Prenosimo priču o borbi jednog para s problemom neplodnosti i gubitku začetog djeteta koju je Aundi Kolber podijelila na portalu Christianity Today.

Trebala nam je vječnost da ponovno zatrudnimo. Godine testiranja, tretmana, specijalističkih pregleda i razočaranja opterećivale su mi dušu dok smo čekali. Borila sam se s Bogom, htjela sam mu vjerovati, ali sam žudila za djetetom. Suprug i ja imali smo problema i sa začetkom prvog djeteta, stoga nam te teškoće nisu bile nove, ali smo se nadali da neće biti toliko bolno drugi put. Dvogodišnja borba s neplodnošću utjecala je uvelike na moje mentalno zdravlje i na naš brak.

Kada smo napokon saznali da sam trudna preplavila me sreća. Međutim, pripremajući se za prvi ultrazvuk u sedmom tjednu trudnoće, osjećala sam kao da nešto nije u redu. Molila sam se da se radi samo o mojim sumnjama, ali s obzirom na to da otprilike 10 posto trudnoća završava spontanim pobačajem i s našom povijesti borbe s neplodnošću, znala sam da je trudnoća u prvim tjednima gestacijskog perioda posebno rizična.

I sada kad se sjetim kako mi je tijelo iščekivalo mogući gubitak, čekajući da tehničar ultrazvuka nešto kaže, osjećam tugu. “Gdje su otkucaji srca?”, pitala sam. Ali nije ih bilo.

Izgleda da se dijete prestalo razvijati, ali tehničar nije htio ništa reći da nas ne bi krivo informirao. Brzo smo odvedeni u sterilnu prostoriju na specijalistički pregled. Doktorica je objasnila da postoji veliki rizik da dijete neće preživjeti, ali da moramo pričekati nekoliko tjedana da bismo bili sigurni. Njene riječi su me ubole u srce poput bodeža. Nakon pregleda i sati plača, napokon sam rekla suprugu: “Ako naša beba ne preživi, neću ponovno ovo moći. Nisam dovoljno jaka.”

Gotovo cijeli mjesec čekali smo u čistilištu sa žudnjom, molitvom i držeći se za mogućnost čuda. I onda smo napokon rekli zbogom našoj malenoj bebi.

Nekoliko tjedana nakon spontanog pobačaja osjetila sam nešto što me iznenadilo i zapanjilo. Osjećala sam tihu zahvalnost za težak put te duboku smislenost i osjećaj Božje nježnosti prema meni. Osjećala sam se povrijeđeno i ranjeno, tjelesno i duševno. Ali, začuđujuće, osjećala sam se i jača nego ikad prije, gotovo kao vojnik nakon bitke. Kako su moji fizički i emocionalni ožiljci zacjeljivali, tako sam otkrivala dublju unutarnju vjeru u sebe, utemeljenu u mom identitetu čovjeka kojeg Bog ljubi te u mojoj vjeri u Isusa kroz koju sam voljena, vrijedna i snažna.

Ovo trajno vjerovanje nije maknulo slojeve boli i tuge koje još uvijek osjećam, ali dovelo je do toga da iz druge perspektive sagledam svoju tugu i gubitak. Vjerovanje da sam prošla kroz teške stvari i da je Isus hodao sa mnom na tom putu pokazalo mi je da nisam sama u patnji. Gospodin nam govori da će biti s nama kroz duboke vode i razne patnje. “Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće.” (Iz 43,2). Tako je bio i uz mene tijekom mog bolnog gubitka.

Kao osoba koja je vrlo samokritična, ali i kao psihoterapeutkinja koja je čula tuđe samokritike, znam da je vrlo lako protumačiti patnju kao nešto za što smo si sami krivi. Ili možemo gledati na patnju kao na nešto čemu je uzrok udaljeni, nepovezani Bog. Ipak, moramo pogledati što nam poručuje Isusov susret s prijateljima u Betaniji nakon Lazarove smrti. “Kad Isus vidje kako plače ona (Marija) i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: Kamo ste ga položili? Odgovoriše mu: Gospodine, dođi i pogledaj! I zaplaka Isus.” (Iv 11, 33-35).

Bog nam donosi nevjerojatna čuda kada se nosimo s patnjom, ali ono što prvotno čini jest da nam se pridružuje u tugovanju. Susreće se s nama u našim najtežim iskustvima s nježnošću koja liječi sve rane.