri mjeseca s kćeri, dok je ona radila. On, koji nije htio ni čuti da ima kćer, sada je voli do neba.

Ne birajte pobačaj jer uvijek postoji drugi izlaz!

“još jednom ponavljam i voljela bih da se to istakne: ako se neka cura u bilo kojemu trenutku nađe u situaciji sličnoj ili istoj u kojoj sam ja bila, neka ne ide na pobačaj! Nemoj ići na ono najgore, nemoj gledati sve crno! Cure, nemojte to raditi!… Vjerujte mi, rodit ćete drugu sebe! Imat ćete nekoga za cijeli svoj život, nekoga svoga! I ako možda nemate nikoga iz obitelji, u Kući ljubavi ćete dobiti i majku i baku i tetku i tetka… Sve ćete ih dobiti u jednoj kući! Doslovno sve! Stručno osoblje Kuće pomoći će vam od same trudnoće, od odlaska k liječniku, savjeta… Svega! Jednostavno, nemojte to raditi!

Cure, nemojte raditi grešku! Rodite li, dobit ćete smisao života i najljepši razlog za život – svoje dijete!

Uz njega, u Kući ćete dobiti prijatelje zauvijek. Bit ćete u okruženju ljudi koji vole djecu, koji cijene hrabrost koju ste pokazali suočivši se same sa svima, noseći u sebi dar života. To će vam u Kući jako cijeniti i bit će vam potpora i izvan Kuće, kada bude trebalo. U to budite sigurne! Ja znam da u Kući ljubavi imam svoju obitelj, koja nije biološka, ali mi znači puno više od biološke obitelji. I toj kući i mojem Centru za socijalnu skrb skidam kapu. Neka samo tako i dalje nastave raditi!”, izjavila je Dora na kraju razgovora, uvjerena da ima još puno majki koje su zahvalne Caritasu na smještaju i pomoći pruženoj u Kući ljubavi.

Kuća ljubavi Caritasa Zagrebačke nadbiskupije 17. lipnja obilježila je 30 godina rada, tijekom kojih je u njoj sigurnu i mirnu luku, doduše privremenu, našlo 1715 djece u dobi do tri godine starosti te 334 trudnice i majke.