Budi dio naše mreže

Psihologinja Tanja Radionov: Mjesecima smo u stanju trajnog kolektivnog stresa, ali važno je nastaviti živjeti svoj život bez straha

Stalan fokus medija, vlasti i pojedinaca na COVID-19 drži nas već mjesecima u stanju trajnog stresa i potencira paniku što je sjajan preduvjet za maniplaciju ljudima. Društvo nam puca pod pritiskom pa se obrambenim reakcijama dijeli na one koji negiraju situaciju i one koji je panično preuveličavaju, sada nakon opuštenog ljeta valja naći zdravu sredinu odgovornosti bez straha, istaknula je u razgovoru za Hrvatsku Katoličku Mrežu mr. sc. Tanja Radionov, istaknuta zagrebačka prof. psihologije, psihoterapeutkinja, stalni sudski vještak i dipl. iz duhovno teološke kulture.

/ Sestra M. Benedikta Krapić

Ulazimo lagano u jesen kojom nas plaše još od proljeća. Ljeto je donijelo opuštanje, no stalno se negdje u pozadini moglo čuti: „vidjet ćete vi na jesen…“, kao da ćemo otplatiti dug za opuštenost, vratiti s kamatama vrijeme smanjenoga straha i to čak nije dolazilo samo od odgovornih već su prijetnje jesenskim vremenom postale fraze u svakodnevnom govoru. Jesmo li se naviknuli živjeti u strahu, kontroli? Čini mi se kao da se u nas uvukao strah od opuštanja, a naše se nezadovoljstvo stalnom samokontrolom i kočenjem našeg normalnog pretočilo u kontrolu svih oko nas?  

Riječi koje se ponavljaju u vašem pitanju jesu strah i kontrola. Kao što ste rekli, mi već jako dugo živimo u okruženju tih pojmova, životi su nam se zdubokom promijenili, kao da sve što je do sada vrijedilo i što smo smatrali ispravnim sada više ne vrijedi i mnoge su stvari i vrijednosti dovedene u pitanje. Krizne situacije „ljuljaju“ naša vjerovanja u vlastitu neranjivost, pravedan svijet, sigurnost, stabilnost, smislenost i predvidivost života što nam je svima potrebno, a osobito djeci. Pojavio se novi virus o kome smo u početku vrlo malo znali, pojavio se globalno na cijeloj planeti, promatrali smo dramatične slike iz drugih i nama bliskih zemalja. Vladala je velika opasnost i neizvjesnost i svi smo bili s time suočeni, bez iznimaka. Pred nas se stavio velik zahtjev za prilagodbom na novu situaciju za koju se nismo mogli pripremiti. To predstavlja iznimnu stresnu situaciju koja je pojačana s nekoliko faktora: novost i nepredvidljivost virusa, nepoznavanje bolesti, procjena situacije kao prijetnje ili gubitka, osjećaj ugroženosti vlastitoga i tuđeg života te procjena male mogućnosti kontrole odnosno osjećaj bespomoćnosti. Većina je ljudi osjetila vrlo velik strah i uznemirenost. Određenim ponašanjem poput pranja i dezinfekcije ruku, odjeće, prostora, nošenja maski, držanjem međusobne fizičke udaljenosti pokušali smo uspostaviti određenu kontrolu, vratiti osjećaj moći i ublažiti osjećaje straha i bespomoćnosti. Dio kontrole upravljan je izvana od strane odgovornih što je dijelu ljudi ulijevalo sigurnost.

Određenim ponašanjem poput pranja i dezinfekcije ruku, odjeće, prostora, nošenja maski, držanjem međusobne fizičke udaljenosti pokušali smo uspostaviti određenu kontrolu, vratiti osjećaj moći i ublažiti osjećaje straha i bespomoćnosti

Budući da ugroza od virusa traje i dalje, nalazimo se u stanju trajnog stresa, straha i kontrole. To se zasigurno negativno odražava na čovjeka i njegovo zdravlje. Ljudi su živjeli nekoliko mjeseci pod jako velikim pritiskom i nije iznenađujuće da su s dolaskom ljeta i godišnjih odmora imali potrebu opustiti se i malo „izaći“ iz tog prostora straha i bespomoćnosti u opuštanje i bezbrižnost. Sada znamo nešto više o virusu i bolesti nego na početku što nam daje mogućnost za smanjenje osjećaja stresnosti i lagano opuštanje. No, kod dijela ljudi strah je i dalje jako izražen te se čak ljute na one koji se manje boje ili se uopće ne boje. Kao što ste i vi rekli, dio poruka straha i kontrole dolazi od strane odgovornih u društvu, ali velik dio dolazi i od strane medija i kao da ne postoji niti jedna druga važna tema u društvu osim bolesti što nije dobro jer održava visoku razinu kolektivne stresnosti. Posljedice toga ćemo tek vidjeti u budućnosti, posebice na mentalno zdravlje, a mnoge vidimo već sada.

Kod dijela ljudi strah je i dalje jako izražen te se čak ljute na one koji se manje boje ili se uopće ne boje

mr. sc. Tanja Radionov / Foto: Privatna arhiva

Znamo da je za čovjeka vrlo važan odnos s autoritetom, sigurnost. Vrlo je zanimljivo što se događa u ovoj situaciji s autoritetom. Naime, poljuljan je sav autoritet – ni jedna svjetska sila nema autoritet; ruše se vlasti i svaka država je u istom problemu – kod svih je isti kaos, u nacionalnim okvirima autoritet Stožera znatno je opao i odjednom nastaje grupacija koja prosvjeduje protiv mjera, građani sve više javno izražavaju sumnju i nepovjerenje u autoritet koji je pomiješao znanost i politiku, Crkva je „na prvu loptu“ odreagirala zatvaranjem vrata pa podjelom na „heroje“ iznutra koji su nastavili s pobožnostima i slično, no ni od Crkve nema jasnih očitovanja. Odjednom se više nemamo ni na što sigurno osloniti, nitko ne pruža sigurnosti i jedinstvo da bi uživao povjerenje i prepuštanje, kakav to utjecaj ima na čovjeka? No, vjerujem – to konačno i nije loše – može li nas to odvesti k Bogu, našem jedinom autoritetu i voditi k jasnoj osobnoj odgovornosti? 

Rušenje mnogobrojnih autoriteta koje ste naveli i kojima svjedočimo dovelo je do laganog kaosa u društvu što nije dobro niti za pojedinca niti za društvo, izaziva veliku nesigurnosti i potencijalnu anarhiju i manipuliranje ljudima. U ljudima dodatno rastu osjećaji straha i nesigurnosti, ali i ljutnje što može preći i u nasilje. Autoriteti su nam potrebni i važno je imati autoritet koji je pouzdan, dosljedan i koji ulijeva sigurnost. Vjernicima je to zasigurno uz vanjske autoritete i Bog. Ova situacija nas poziva na veću samosvijest, osvještavanje slobode izbora i preuzimanje osobne i društvene odgovornosti. Za vjernike je ovo dobra prilika za građenja intimnijeg odnosa, communie s Bogom, za rast u vjeri i povjerenju, za oslobađanje od raznih navezanosti, za preslagivanje prioriteta u životu, za rast u slobodi kako bismo bili otvoreni za Ljubav i ljubav. Kriza je uvijek i šansa i mislim da bi ovu priliku za rast koja nam je pružena trebali svi iskoristiti.

Zašto je došlo do raslojavanja u društvu; imamo ljude koji se paranoično boje izlazaka, drugih ljudi i slično, a s druge strane imamo ogroman broj “antimaskaša i antivakcinaša”? Kako u tim podijeljenim stranama pronaći svoju? 

U stresnim situacijama ljudi se različito nose s osjećajem ugroženosti i različito se prilagođavanju novim zahtjevima koji su pred njih postavljeni. Jedan način nošenja sa stresom koji navodite jest obrambeni stav pretjeranog straha i zabrinutosti koji prerasta u paniku koja onemogućava osobi efikasno nošenje sa stresom. U panici se često donose odluke koje su iracionalne i s takvim ljudima je lako manipulirati. Stvaraju probleme gdje ih nema i ne vide rješenja gdje ih ima. S druge strane, dio ljudi umanjuju ili čak negira postojanje ugroženosti i straha što je obrambena reakcija suprotna panici također s neefikasnim posljedicama kao i kod panike. Takve osobe često se ponašaju nepromišljeno, neoprezno i nepotrebno ulaze u rizike. To su dvije krajnosti.

U kreiranju panike uvelike pomažu senzacionalistički medijski natpisi i „loši“ vođe i autoriteti koji kod dijela ljudi osim panike izazivaju čak i suprotne stavove

Sada nam je potrebna odgovornost, mudrost i umjerenost te realno prihvaćanje situacije. Znamo da virus postoji (odakle dolazi i kako je nastao vjerojatno nikada ne ćemo znati), dobro je biti točno informiran, odgovorno se ponašati, pridržavati se uputa liječnika, i ne živjeti u neprestanom strahu i okupiranosti virusom, bolesti, smrti. Koliko je god to moguće treba nastaviti živjeti svoj život. U kreiranju panike uvelike pomažu senzacionalistički medijski natpisi i „loši“ vođe te autoriteti koji kod dijela ljudi, osim panike, izazivaju čak i suprotne stavove. Ono što nam pomaže je preuzimanje osobne odgovornosti te objektivni mediji uz autoritete koji su stručni, zreli, odgovorni i dosljedni čime ulijevaju povjerenje i sigurnost.

Kakav utjecaj će ove mjere u školama imati na djecu? Općenito, svi doživljavamo izbjegavanje dodira, osmijeha skrivenog pod maskama, druženja….? Mi moramo priznati, namjerno ili nenamjerno SARS-COV-2 je virus koji napada zajedništvo i povjerenje. Drugi je postao prijetnja bio velik ili malen. Mi znamo da kršćanstva bez zajednice – nema. Kako ostati zdrav u tom pogledu? 

Virus s kojim smo suočeni je u potpunosti promijenio našu paradigmu življenja i međuljudskih odnosa. Do sada smo svi zastupali bliske međuljudske odnose, međusobnu ljubav i pomaganje, zajedništvo, bliskost kao nešto što liječi, što je važno svakome čovjeku i bez čega je život vrlo pust i usamljen. A kao što ste i vi istaknuli, kršćanstvo je neodvojivo od zajedništva. Crkva jest međusobno zajedništvo vjernika, tijelo Kristovo. Važno je da to ne zaboravimo i da fizička udaljenost od 1.5 – 2 metra ne znači međuljudsku udaljenost. To se posebice pokazalo u periodu karantene kada su međuljudska ljubav, bratstvo, pomaganje i međugeneracijska solidarnost došli do punog izražaja. To je duboko u svima nama i to nas čini čovječnima. Vrlo je važno da to zadržimo i dalje jer rastemo u vjeri, ljubavi i nadi, postajemo bolji ljudi.

Potrebno je puno razgovarati s djecom, dati im priliku da postavljaju pitanja, pružiti im odgovore, omogućiti im da izraze svoje osjećaje, davati im podršku

Međusobno druženje je posebno važno djeci i njima je teško pala odvojenost od prijatelja i nastava na daljinu. Jako je dobro što se krenulo s nastavom u školama, gdje god za to postoje uvjeti, što će zasigurno pozitivno utjecati na mentalno zdravlje djece. Ono što pogađa djecu jest fizička udaljenost u razredima, na školskim hodnicima, s djecom iz drugih razreda, na rođendanskim proslavama, druženju u parku i igralištu. Smanjen im je osjećaj dječje nevinosti i bezbrižnosti života, a povećan strah i zabrinutost. Potrebno je puno razgovarati s djecom, dati im priliku da postavljaju pitanja, pružiti im odgovore, omogućiti im da izraze svoje osjećaje, davati im podršku i u što je moguće većoj mjeri omogućiti im održavanje odnosa s prijateljima. Djeci treba pružiti ljubav i povjerenje te graditi osjećaj sigurnosti i obiteljskog zajedništva. Posebno su ranjiva djeca koja su anksiozna ili imaju nekih drugih emocionalnih poteškoća na koje treba obratiti dodatnu pozornost. Isto tako, ranjiva su djeca na bolničkom liječenju kojima bi trebalo omogućiti boravak roditelja zajedno s njima u bolnici jer to uvelike doprinosi ishodu njihovog liječenja i pozitivno utječe i na psihičko i tjelesno zdravlje djeteta.

Skupina koja je također bila pogođena mjerama Stožera su stariji i nemoćni kojima je odvojenost od njihovih obitelji izuzetno teško pala te je važno da i njih ne zaboravimo, već im pružimo ljubav, brigu, bliskost i zajedništvo. Osim toga, pogođene su i obitelji i obiteljski odnosi, a upravo se sada pokazalo koliko su ljekovite zdrave i podržavajuće obitelji u kojima postoji međusobna ljubav, podrška, sigurnost i zajedništvo. Zapravo su pandemija i mjere Stožera pogodile sve nas i vrlo je jasno vidljivo da smo bića odnosa, communie i ljubavi i da bez toga ne možemo kvalitetno i sretno živjeti.

Već sada u praksi vidimo porast anksioznosti i depresije kod ljudi kao i konzumaciju različitih psihofarmaka, a očekuje se i porast različitih ovisnosti

mr. sc. Tanja Radionov / Foto: Privatna arhiva

Koliko su mjere Stožera usklađene s psihološkom i duhovnom dimenzijom? 

Stožer je usmjeren na tjelesno zdravlje i borbu protiv bolesti. Svjetska zdravstvena organizacija je dala najčešće korištenu definiciju zdravlja kao stanja tjelesnog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo izostanak bolesti ili slabosti. Dio autora predlaže uključivanje i duhovne komponente zdravlja. Glavnina mjera Stožera za borbu s virusom usmjerene su na tjelesni aspekt čovjekovog zdravlja i sprečavanje širenja zaraze, što je zasigurno vrlo važno. No, cjelovita antropologija čovjeka nam govori da imamo i psihološku i duhovnu dimenziju o kojima također trebamo voditi brigu što proizlazi iz zdravlja kao multidimenzionalnog koncepta. Neke od mjera poput fizičke udaljenosti, smanjenog druženja i okupljanja, karantene, nastave i rada na daljinu, zatvaranja crkava, koliko su pogodovale tjelesnom zdravlju toliko su negativno utjecale za psihičko i duhovno zdravlje ljudi. Dalekosežnost tih posljedica ćemo tek vidjeti.

Stručnjaci mentalnog zdravlja očekuju povećanje psihičkih tegoba kako kod djece tako i kod odraslih. Stoga se i predlagalo da u Stožeru odnosno među odgovornim stručnjacima budu i stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja. Bilo bi dobro uključiti i stručnjake koji bi vodili računa i o duhovnoj dimenziji čovjeka. Tada bismo imali cjelovit pristup čovjeku sa što manje negativnih posljedica na čovjekovo zdravlje od ove pandemije u kojoj se nalazimo i koja će trajati još neko vrijeme.

Već sada u praksi vidimo porast anksioznosti i depresije kod ljudi kao i konzumaciju različitih psihofarmaka, a očekuje se i porast različitih ovisnosti. Mnogi ljudi traže stručnu pomoć, a osim koronavirusa nemalom broju ljudi potres je bio izrazito traumatsko iskustvo, koje je izazvalo brojne stresne reakcije. Pomoć su tražili i ljudi koji do sada nikada nisu imali psihičkih poteškoća što nam govori o ozbiljnosti problema s kojim se susrećemo. S ovolikom kolektivnom količinom straha i anksioznosti nismo se susreli od Domovinskog rata. Kao i tada, tako su i sada brojni psiholozi i drugi stručnjaci mentalnog zdravlja stavili sebe i svoja znanja na raspolaganje pojedincima i društvu. Otvorene su brojne linije za psihološku pomoć a na mrežnoj stranici Hrvatske psihološke komore mogu se pronaći besplatni priručnici i materijali koji mogu biti od pomoći.

Nema mjesta na zemlji gdje bismo mogli otputovati i spasiti se od ove stresne situacije ugroženosti i potencijalne bolesti. To s jedne strane povećava strah i nesigurnost, ali s druge strane nas otvara Kristu i slobodi

Nemamo više kamo pobjeći, nema mjesta gdje bi mogli odseliti od ove situacije, nema mjesta slobodnog od ove svjetske neslobode, možda je ovo idealno vrijeme da shvatimo da nas „Krist za slobodu oslobod“ i i da je sloboda unutar nas samih, kad se osjetimo tjeskobno i skučeno, kako je pronaći – posvijestiti si da smo slobodni? 

Lijepo ste to primijetili, nema mjesta na zemlji gdje bismo mogli otputovati i spasiti se od ove stresne situacije ugroženosti i potencijalne bolesti. To s jedne strane povećava strah i nesigurnost, ali s druge strane nas, kako kažete, otvara Kristu i slobodi. Otvara nas okretanju na unutra, poziva na ulazak u vlastitu pustinju, u tišinu, u molitvu, u dublji dijalog i odnos s Bogom. U otkrivanje Krista Gospodina kao Puta, Istine i Života, u prostor predanja Bogu u kojem nema mjesta neslobodi i strahu.

Iako ćemo reći da izbjegavanjem drugih, svim mjerama i slično štitimo druge; koliko nas zapravo motivira kršćanska ljubav, a koliko krivica? Čini mi se kao da se iza svega ipak više krije ego koji se frenetično boji da ne bude kriv. Nitko ne želi biti onaj koji je prenio koronu, ne da bi sačuvao drugoga nego – da ne bi bio kriv. Tako primjerice imamo slučajeve gdje se javno na društvenim mrežama piše kako se osoba zarazila, ali nije ona kriva nego ju je zarazio taj i taj. Često se „krivci“ linčuju imenom, prezimenom i strukom. Lov na krivce. Manipulira li se ovdje osjećajima krivice i straha pod krinkom dobrote i ljubavi? 

Osjećaj krivnje i straha koji se potenciraju kao glavni motivatori našeg ponašanja zasigurno nisu zdrava i poželjna motivacija niti je to u suglasju s kršćanskim vrijednostima. Ono što nas pokreće jest Ljubav i ljubav te iz toga trebamo graditi svoje ponašanje prema sebi, drugima i Bogu. Na to smo pozvani. I u svemu tome nismo sami, već imamo Boga uza se. Nalazimo se pred izazovom da zakoračimo u prostor predanja, ljubavi i slobode uz poziv „Ne boj se“.

Naši osjećaji i ponašanje u stresnim situacijama često nisu odraz stvarnog rizika ili prijetnje već naše subjektivne procjene i osobnog doživljaja

mr. sc. Tanja Radionov / Foto: Privatna arhiva

Kako se nositi sa stresom?

Naši osjećaji i ponašanje u stresnim situacijama često nisu odraz stvarnog rizika ili prijetnje već naše subjektivne procjene i osobnog doživljaja. U trenutnoj situaciji jako je važno pratiti samo provjerene i vjerodostojne izvore informacija kako bismo mogli donijeti što realniju procjenu situacije. To znači kontinuirana i dosljedna informiranost, no ne pretjerana već umjerena. Dobro bi bilo ograničiti količinu vijesti o koronavirusu koju svakodnevno pratimo. Nije dobro ako smo fokusirano isključivo na vijesti o virusu i čitamo „bombastične“ naslove te pretražujemo Internet u potrazi za sve više i više novih i često neprovjerenih informacija. To nas može preplaviti i povećati nam osjećaje straha i ugroženosti. Vrijeme je da se racionalno i promišljeno razmisli o cijeloj situaciji kako bismo mogli donijeti primjerene odluke vezane za vlastito zdravlje koje su nam od pomoći (slušanje preporuka epidemiologa, zdrava prehrana, dovoljno spavanja, ne uzimati samoinicijativno lijekove za smirenje, izbjegavanje alkohola, cigareta, sredstava ovisnosti, ograničiti vrijeme boravka na Internetu).

Preporuča se i organiziranje dnevne rutine, organiziranje ugodnih aktivnosti koje volimo (hobi, film, glazba), učenje, čitanje knjiga, bavljenje sportom, planiranje nekih budućih aktivnosti. Dobro je analizirati i preispitati vlastite negativne misli. Ono što možemo jest bivanje prisutnim u trenutku – „sada i ovdje“, te briga o svojim osjećajima koje ne treba potiskivati, već ih prepoznati i iskazati, podijeliti s nekim i međusobno si pružiti razumijevanje i podršku. Možemo pisati i emocionalni dnevnik. Potrebni su nam humor i optimizam. Altruizam, suosjećanje, pomaganje drugima, volontiranje također su ljekoviti.

Ovo su neke od uopćenih preporuka, no prilagodba na stres je vrlo individualna i svakome pomaže nešto drugu. Stoga je potrebno da svatko otkrije što je njemu korisno i što njemu osobno pomaže te da to primjenjuje u svome životu. Pozvani smo otkrivati i učiti neke nove načine nošenja sa stresom. Potrebna nam je strpljivost i povjerenje u ovom procesu kreativne prilagodbe na novu situaciju u kojoj se neminovno mijenjamo i rastemo.

Religioznost i vjera nije kako neki smatraju povezana s negiranjem stresne situacije već je naprotiv, važan resurs u suočavanju

Nedavno ste pisali članak o vjerskim oblicima suočavanja sa stresom, neminovno – nalazimo se u dugotrajnom stresu, djeca, odrasli i starci – bojimo se za zdravlje, svakodnevno funkcioniranje, ljudi se silno boje da će ostati bez posla jer nas je zadesila neviđena ekonomska situacija,  kako ćemo tome kao vjernici najbolje doskočiti? 

Religioznost i vjera nije, kako neki smatraju, povezana s negiranjem stresne situacije, već je naprotiv važan resurs u suočavanju. Potiče prihvaćanje i suočavanje s teškim promjenama, omogućuje novi pogled na situaciju kao priliku za duhovni rast, učenje korisne lekcije i potiče duboku transformaciju osobe. U situacijama velikih kriza i stresa mnogima se javlja pitanje „Zašto“, pitanje smisla patnje za čime čezne svaki čovjek. Ljudski odgovori ostaju nepotpuni pred velikom tajnom patnje koja nas nadilazi. Patnju možemo promatrati kao izazov svakom čovjeku i potencijalnu prekretnicu za promjenu i rast što ovisi o čovjekovoj slobodi izbora. Pitanje smisla patnje i križa za vjernike predstavlja egzistencijalno i duhovno važno mjesto, ulazak u prostor otajstva, produbljivanja svoga odnosa s Bogom i mijenja pogled na život. To je područje čovjekove transcendencije. Kroz otkrivanje otajstva patnje čovjek dublje ulazi u egzistencijalni i duhovni prostor smisla vlastitog života i svijeta oko sebe gdje se susreće s Ljubavlju, s Bogom. O kršćanskom smislu ljudskog trpljenja pisao je Ivan Pavao II. u svom papinskom apostolskom pismu „Spasonosno trpljenje“ u kojem osvjetljava otajstvo i spasenjski smisao trpljenja. Kršćanski odgovor na patnju je nasljedovanje Krista što čovjekovom životu daje novu razinu.

Kršćanska duhovnost je osobni susret s Bogom kao Osobom, imati iskustvo svetoga snagom Duha. Važno je živjeti autentični kršćanski duhovni život kroz sakramente, čitanje i razmatranje sv. Pisma, molitvu, kontemplaciju i međusobno zajedništvo. Važno je imati pravu sliku Boga kao milosrdnog Oca koji nas ljubi, oprašta nam i usmjerava naš život, da u njemu možemo naći ljubav, sigurnost i mir. Dobro je izaći iz svijeta površnosti, buke i rastresenosti i ući u tišinu, sabranost i dubinu kako bi ostvarili živi susret s Bogom koji nas mijenja. Ulazak u nutrinu i prostor tišine nas poziva da osluškujemo Božji šapat i Božje poticaje kako bismo usklađivali svoju volju s Božjom voljom, primali milost kroz sakramente i rasli u krepostima. Molitveni život također je vrlo važan. Sve bi se to trebalo odražavati i na naš pogled situacije u kojoj se nalazimo i na rađenje kvalitetnih odnosa međusobne podrške. Ukoliko je potrebno možemo potražiti i razgovor s duhovnikom kako bismo u hodu s Gospodinom imali duhovnu pratnju koja nam može biti od koristi. Isto tako, može se potražiti pomoć stručnjaka koji integrira psihoterapiju i duhovnost.

Važno je imati pravu sliku Boga kao milosrdnog Oca koji nas ljubi, oprašta nam i usmjerava naš život, da u njemu možemo naći ljubav, sigurnost i mir

Brojna su znanstvena istraživanja koja potvrđuju pozitivnu povezanost religioznog suočavanja i posljedica stresa kao i povezanost religioznosti i tjelesnog i mentalnog zdravlja. Religioznost je povezana sa životnim stilom, ponašanjem, izborima u životu, s osjećajem pripadnosti i podrškom u zajednici, s prakticiranjem molitve i religiozne prakse, s pozitivnim emocijama poput opće dobrobiti, sreće, zadovoljstva, nade, smisla, optimizma, zahvalnosti, opraštanja i u negativnoj povezanosti s depresivnosti, anksioznosti, strahom, tugom, ljutnjom, krivnjom, što sve ima utjecaj na fiziološke promjene u živčanom, imunološkom, endokrinološkom i kardiovaskularnom sustavu koje imaju pozitivan učinak na nošenje sa stresom, tjelesno i mentalno zdravlje. Posebno je istražen i utvrđen pozitivan utjecaj molitve na zdravlje.

Mnogi imaju iskustvo da im je Bog često puno bliži u bolesti i patnji, nego u zdravlju i radosti. U istraživanjima se utvrdilo da brojni pacijenti vjernici imaju potrebu uključivanja i duhovne dimenzije u proces liječenja jer im to pomaže u boljem nošenju s bolešću. Bili smo i svjedoci požrtvovnosti brojnih svećenika na odjelima gdje su se liječili bolesnici od kovida, a nemali broj njih je i podlegao toj bolesti.

Treba napomenuti da je u manjem broju slučajeva utvrđeno da religioznost može biti i štetna za zdravlje i to kada se radi o ekstremnim, fundamentalističkim i patološkim religioznim praksama i vjerovanjima te kada osoba ima patološku religioznost i krive slike Boga kao onoga koji kažnjava i osuđuje. Sve to može dovesti do povećanja osjećaja straha, ljutnje, pobunu protiv Boga i brojnih psihičkih smetnji.

Možemo zaključno reći da zdrava religiozna uvjerenja i prakse uvelike doprinose tjelesnom i mentalnom zdravlju osobe, posebice u situacijama stresa i kriza. No najvažnije, za zdravlje nam je nužna ljubav, međusobno zajedništvo i istinski susret između osoba.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja