Ako je tvoja majka pobacila prije i poslije tebe, onda se u tom vrtlogu grijeha i milosti zapitaš: Čime sam ja to zaslužila biti rođena, a moji brat i sestra nisu? To se pitala i Ana Čoko (27), voditeljica inicijative ’40 dana za život’ u Šibeniku. Dok se to i sada kao zrela djevojka zapita, glas joj duboko zadrhti, a oči napune suzama. Onako djetinje, čisto. Kao kad se djeca igraju, pa netko nekome nešto uskrati, kad dijete ne dobije neku igračku, a želi je. Onda one nevine suze malenog stvorenja.

S velikom razlikom što je ovo igra odraslih u kojoj se djecu ništa ne pita, niti veliki mare za želju malenih. I nije riječ o igrački, nego o osobi. Koje na ovoj zemlji nema, a bila je začeta, na prvoj postaji puta zvanog život.

Ana je tri godine aktivna u apostolatu za život. Na tu angažiranost potaknuta je i vlastitom obiteljskom situacijom. Anina majka učinila je više pobačaja.

Ana Čoko i njezina mama / Foto: Ines Grbić

„Moja majka ranjena je pobačajem i to me potaknulo uključiti se u inicijativu ’40 dana za život’. Uslijed toga upitala sam se: ‘Dobro, ja sam tu, ipak živa, a mogla sam ne biti. Pa što ja mogu dati Gospodinu od sebe, za svjedočenje?’. Jer, teško mi je vidjeti da su ljudi toliko nesvjesni što je to pobačaj. A ja ne bih bila tu, da sam pobačena. Onda sam htjela posvjedočiti svim tim ženama, muškarcima i svima koji nisu direktno ranjeni, ali imaju krivo stajalište o temi pobačaja, a ja sam tu – nakon 27 godina sam tu. Znači, čovjek sam, živa sam, a da me mama pobacila, ne bih bila živa. Želim posvjedočiti da pobačaj nije nešto što se može tek tako zaboraviti, nego da je to ubojstvo nevinog čovjeka.

Kako si se osjećala kad si saznala da je tvoja mama više puta pobacila?

Bila sam šokirana jer sam cijelo djetinjstvo htjela imati brata ili sestru. Baš sam bila nekako usamljena. I stalno sam gnjavila mamu: ‘Kad ćeš mi dati sestru, ajde, kad ćemo seku?!’. Bila sam tužna jer sam shvatila da bih imala braću i sestre koje sam cijelo djetinjstvo htjela imati, a zbog pobačaja ih nemam.

Bila sam tužna jer sam shvatila da bih imala braću i sestre koje sam cijelo djetinjstvo htjela imati, a zbog pobačaja ih nemam

Sjećaš li se razgovora s mamom kad ti je rekla da je učinila pobačaje?

Sjećam se. Majka mi je iskreno rekla koje su poteškoće uzrokovale tu njenu odluku i koji problemi nakon toga dolaze. Mama mi je rekla da je pobačaj drama savjesti. I to pobačaj jest. I ta drama savjesti može se umiriti jedino u Gospodinu. Kad ti Bog da mir i kad shvatiš da si ljubljeno dijete Božje kojem je Bog oprostio grijehe. Da će on izliječiti tvoje rane i njihove rane, da su bili neželjeni. Ljudi se u tim poteškoćama boje, nemaju povjerenje u Boga i zaborave Boga. Onda dolazi strah, a znamo od koga je strah i što se onda događa.

Ana i njena majka u molitvi pred Grobnicom za nerođene u Šibeniku / Foto: Ines Grbić

Vjerujem da Bog oprašta grijehe, iscjeljuje rane svima koji su ranjeni i koji shvate što su učinili. Svi naši apostolati služe da tim ljudima daju i nadu. Nitko u njih ne upire prstom. Mi nikoga ne osuđujemo, jer smo svjesni u kakvim sve situacijama ljudi mogu biti. Zaista razumijemo ljude, pomažemo im i želimo ih ohrabriti, dati im mir, da im je Bog oprostio. Jer Isus je došao za grešnike, za ranjene i Isus je uskrsnuo! Znači, daje novi život svima nama koji smo bili u grijehu i neznanju. Mi nismo nositelji osude, nego utjehe.

Jesi li zamjerila mami što je učinila pobačaje, je li bilo u tebi osude prema njoj?

Nije bilo osude ni gorčine, nego više boli zbog toga, eto, čime sam ja zaslužila da budem tu, a oni… Oni se nisu rodili (Anine suze). Lako je meni sad iz ove perspektive govoriti mami: ‘Pa kako nisi znala, kako nisi mogla? To je život!’. Ali, služeći u ovom apostolatu, shvatila sam, ljudi se stvarno nađu u teškim situacijama i nije ih za osuđivati. Mamu je osobito dirnulo kad sam je pitala: ‘Je li to bio kao ruski rulet?’ – da sam ja rođena, a oni, isto su mogli biti rođeni, a nisu. Svi smo bili mala dječica u majčinoj utrobi, po ničemu se nismo razlikovali. Eto, kao nekakva igra brojeva. Zapravo, Božja milost. Ali, nekako mi je glupo reći u tom kontekstu, Božja milost – ja sam rođena, u redu. Ali, Bog je htio da se i oni rode. To je učinila ljudska volja u slobodi, grijeh.

Ana i njezina mama / Foto: Ines Grbić

Kad sam saznala da mojih braće i sestara nema, a da sam ja tu, onda sam stvarno pitala Boga: ‘Pa kako to, Bože, s čime sam ja to zaslužila? Po ničemu se nismo razlikovali’. Kad je mama počela dolaziti moliti pred bolnicu, kad se uključivala u taj pokret za život, shvatila sam da moje svjedočanstvo može biti poticaj i ohrabrenje drugima. Znam još neke mlade ljude koji imaju istu situaciju kao ja, rođeni su, a nemaju braću i sestre koje su trebali imati, jer su pobačeni. Tako da uistinu možemo svjedočiti. To je sve što možemo dati Bogu.

Kad sam saznala da mojih braće i sestara nema, a da sam ja tu, onda sam stvarno pitala Boga: ‘Pa kako to, Bože, s čime sam ja to zaslužila? Po ničemu se nismo razlikovali’

Dakle, bila si poticaj i drugima da se otvore u svjedočenju toga, da nisi samo ti ‘označena’ tim iskustvom, nego si i ohrabrenje drugima.

Da. Moja majka mene je rodila, živa sam i Božje sam ljubljeno dijete. A moja braća i sestre su isto ljubljena Božja djeca koja utjecajem zla, straha i čega sve, nisu rođena. Ali, Bog je njih odmah sebi primio u svoje Kraljevstvo. Kad je moja mama imala jedan pobačaj nakon mene, onda smo tata i ja došli po nju u bolnicu, ali ja tada nisam ništa znala, da je to učinila.

Cvijet pred uvenuće i rascvjetali cvijet – simbolika života / Foto: Ines Grbić

Kad sam saznala da bih imala braću i sestre, shvatila sam u tom trenutku da je život mog brata i sestre završio u kanti za smeće, gdje već to završi. I taj neki nijemi krik toga nevinoga Božjeg stvorenja, za kojeg okolina i roditelji od straha nisu imali sluha, da čuju taj nijemi krik. Ja sam se rodila, bila sam dijete sa snovima, djetinjstvom, čeka me život. A toga moga brata i sestru ne čeka ništa, nego ih čeka kanta za smeće (Anine suze). Bog će njih primiti u svoje Kraljevstvo i sve će biti u redu. Ali eto, ta nepravda, u najjednostavnijem smislu riječi. Taj osjećaj – moj brat i sestra, njih ovdje nema, ne mogu ih primiti za ruku, ne mogu ih zagrliti, ne mogu ništa, a ja sam tu. Dobila sam priliku za život. I on je trebao, ali nije. Zar to nije nijemi krik? Zar to nije tragedija? U jednom slučaju, krik kao plač djeteta i znak života, a u drugom, krik kao znak smrti.

Vjerujem da svaki život koji je pobačen, kad njihovi roditelji dođu u nebo, da će se oni susresti

Moliš li za svoju pobačenu braću i sestre?

Ja vjerujem da su oni kod Boga i da je Bog njihove rane neželjenosti izliječio. Molim da ih Bog primi u svoje Kraljevstvo. Sad… ja vjerujem da oni nisu ljuti što sam se ja rodila, a oni nisu. Uglavnom, molim za njih. Vjerujem da ćemo se svi okupiti u Nebu. Vjerujem da svaki život koji je pobačen, kad njihovi roditelji dođu u nebo, da će se oni susresti. Da će se Bog smilovati, da će se te rane izliječiti, da neće više biti gorčine, ljutnje, neoprosta. Tako da vjerujem da ćemo se vidjeti, jednog dana.

Grijeh mame nije se odrazio na tebe. Blagoslovljeno si stvorenje koje podržava život od začeća. S obzirom na pobačaje tvoje majke, pomisliš li – ja sam baš zaštićena u Božjoj milosti?

Pa imam osjećaj da sam ljubljeno Božje dijete. Sve te situacije koje su možda i bile protiv mene, dok sam ja bila u majčinoj utrobi, izvele su se na dobro. Moja majka je mene rodila i zahvalna sam joj na tome. I molim za nju da joj Bog izliječi rane i da shvati da joj je Bog oprostio. Molim za sve žene koje su ranjene, koje smatraju da je za njih kasno, da im Bog ne može oprostiti, misle da je to veliki grijeh. To je veliki grijeh, ali Božje milosrđe još je veće!

Krunica za nerođene, u zrncima krunice su figurice začetog djeteta / Foto: Ines Grbić

Molim za sve žene koje su ranjene, koje smatraju da je za njih kasno, da im Bog ne može oprostiti, misle da je to veliki grijeh. To je veliki grijeh, ali Božje milosrđe još je veće!

Mlada si, a već si odgovorna u vođenju inicijative ’40 dana za život’ u Šibeniku.

Prethodna voditeljica morala je napustiti Šibenik, zaposlila se u Zagrebu i netko je morao preuzeti vođenje inicijative. Rekli su mi: ‘Ti si najmlađa, ajde, zašto ne?’. A ja nisam baš tip za javno nastupati. Imam tremu i sramežljiva sam. Ali shvatila sam, pa zašto ne, ajde, idem! To mi se uklopilo u ono što sam htjela posvjedočiti drugim ljudima, što je zapravo pobačaj.

Svi koji su pobačeni nisu među nama, a trebali su biti. Inicijativa ’40 dana za život’ temelji se na molitvi i postu, miroljubivom bdjenju ispred bolnica i osvješćivanju lokalne zajednice. Molimo za roditelje, majke i očeve koji namjeravaju učiniti pobačaj, molimo da to ne naprave. Molimo za sve trudnice i svaki nerođeni život. Velika je odgovornost u tih 40 dana hoće li svi termini biti popunjeni. Rastuže me reakcije ljudi koji misle da su oni vladari, da Bog ne postoji i da mogu raditi što hoće, da oni određuju hoće li netko biti rođen ili ne. Baš me uhvati tuga kad vidim kako ljudi ne shvaćaju da je to život u majčinoj utrobi, da to nije stvar izbora.

Vrlo je zanimljivo – svi ti koji su za pobačaj, oni su rođeni. Njih su njihove majke rodile. Nekad mi dođe da im kažem: ‘Da je vas vaša majka pobacila, vas ne bi bilo. Pa kako možete biti tako hladnokrvni prema drugim dušama u majčinoj utrobi koje se trebaju roditi? Isto kao što ste i vi rođeni i živite’. Budući da je to duhovni boj, u tim danima kad je kampanja ’40 dana za život’ jave se kušnje i veće su napasti. Ljudi kažu, kad si tako u duhovnom boju, neprijatelj te više napastuje. Ali, ništa loše dosad mi se nije dogodilo. Naprotiv, vidim samo Božju providnost na djelu. Netko se samo prekriži kad prođe pokraj nas ispred bolnice, što je dobar znak, da je svjestan, da tu svjedočimo za Boga. Ima i nekih negativnih reakcija, viču, svašta kažu. Bude mi malo krivo, pomislim, što sad tu vičeš na mene, ali to me ne pokoleba.

Ana Čoko / Foto: Ines Grbić

Kako je biti izložen javno u molitvi ispred bolnice?

Nije lako stajati ispred bolnice. Svaki put kad me uhvati neka nelagoda, sama sebi govorim: ‘Svjedočiš za istinu. Jer, tvoje braće i sestara nema, a tebe ima. I onda možeš dati nešto svojim djelom za Gospodina, svjedočanstvo’. Jer možda će stvarno netko tko tuda prolazi reći: ‘Pa vidi stvarno, što ovi tu mole, zašto oni tu stoje, pobačaj?’. Prisustvo volontera u molitvi je veliko svjedočanstvo, jer ne bude samo plakat s natpisom, nego tu stoje i žive osobe koje svjedoče. To je duhovni boj između onih koji su svjesni što je to pobačaj i onih koji hodaju ovim svijetom još uvijek nesvjesni tragedije i strahote pobačaja. U Šibeniku djeluju tri pro-life udruge: Betlehem, Treće srce i 40 dana za život. Ima nas oko stotinu molitelja koji redovito dolazimo moliti ispred šibenske bolnice, što je blagoslovljen odaziv molitelja.

Dobila si i Božji znak uzvrata, po tvojoj molitvi za trudnice.

Da, imala sam poteškoća naći posao. Stjecajem okolnosti, mijenjala sam u jednom poduzeću jednu ženu koja je išla na porodiljni dopust. U međuvremenu je još jedna žena ostala trudna, pa mijenjam još jednu ženu. Tako da ima šanse da tu i ostanem.

Aktivna si u podršci ljudi koji žele ukopati mrtvorođenče u šibenskoj grobnici za nerođene, projektu udruge Betlehem.

Prisustvovala sam prvom ukopu djeteta u tu grobnicu. To je odličan projekt udruge Betlehem, jer važno je to svjedočenje. Spomen Nevine dječice svjedoči i ljudima koji su svjesni što je pobačaj, koji se kaju, ali svjedoči i onima koji se ne kaju, koji smatraju da je to pravo čovjeka da bira. A to je ljudski život, a ne dio tijela žene. Kada prolaznici vide tu grobnicu, savjest ih vjerojatno zapita ili imaju neki unutrašnji stav o tome.

Ana i njena majka pred Grobnicom za nerođene u Šibeniku / Foto: Ines Grbić

Žene i očevi koji dođu tu pokopati svoje nerođeno dijete imaju mir, spokoj i vjeruju da je njihovo dijete sad kod Boga. Imaju uvjerenje da to nije samo neka stanica u majčinoj utrobi, nego da je to život, da je to dijete bilo rođeno. Svi koji su se rodili i kao odrasli su umrli, pokopani su. Tako i oni imaju pravo biti pokopani, jer njihova je duša živa.

U inicijativi ’40 dana za život’ nije da samo molite, nego dajete i konkretnu pomoć trudnicama i obiteljima. Tko god treba pomoć, vi ljudima koji se odluče za život, a u teškoćama su, dajete hranu i sve potrebno za egzistenciju.

Da, to je jako važno. Često nas pitaju: ‘Pa što vi tu stojite i molite, kakve to koristi ima?’. Stajanje i molitva ima koristi jer javno svjedočimo za Isusa Krista, svjedočimo da je to život. Pobačaj nije nešto što se obavi i zaboravi. Žene koje odlaze na pobačaj nisu svjesne koje ih poslije toga rane i poteškoće čekaju kroz život. To se ne može zaboraviti.

No, Bog je milosrdan i Bog oprašta naše grijehe, ako se mi pokajemo. Ali, treba doći do tog pokajanja. Inicijativa ’40 dana za život’ konkretno pomaže trudnicama u potrebi na način da im osiguravamo bonove za hranu, novac za plaćanje režija, pelene, sve što treba, čak i u pronalaženju posla. Ako je trudnica napuštena ili izbačena iz kuće, smještamo ih u sigurne kuće udruge Betlehem, u suradnji s njima. Nema nijedne situacije kojoj inicijativa ’40 dana’ i udruga Betlehem ne bi mogli doskočiti, preko Božje providnosti.

Gospa je rodila Isusa u izgnanstvu, u štalici, nisu imali neke posebne uvjete. Želim ohrabriti svaku ženu koja nosi začeti život pod svojim srcem, svaki život kojeg je Bog odredio – Bog želi da se taj život rodi, da svaka žena, bez obzira koje situacije u životu može imati, da bude sigurna da će Bog providjeti apsolutno sve što treba da se taj život rodi i da to dijete živi, bez obzira ima li potporu obitelji, muža, muškarca, to je nebitno. Bitno je samo reći Gospodinu Da. A kad se kaže Gospodinu Da, onda i sve drugo sjeda na svoje mjesto.

Krunica za nerođene, u zrncima krunice su figurice začetog djeteta / Foto: Ines Grbić

Svima koji su svjesni strahote pobačaja, poruka je da svjedoče. Onima koji, nažalost, misle da žena ima pravo odlučivati o drugom životu, poručujem da to nije točno i da su na krivom putu.

Bilo bi lijepo kad bi se ljudi ohrabrili i svjedočili, jer žene koje odlaze na pobačaj pritisnute su problemima, strahovima i životnim poteškoćama. Ne razmišljaju da će Bog sve providjeti, da će sve biti u redu ako se Njemu prepuste, ako kažu svoje Da. Kada bi žene koje odlaze na pobačaj osvijestile sebi da će za 10, 15, 20 godina imati kraj sebe svoje dijete, možda ne bi otišle na pobačaj. Jer dok je dijete malo u utrobi i ne vidiš ga, misliš samo na loše i na probleme.

Dopusti začetom djetetu da preživi tih devet mjeseci u tvojoj utrobi i da se rodi! Jednog dana, imat ćeš u njemu i svog prijatelja kroz život, oslonac, sve

Ali, dopusti mu da preživi tih devet mjeseci u tvojoj utrobi i da se rodi! Onda ćeš biti sretna i imat ćeš svoje dijete. Jednog dana, imat ćeš u njemu i svog prijatelja kroz život, oslonac, sve. A ne samo sad teret kojeg se trebaš riješiti. Nego ćeš roditi dijete, život.

Mnoge žene koje su mislile pobaciti dijete, kad se predomisle i rode, kažu da se u njima i u okolini dogodila velika promjena, prihvaćanje djeteta i radost zbog toga rođenja.

Da, dogodi se promjena. Žena svjedoči i drugima koji misle pobaciti ili su u dilemama, da je ona rodila, da mogu roditi i druge žene, koje su u dvojbi. Žena se promijeni, dobije povjerenje u Boga. To dijete je živo i Bog će to nagraditi, uzvratit će stostruko, kad se opredijeliš za Boga, da nećeš učiniti grijeh i da ćeš roditi život.

Potičem ljude da dolaze ispred bolnica, da mole, da stvarno mole, jer Bog je svemoguć! Ako mi molimo, Bog će po našoj molitvi učiniti sve što treba da se spasi jedan život.