U temelju njihovog apostolata je riječ – začeće. Život od začeća. I Providnost ih je dovela baš u župu koja je posvećena svetom začeću i čiji je naslov Bezgrešno začeće BDM.

Ima li jasnijeg znaka koliko i dokle, i na simboličkoj razini, Bog prati svoje djelo ’40 dana za život’ koje je baš na Dan života, u nedjelju 7. veljače, u pastoralnom centru Bezgrešnog začeća župe Puntamika u Zadru otvorilo Centar za život. U taj ured udruge ‘Hrvatska za život’ mogu dolaziti trudnice, majke, očevi, djevojke i mladići, vjenčani i nevjenčani, samohrani roditelji i ostavljeni, rastavljeni, žene koje su dijete pobacile namjerno ili spontano; svi koje nose tegobu postabortivnog sindroma, koji su pod pritiskom da pobace, koji dvoje roditi ili ne, koji nisu materijalno sigurni u podizanju djeteta.

Foto: Ines Grbić

U Centru za život jedina opcija je odluka za život i njegova podrška. Oni život od začeća do stasanja pomažu i štite. Volonteri ’40 dana za život’ neće vas napustiti ni u jednom dijelu vašeg života, ako im se obratite. Materijalno pomagati također je dio njihovog djelovanja, kupnjom pelena, opreme za majku i dijete, do plaćanja stanarine, režija i drugih osnovnih potreba. Jer, život nema cijenu. Toliko je vrijedan i velik, da ga se ne može nijednim iznosom (na)platiti.

A pobačaj ima cijenu – 3000 kn. Upravo taj iznos neke žene pošalju inicijativi ’40 dana za život’, Duhom potaknute da se odreknu sume novca kojeg su bile namijenile za pobačaj. Valjda pomisle: I na taj način odričem se zla kojeg sam mislila učiniti. Šaljem taj novac za pomoć onima koji su mi pomogli da rodim. Novac kojim sam htjela platiti smrt djeteta, prenamjenjujem u dar koji će pomoći život drugoga.

Svima koji u Centar dođu, na raspolaganju će biti stručnjaci iz svih područja: psiholozi, psihoterapeuti, psihijatri, svećenici, ginekolozi, odvjetnici i socijalni radnici

U Centru kao savjetovalištu za trudnice dobiva svaka ‘karta’ koju vam pruže. Vi dobivate. Ti su programi i savjetovanja Božjom milošću natopljeni, žrtvom i molitvom isprošeni, djelima opravdani. Svima koji u Centar dođu, na raspolaganju će biti stručnjaci iz svih područja: psiholozi, psihoterapeuti, psihijatri, svećenici, ginekolozi, odvjetnici i socijalni radnici. Tu ljudi dobre volje mogu donositi i donacije kao pomoć majkama i obiteljima u svemu što treba za razvoj djeteta.

Voditeljica zadarskog Centra za život je Cecilija Pedić. Sv. Cecilija je zaštitnica crkvenih pjevača i glazbe, ali zadarska Cecilija nije pjevajući prihvatila službu voditeljice zadarske inicijative ’40 dana za život’. Bilo je tu borbe i otpora.

Cecilija i Darko Pedić / Foto: Ines Grbić

Helga Rogić, prethodna koordinatorica ’40 dana’ za Zadar, nagovarala je Ceciliju da preuzme ulogu zadarske voditeljice inicijative. Cecilija se tome opirala i rekla Helgi: „Molila sam se, ako je to Božja volja, On će mi dati znak“.

Rekla sam: ‘Evo Bože, ako ti želiš… Ja to stvarno ne želim. Gle, ako ti hoćeš, daj mi konkretno jednu Riječ i ja ću to poslušati’

„Kako je Helga toliko navaljivala da preuzmem službu voditeljice inicijative, odlučila sam jednu noć moliti baš na tu nakanu. Rekla sam: ‘Evo Bože, ako ti želiš… Ja to stvarno ne želim. Gle, ako ti hoćeš, daj mi konkretno jednu Riječ i ja ću to poslušati’. Ne volim se javno izlagati, ne želim preuzeti takve uloge. I baš sam Mu rekla: ‘Molim te, Bože, daj mi neku Riječ. Ako to baš želiš da vodim’. Ne ono, On hoda po vodi, pa moram misliti što s time misli. I poslao mi je tu Riječ! Otvorila sam Riječ Božju. Otvorilo se na Marijin pohod Elizabeti. Ja čitam, čitam, i dolazi ona rečenica: I zaigra joj čedo u utrobi. I ja, e… Ono, nije mogao biti konkretniji! I ja kažem: ‘Aj dobro, ti želiš, onda ću to prihvatiti’.”

Susret dviju trudnica. Je li moglo jasnije? I časopis kojeg izdaje ’40 dana’ zove se Pohod i može se dobiti u Centru za život. „Nama kao timu jako puno znači Centar za život jer smo se puno molili na tu nakanu. Iznenada su nam se otvorili putovi da bismo mogli otvoriti Centar. Očekujemo da ćemo prodrijeti do mnogih srca, da ćemo otvoriti svijest o tome koliko je svaki ljudski život važan i kako je to malo ljudsko biće koje je Bog stvorio potrebno naše pomoći. Došla nam je ideja ne možemo samo moliti, nego da krenemo tražiti prostor po župama. Don Igor Ikić čuo je da tražimo prostor i ponudio da dođemo u njegovu župu na Puntamici. Bili smo iznenađeni, radosni, u pozitivnom šoku jer nismo očekivali taj ishod. Sad vidim da je to dio Božjeg plana. Bog je po don Igoru otvorio vrata da tu dođemo“, kaže vjeroučiteljica Cecilija.

Časopis “Pohod” / Foto: Ines Grbić

Cecilija će 24 sata, svaki dan, biti na raspolaganju za pozive koje joj god netko uputi na broj 095 591 99 83. Pohvaljujem toliko njeno davanje sebe drugima, njeno javljanje u koje god doba dana i noći. „Osjećam taj poziv u svom srcu. Imam osjećaj da me Bog stavio na to mjesto i neprestano osjećam neki nemir koji mi ne daje da odustanem od ovoga. Ne znam što me očekuje, ali Bog će dati snagu“, vedro će Cecilija. Njen maleni sin Ante, samouvjereno i veselo mi viče, a prvi put me vidi: „Ja se ne bojim ničega. Ne bojim se nikoga. Hoćete opet doći?“.

Vidite, ona tamo gospođa u drugom, trećem redu. Kad god prođem autobusom pokraj bolnice, ona je tamo. Ona skrušeno moli

Od početaka među zadarskim moliteljima ’40 dana’ je Valerija Granić. Mnoga lica pred bolnicom budu neko vrijeme pa više ne, ali Valerija ustraje. I ostaje. Na pro life tribini jedan vozač autobusa koji je svjedočio, pred svima je rekao, uperivši prst prema Valeriji: „Vidite, ona tamo gospođa u drugom, trećem redu. Kad god prođem autobusom pokraj bolnice, ona je tamo. Ona skrušeno moli“.

Svaki put kad ugledam Valeriju u sklopu nekog događaja inicijative, pomislim: ‘Zar je ona još uvijek tu, u ’40 dana’? Zar još nije odustala? Zar je nisu pokolebali odlasci drugih?’. Kako je tako redovna, a bilo je i faza osipanja članstva. Valerija, graciozna umirovljenica, udovica, baka sedmero unučadi od dvije kćeri, zadarski je plam inicijative koja u molitvi za život uvijek tinja.

Don Igor Ikić (u sredini), don Tomislav Končurat i Valerija Granić / Foto: Ines Grbić

„Bogu sam zahvalna da me pozvao od početka. Kad sam na HKR-u prvi put čula da je u Zagrebu počela molitva pred bolnicama, tako sam se osjetila pozvanom. Osjetila sam želju da to dođe i u Zadar. Jako me to privlači. Potaknuta sam za to i iz osobnih razloga. Ja sam bila ta koja sam u mladosti, na veliku žalost, imala spontani pobačaj i na još veću žalost, onaj drugi. Neće me spasiti ova molitva, nego će me Božja milost spasiti. Ja sam tu osjetila stvarno – to je moje mjesto, to je moje poslanje. Rođeni smo za nešto puno veće. Ja sam u toj molitvi za nerođene vidjela to nešto veće. Mislim da bih to osjetila i da se meni nije to dogodilo, kad nije bilo molitve pred bolnicom. Mnoge od nas razmišljaju: ‘Bože, da je netko meni imao reći: Nemoj to‘. Tada još nisam bila u vjeri, ali i to me potaknulo doći u Crkvu. Jer sam osjetila da sam potrebna Božje milosti, da trebam upoznati Boga koji prašta, ljubi, koji prima natrag izgubljenu ovcu. Ja sam pobačaj ispovjedila i nakon te ispovijedi dobila sam snagu. Kad sam to opet htjela ispovjediti, jer osjećala sam kao da to nisam dovoljno ispovjedila, svećenik mi je rekao: ‘Zabranjeno Vam je da to više spominjete. To je Vama oprošteno’.”

Kad sam opet htjela ispovjediti abortus, jer osjećala sam kao da to nisam dovoljno ispovjedila, svećenik mi je rekao: ‘Zabranjeno Vam je da to više spominjete. To je Vama oprošteno’

Ujedno sam u Neokatekumenskoj zajednici i u mojoj zajednici kroz sve godine puno sam dobila. Kad vam se puno da, od vas se puno i traži. Moliti pred bolnicom mi je dodatno dalo radost i ogroman mir. Ja čak razmišljam: ‘Bože moj, pa imam kao neki osjećaj krivnje, što ja ne plačem zbog toga’. Ali ja ne plačem jer vjerujem da mi je to oprošteno, da je to otišlo. Baš sam zacijeljena. Slobodna sam od toga grijeha. Ja sam se interesirala što trebam učiniti u toj situaciji, dobila sam upute od svećenika i govorim to i drugim ženama. Preporuča se dati ime pobačenom djetetu. Ja sam s moje dvije kćeri dala imena, naših iz obitelji, to dvoje pobačene djece, bili su dječak i djevojčica. Tako da imamo te anđele. Te se duše uranjaju u Predragocjenu Krv Isusovu, prilikom prikazivanja Krvi Božje. To ja učinim na svakoj misi, kad se diže Presveto tijelo. Ja u duhu pod to Presveto tijelo stavljam njih, moje kćeri i sve koji su u potrebi“, svjedoči Valerija.

Foto: Ines Grbić

S prvim djetetom imala je spontani, uslijedila su dva poroda, a drugi pobačaj je učinila nakon druge kćeri. To bi bilo treće dijete, što se najčešće događa u Hrvatskoj – najčešće se pobaci treće dijete u obitelji. Valerijin suprug je umro, no ona je u njegovo ime išla na tribinu ‘Iscjeljenje očevog srca’. Valerija je članica užeg organizacijskog tima zadarske podružnice ’40 dana’, kao umirovljenica ima više vremena, može se lakše organizirati.

„Centar za život u Zadru je šećer i šlag na tortu. Stvarno sam Bogu zahvalna za Centar. Kad sam čula da nam je Bog providio prostor, to mi je stvarno bila radosna vijest, jer tu će dolaziti trudnice. Samo se treba čuti o tom Centru, da ljudi znaju, da mogu dobiti pomoć, duhovnu, stručnu i materijalnu. Centar je plod naših molitava. Uopće, Providnost toga prostora… Kad nam je Cecilija rekla: ‘Molit ćemo za prostor’. Stala sam na to, baš sam imala malu sumnju u sebi, što mi je žao. Cecilija je rekla, ‘Molimo za prostor’ i crv sumnje je nestao.

Kad majke pošalju ’40 dana za život’ donaciju od 3000 kn, Valeriju to podsjeća na 30 Judinih srebrnjaka koje je odbacio, nakon što je izdao Gospodina. Cijena abortusa je, naime, 3000 kuna

Don Igor Ikić je stvarno bio nadahnut i s. Marija Beroš koja djeluje u župi Puntamika je doprinijela“, kaže Valerija. Potiče ljude da budu hrabri, da se ne ustručavaju i poziva da dođu. „S njima ćemo i mi rasti u spoznaji novih potreba. Neka pomognu svojim dolaskom sebi i nama. Idemo s vjerom i hrabro, da ljude osvijestimo o vrijednosti ljudskog života od začeća. Mnogi u 21. st. su obrazovani, ali ne priznaju da je život od začeća“, podsjeća Valerija. Kad u inicijativi čuju za trudnicu koja se predomišlja, da se posvađala s mladićem, odmah kreću u molitvu: “Ajmo moliti za nju, 24 sata“, kaže Valerija, primjer kako krivnja može biti otpuštena, a teret pobačaja skinut. Kad majke pošalju ’40 dana za život’ donaciju od 3000 kn, Valeriju to podsjeća na 30 Judinih srebrnjaka koje je odbacio, nakon što je izdao Gospodina.

Foto: Ines Grbić

„To što molim pred bolnicom, osjećam da više ja dobivam. Odnosno, daj Bože da više dobiva žena koja je sačuvala dijete. Puno dobivam molitvom. Velika je milost. Susrećem ljude u zajedništvu, molimo skupa, to je baš radost. Jednom nam se ponizno priključio mladi čovjek. Pita on: ‘Smijem li ja moliti s vama?’. Kažemo, ‘Zašto ne?’. On nam je prišao, počeo moliti i njemu suze na oči. Diralo ga je sve. Kad smo završili molitvu, sam nam je rekao: ‘Znate, ja sam ubio jedno dijete. Ja sam taj koji je učinio abortus, koji sam krivac za smrt jednog djeteta’. Mi smo ga ohrabrili i pozvali da dođe opet. Toliko me to diralo – muškarac koji plače i koji priznaje nama ženama, ‘Ja sam taj…’. Jer muškarci se obično ne računaju da su krivi, imaju taj stav, nisam ja pobacio dijete.

Prišla nam je jednom mlada žena, gleda naše natpise. Tako nas je ‘blagoslovila’, na svoj način. Ja sam nju blagoslovila na pravi način. Nisam osjetila trunku nemira. Ili se zaustavi čovjek u automobilu, otvori prozor pa kaže: ‘Ma kršćani, ma zašto ne molite za djecu koja su se rodila?’. Neke reakcije su simpatične, neke vulgarne, ali idemo dalje“, hrabro će Valerija.

Prije sam razmišljala, pa mogu ja i doma moliti. Ja ionako doma molim, zašto bih se izlagala. Ali, shvatila sam da je ovo puno veće svjedočanstvo i da na taj način možemo puno više.

Vedro i redovno lice zadarske inicijative predstavlja vjeroučiteljica Irena Sučić, majka dvoje djece. „Ne što me potaknulo uključiti se, nego Tko me potaknuo? Baš nadahnuće i Duh Sveti. Dok sam studirala u Zagrebu, čula sam da je počela inicijativa ’40 dana’, ali nažalost, nisam se odazvala u prvu kampanju. Kad sam došla u Zadar i zasnovala obitelj, gledajući molitelje, baš me Duh Sveti potaknuo da i ja krenem. Da baš molim pred bolnicom. Jer prije sam razmišljala, pa mogu ja i doma moliti. Ja ionako doma molim, zašto bih se izlagala. Ali, shvatila sam da je ovo puno veće svjedočanstvo i da na taj način možemo puno više. Dakle, nije samo molitva nego i kontakt s tim osobama, s trudnicama i svjedočanstvo svima koji prolaze, da smo tu zbog višeg cilja. Potaknula me i spoznaja da nije bitno samo moliti, nego biti tu i prisutan. Vidljiv. Vidljiv svijetu.

Irena Sučić s djecom / Foto: Ines Grbić

Ima ljudi koji nas pogledaju poprijeko. Mi samo nastavimo u tišini moliti. Nasmiješimo se svakome, tko nas primijeti. Mi smo stvarno miroljubivi i molimo. To je naše poslanje. Ljudi nam priđu i kažu: ‘Pa gdje ste bili prije?’. Jedan čovjek je rekao: ‘Gdje ste bili prije 20 godina, kad je moja žena pobacila?’. To me toliko pogodilo. I sad se naježim i suze mi krenu, dok to govorim. Ja sam u riječima toga čovjeka čula tu težinu, tu bol. Kad bismo po župama za štandom ispred crkava predstavljali inicijativu, također bi nam prilazili stariji ljudi koji su, nažalost, doživjeli pobačaj. Rekli su nam: ‘Hvala vam što ste tu sad. Eto, mi nažalost nismo imali priliku, ali hvala vam za nove generacije!’. Te ljude uputimo na programe ‘Iscjeljenje očeva srca’ i ‘Oprostom oslobođene’. To su ljudi srednje životne dobi, ali i stariji“, opisuje Irena stanje na terenu.

Jedan čovjek je rekao: ‘Gdje ste bili prije 20 godina, kad je moja žena pobacila?’. To me toliko pogodilo. I sad se naježim i suze mi krenu, dok to govorim. Ja sam u riječima toga čovjeka čula tu težinu, tu bol

Irena nema problem s nelagodom da moli ispred bolnice, u javnosti. „Mene je zapravo sram od toga možda i spriječio da molim u kampanji dok sam bila studentica, nažalost. Ali kad sam dobila taj poticaj, sve je nestalo. Kad dođem ispred bolnice, nekad budem sama na početku, onda se ljudi pridružuju i samo se povećava grupa. I stvarno mi ne bude neugodno. Prolaze i automobili, autobusi, gledaju, ali nitko od nas molitelja nije opterećen time. Nemam nikakvu nelagodu. U toj izloženosti jednostavno vidim priliku za svjedočenje. Sestre moliteljice su imale i neugodnih iskustava, trgali su i bacali plakate, vikali. Ali, ne bojimo se. Stojimo tamo i znamo tko nas štiti. I koga mi štitimo. Život. Sve je zbog toga“, poručuje Irena.

Foto: Ines Grbić

Centar za život volonterima ’40 dana za život’ donosi više aktivnosti, povećava opseg rada. „Naš glavni stup djelovanja je molitva, post i svjedočenje pred bolnicama. Centar za život je produžena aktivnost, logični slijed koji nam pruža cjelovit pristup problemu. Neki ljudi po mrežama pišu: ‘Što samo molite, molitvom nećete ništa promijeniti’. Mi znamo da je molitva temelj. Zato smo od toga i krenuli. Ali znamo također da ženama treba i konkretna pomoć: materijalna, duhovna, medicinska, psihološka, ljudska i kršćanska podrška. Centar za život će nas zaposliti u dobrom smislu, iz molitve prijeći u djelovanje, iz djelovanja u molitvu i tako cjelovito pristupamo tom apostolatu. Baš nam je drago da imamo cjeloviti pristup, da se možemo posvetiti tom problemu sa svih aspekata, uključiti i stručnjake. Bit će to zahtjevno, ali uz Božju pomoć i dobre ljude, uspjet ćemo“, angažirano će Irena.

Mi znamo da je molitva temelj. Zato smo od toga i krenuli

Bog joj kroz molitvu pred bolnicom daje priliku više moliti no inače. „Imam više prilike za razmatranje, za jedinstvo s Bogom, više se posvetiti molitvi. Nakon te molitve, najčešće budem ujutro, dan je ispunjen mislima za Gospodina. Preporučamo žene koje se spremaju za pobačaj ili su ga već učinile. Mi stalno dobivamo informacije ‘Molite za trudnicu koja trenutno razmišlja’ ili ‘Ona trudnica je pobacila’. Onda mi dalje molimo za njeno obraćenje. Dakle, ne prestajemo moliti ni kad osoba učini pobačaj nego molimo za obraćenje, da se osoba pokaje, da iscijeli njeno srce. Jer to dijete je sigurno u Božjim rukama. Ali molimo za majke i očeve koji su to počinili. Dvostruka je molitva. Mi molimo za nerođene, ali i za roditelje i za sve koji su sudjelovali u pobačaju, za liječnike, medicinske sestre, za sve koji sudjeluju u tome, da se obrate. Da se okrenu na stranu života. Dakle, naša molitva je puno šira od toga da se ne učini pobačaj. To je prvenstveno, ali i sve ostalo. Imamo puno svjedočanstava da su se obratili ljudi koji su učinili grijeh pobačaja“, pokazuje Irena koliko svakoga nose u molitvama. Ne napuštaju majke ni ako su odlučile pobaciti, nema kraja njihovom zalaganju.

Foto: Ines Grbić

Molitelji su znak Božjeg milosrđa za pogođene pobačajem, pokazatelj da osoba time ne mora trajno biti obilježena. „Svi smo mi grešnici, napasti su velike. Nažalost, svijet ne cijeni dovoljno obitelj i svetost života. Ali vjerujemo – Onaj tko je tvorac život, On i čuva život. Gospodin ima milosrdno srce, Gospodin oprašta. Bitno je da uvidimo taj grijeh i da se pokajemo. Vjerujemo da Gospodin čini čuda po mnogima: po liječnicima, majkama, očevima i po svima koji su u tom apostolatu. Nadamo se da ćemo spasiti još puno, puno dječice, odnosno – Gospodin će ih spasiti! Po molitvama i po djelovanju“, poručuje Irena u ime molitelja koji Božjom milošću nose tame s kojima se susreću. I pomažu preobrazbu ljudi za vječni život.

Kad je neka trudnica u potrebi, kad znamo da sutradan ima termin za pobačaj, cijelu noć se moli protiv zloduha smrti. Molimo u svojim kućama, stanovima. Čim dobijemo konkretnu situaciju da je nekome potrebno, svatko odmah uzme jedan sat bdijenja noću

„Mi smo uvijek na strani života i gledamo pozitivno, u svjetlu Evanđelja. Ne bojimo se. U svijetu vlada kultura smrti, umjesto civilizacije života. Ali, možda se tako to zapravo prikazuje. Postoji puno, puno divnih ljudi koji imaju divne obitelji i divne priče, koji su donijeli život, koji su i u teškim situacijama prihvatili život. Nažalost, te priče ne dođu na svjetlo dana i ekrane. Mi imamo i molitvena bdijenja noću. Kad je neka trudnica u potrebi, kad znamo da sutradan ima termin za pobačaj, cijelu noć se moli protiv zloduha smrti. Molimo u svojim kućama, stanovima. Čim dobijemo konkretnu situaciju da je nekome potrebno, svatko odmah uzme jedan sat bdijenja noću. Trudimo se biti s tom trudnicom u molitvi i predati je Bogu. Svi smo povezani, jako dobro smo umreženi i organizirani. Nekad se i majka od trudnice založi, preporuči u molitvu kćer pa šalje poruke ‘Svi molite’. Ujedinjeni smo u zajedništvu. Imali smo situacije kad nam sutradan ujutro, nakon molitve, dođe poruka: ‘Odustalaaa je! Odlučila je roditi’. To Bog čini“, svjedoči Irena Sučić vjeru članova inicijative ’40 dana za život’.

Imali smo situacije kad nam sutradan ujutro, nakon molitve, dođe poruka: ‘Odustalaaa je! Odlučila je roditi’. To Bog čini

Davor Šošić voditelj je programa ‘Iscjeljenje očevog srca“ za muškarce ranjene pobačajem. Program se provodi tri dana u strogoj šutnji, u Ludbregu i Splitu, u suradnji sa svećenicima. Polaznici razmatraju biblijske tekstove, direktna pitanja i odgovore prolaze kroz tekstove iz Svetog Pisma. „Jako je važna ispovijed i misa. Muškarci su ispovjedili grijeh pobačaja, ali neki ne mogu sebi oprostiti. To je veliki problem, javlja se tjeskoba, tuga, depresija. Taj program ulazi u srž i dubinu kroz razmatranje biblijskih tekstova. Radi se u malim grupama, pozitivne su reakcije. U splitski Centar za život svaki dan dolaze ljudi s raznim pitanjima, znači da je velika potreba. Centar širi vidike za pomoć“, kaže Davor.

Marija i Davor Šošić / Foto: Ines Grbić

„Žene kažu da u Centru imaju utočište gdje mogu iskazati svoju bol, gdje znaju da neće naići na osudu, nego na sućut i razumijevanje. U svakodnevnom radu sa ženama nikada nisam naišla ni na jednu majku koja je rekla da joj je žao što je rodila. A svaka, baš svaka majka koja je pobacila, žali zbog izgubljenog djeteta“, poručuje Marija Šošić, voditeljica splitskog Centra za život i koordinatorica inicijative ’40 dana za život’ za Dalmaciju.

Ova djevojčica je živa zahvaljujući vama, vašim molitvama. Kad je njena majka htjela učiniti pobačaj, ugledala je grupu ljudi koji mole pred bolnicom

„Nekidan smo molili za jedno djetešce. Činilo se skroz bezizgledno, ali molili smo noćno bdijenje i trudnica je odustala od pobačaja. Prijateljica majke koja je mislila pobaciti dijete poslala nam je poštom kuvertu u kojoj je bila fotografija dvogodišnje djevojčice. Ta je žena napisala: ‘Ova djevojčica je živa zahvaljujući vama, vašim molitvama. Kad je njena majka htjela učiniti pobačaj, ugledala je grupu ljudi koji mole pred bolnicom. Shvatila je da čini najveću pogrešku u životu, iskidala je uputnicu, rodila dijete, šaljem vam njenu fotografiju’. Na fotografiji je bilo još jedno malo dijete. Nakon što je ta žena rodila djevojčicu, rodila je još jedno dijete“, svjedoči Marija.

Plodovi su već sada vidljivi. U 14 godina otkad ’40 dana za život’ djeluje u svijetu, znaju da je spašeno više od 18 000 spašene, to je gradić.

U zadnjih sedam godina kako inicijativa djeluje u Hrvatskoj, u našoj domovini spašeno je 69 djece od pobačaja. To su tri razreda spašene djece. Te su majke posvjedočile da su krenule učiniti pobačaj, no u zadnji trenutak su se predomislile, kad su ugledale molitelje pred bolnicom.

Foto: Ines Grbić

„Mi to znamo jer mi smo sada dio njihovog života. Nije da mi ženi pomognemo samo na početku, nego i pratimo njihovu djecu u odrastanju. Nekima od njih smo krsni kumovi, neke ćemo najesen dopratiti do prvog razreda. Prva djeca spašena od pobačaja u našoj domovini ovu jesen kreću u školu. To je nama opipljivi plod, najveći blagoslov kojeg možemo primiti. Gospodin nam je dao da vidimo i jako puno obraćenih duša, liječnike koji su prestali vršiti pobačaje. Ženama je najčešće potrebna prijateljska riječ potpore, jer u okolini nisu naišli na to. Ponekad je dovoljno ženi reći: ‘Nisi sama, tu sam uz tebe. Pomoći ćemo ti što god ti treba’ i odustane od pobačaja. Bogu hvala da postoje programi koji su čin milosrđa prema tim majkama. Postoji rješenje svakome tko Božje milosrđe potraži. Utočište će biti i Centar za život u Zadru“, poručuje Šošić. Svaki peti par ne može imati djece te će u Centru nuditi i program ‘Vikend Srca Marijina’ za te parove.

Prva djeca spašena od pobačaja u našoj domovini ovu jesen kreću u školu. To je nama opipljivi plod, najveći blagoslov kojeg možemo primiti

U Centru se nalazi i gumena figurica kao prikaz začetog djeteta. To je prava veličina djeteta u majčinoj utrobi starog 10 do 12 tjedana. „To je dijete dozvoljeno pobaciti u Hrvatskoj. Ima razvijene ruke, noge i već osamnaesti dan kuca mu srce. Zar zato što je tako malen i što se ne može sam braniti, zar nije vrijedan naše zaštite? To je zaista živo biće, samo što je maleno. Moleći za njega, molimo za blagoslov za naš narod, molimo za cijelu našu domovinu, a i za sebe. Vidimo da majke koje su u najcrnjim trenucima rekle Da životu, počne se izlijevati blagoslov na cijelu obitelj. Nedugo nakon njenog Da, majka nam javlja dobre vijesti: ‘Joj, moj suprug je našao posao, moj sin je upisao dobru školu’. Imamo iskustvo da poteku blagoslovi svaki put kad osoba kaže Da životu. Nemamo nijedan slučaj da je žena rekla: ‘Meni je žao što sam rodila’. Svaka žena svjedoči da je sretna majka, da je dijete njeno ispunjenje i zahvaljuje nam. Zato mi jesmo stalno u kontaktu s njima. Ne samo u trenutku kad odustanu od pobačaja, pa se pozdravimo. One postanu neizostavni dio našeg života i mi njihovog. Apostolat za život je duhovna bitka. Kad sam se susrela s osobama koje su ranjene pobačajem, shvatila sam koliko je razoran ne samo za ženu, nego za cijelu obitelj“, upozorava Marija.

Gumena figurica začetog djeteta / Foto: Ines Grbić

„Na prvom bdijenju u Splitu prišla nam je majka koja je odlučila učiniti tu najveću grešku u svom životu. Bila je trudna treći put, imala je teške okolnosti. Bila je hladna prema nama, ljuta, rekla je zašto mi to molimo kad njoj ionako ne možemo pomoći. Rekli smo da joj možemo pomoći. Ostala je zatečena – zašto bi ovi ljudi koji mole na ulici pomogli meni, posve nepoznatoj ženi, i to bez ikakve koristi? Našli smo se nekoliko puta na kavi i žena je odlučila roditi. To dijete je nedavno proslavilo šesti rođendan, na jesen kreće u školu. To je mali Roko. To je prvo dijete koje sam držala u svom naručju, spašeno od pobačaja. Tko može od nas reći da je Roko bio višak na ovom svijetu? Roko je unio radost u obitelj. Nakon Rokovog rođenja obitelj se stabilizirala i nakon tri godine ta majka mi javlja: ‘Imam jednu vijest za tebe. Ponovno sam trudna. Ne brini, ne razmišljam o pobačaju. Roko će za rođendan dobiti seku’. Život uvijek pobjeđuje. Želimo da se prestane uništavati najveći blagoslov koji nam je Bog dao, kroz djecu“, poručuje Marija i citira sv. Ivana Pavla II. koji je u Crkvi utemeljio Dan života: Ustrajnom molitvom možemo pobijediti najveće zlo.

Župljanka s Puntamike kaže: „Hvala Bogu, i Zadar je dobio Centar za život. Veseli me to zato što sam i sama bila među djecom koju je ‘trebalo’ abortirati. Tako je mislio liječnik koji je ispisao uputnicu za abortus mojoj mami. Hvala Bogu, ona mu se suprotstavila i nije pristala. Pokušao ju je prestrašiti riječima da može umrijeti, ona ili dijete. Zato što je malo prije mene rodila moju sestru, liječnik je govorio da je to rizik. Ali ona je rekla da predaje sve u Božje ruke, neka bude kako On želi“.

Novootvoreni Centar za život u Zadru / Foto: Ines Grbić

E mail zadarskog Centra za život: 40danazazivotzadar@gmail.com

U Centru nježnih boja ambijent krasi cvijeće, orhideje, dječji ukrasi i poruke ohrabrenja u odluci za život. Dočekat će vas razgovor, razumijevanje i dobrodošlica: „Dijete nikad nije pogreška. Možda iznenađenje, ali ne i pogreška“.