Profesore Skoko, kako Vi kao stručnjak vidite komunikaciju Crkve u Hrvatskoj danas?

Uvijek možemo bolje. Crkvena komunikacija je dosta reaktivna. U odnosima s javnošću komunikaciju dijelimo na proaktivnu, reaktivnu i kriznu. Proaktivna je kad mi izlazimo prvi u javnost, namećemo teme i ritam komunikacije, stvaramo priče i nudimo ih javnosti, govorimo o sebi i utječemo na javno mnijenje. Reaktivna je kada šutimo ili reagiramo samo kada nas netko nešto pita, a najčešće se branimo ili opravdavamo.

Ljudi ne znaju što Crkva radi

Jedna uzrečica kaže kako se danas mediji sve više ponašaju poput gladnih zvijeri – ako ih redovito ne hranite zanimljivim informacijama i pričama, počet će vas napadati. Šalu na stranu, ali uistinu ako nemate redovitu komunikaciju s medijima i javnosti općenito, onda se nemojte čuditi nerazumijevanju, polu-informacijama pa čak i provokacijama i napadima. To se vrlo često događa Crkvi. Njezine institucije znaju biti dostav zatvorene za javnost, pa sve negativno što se pojavi čak i u kolarskim pričama postane vijest. A Crkva u svom djelovanju ima toliko dobrih tema, priča, sjajnih ljudi, iznimnih primjera djelovanja, kojima se mogu svakodnevno hraniti mediji i inspirirati ljudi. Mnogi u crkvenoj hijerarhiji smatraju da se njihovo djelovanje podrazumijeva i zašto bi morali nekome bilo što objašnjavati kad svi znaju što rade? Ne znaju! Ljudi su svakodnevno zatrpani tisućama informacija. Živimo u svijetu u kojem vlada inflacija informacija; svi nam nešto nude, prodaju, nameću… Svi žele nametnuti svoju istinu i svoj pogled na stvarnost. Ako Crkva šuti onda će netko drugi, umjesto nje nametati svoje teme, stvari i priče, ali i poglede na nju i njezino djelovanje. U toj konkurenciji informacija moramo se boriti da se istina čuje jer je ona potisnuta i sve više gubi na vrijednosti. Ako se mi ne budemo borili da ona ugleda svjetlo dana, živjet ćemo u lažnom svijetu, a onda bi sve to moglo imati strašne posljedice za duhovni razvoj i normalno življenje ljudi.

Foto: Privatni album

Neki biskupi komuniciraju vlastitim podcastima, osobito u Americi, ondje biskupi komuniciraju različitim komunikacijskim alatima sa svojim javnostima. Kojim kanalima u Hrvatskoj izaći u javnost, a ne biti trivijalan?

Sve ono što se događa u razvijenom zapadnom svijetu za par godina će se događati i kod nas. Ali ne trebamo kopirati baš sve jer mi imamo neke svoje specifičnosti. Na zapadu imamo banalizacije, ali i sjajnih primjera. Tu treba naći pravu mjeru. Nije svatko nadaren za komuniciranje na društvenim mrežama, nema svatko sposobnost da može imati vlastite podcaste i nastupati na radiju. Netko je samozatajan, introvertiran, jači na pisanoj riječi. Drugi su vješti govornici… Svatko zato treba izabrati svoj medij.

Isus bi koristio nove tehnologije

Prof. Božo Skoko / Foto: Mario Periša, Privatni album

Ali apsolutno treba biti otvoren novim tehnologijama. Često na Facebooku susrećem postove i videa koje objavljuje američki kardinal Dolan. On je pravi showmen, ali u svom nastupu okuplja vjernike i nevjernike. Uspijeva ih zainteresirati za određene teme, komentira društvenu zbilju i nudi riječi evanđelja. Njegove poruke su zanimljive ljudima, koji se nađu na društvenoj mreži, a ne moraju nužno biti vjernici. Kako inače doći do njih? Oni neće doći u katedralu, neće čitati njegove knjige, neće ići na stranice američke biskupske konferencije ili nadbiskupije, a morate ih zahvatiti. Uvjeren sam da Isus živi u današnjim vremenima koristio bi neke od ovih novih tehnologija jer je on nastojao svojim riječima doprijeti do svakoga.

Ne trebaju svi biskupi imati svoj podcast

Fulton J. Sheen je bio sjajan govornik, dobivao je nagrade Emmy za svoje nastupe. Taj nadbiskup je toliko plijenio pozornost svojim nastupima na televiziji da niste mogli ostati ravnodušni. Jednostavno je bio televizijski čovjek. U to doba neki vjernici su komentirali da radi nepotreban show, no kroz taj show on je uspio privući mnoge duše i navijestiti im Isusa. On je bio tako vješt govornik da je velika većina njegovih knjiga nastala tako što su radili transkripte njegovih nastupa. Danas bi takve nastupe trebalo prilagoditi kraćoj video formi, jer je u međuvremenu moć koncentracije ljudi oslabila. Dakle, svako vrijeme traži specifične medijske forme. Nisam zagovornik da sada treba slijediti neko pomodarstvo pa će svi biskupi biti na društvenim mrežama. Jednostavno nekome to leži, a nekome ne. Netko će pisati lijepe poslanice, netko će raditi pastoralno s manjim grupama, netko će imati radijsku emisiju, a netko će biti vješt i nastupat će na televiziji. Ono što bismo trebali jest pronaći ljude u svakoj našoj zajednici i biskupiji koji su vični tome.

Imamo mlade ljude koji su vješti na TikToku, pa zašto ne bi imali vjerski sadržaj iz naše zajednice na Tik Toku? Kad pitam svoje studente, 90% ih je na TikToku, možda 10 % ih dolazi nedjeljom u Crkvu, ali ostali su na društvenim mrežama, oni tamo gledaju, čitaju i prate. Zašto pored cijelog onog šunda koji tamo gledaju ne bi vidjeli nešto korisno u formi koja je upakirana za njih, za njihovu percepciju i njihovu moć prihvaćanja svih tih informacija?

Komunikacija u Crkvi je jednostrana. Imamo propovijedi, obraćanja, pisma, „najmoderniji“ biskupi i druge posvećene osobe su na internetu, ali to je opet monolog u kojem pišu jednosmjerne objave. No, kako otvoriti prostor za dijalog u Crkvi i jesmo li spremni na dvosmjernu komunikaciju?

Mislim da smo spremni i da je nužno napraviti taj iskorak. Jednosmjerna komunikacija pripada prošlosti. Dominantna je, ne samo kad govorimo o biskupima nego i o političarima i institucijama, jer svi oni vole jednostrano komunicirati, kažu što imaju i nije ih briga za reakcije, ali upravo u reakcijama se krije produbljivanje i razjašnjavanje te poruke. Naravno, za dvosmjernu komunikaciju treba živaca, energije i komunikacijske vještine. Dovoljno je da objavite post na društvenoj mreži i već imate stotine reakcija, te pitanja i komentara. Vješt komunikator će protivnike „zlatnim mostom“ prevesti na svoju stranu, a loš će samo produbiti jaz u mišljenjima i stajalištima. Kultura komunikacije u Hrvatskoj je vrlo niska, stoga doduše morate biti spremni i na razinu vrijeđanja, potpuno banalnih opservacija i slično. Ali ako pokažete da ste vjerodostojni i spremni ste prihvatiti udarce i zločesta pitanja, da ste ustrajni, onda vi odgajate tu javnost i za mjesec, dva ili za godinu dana vidite da pitanja postaju sve normalnija, cjelokupna komunikacija se uljuđuje…  Ali to je proces.

To znači da ne može vrijediti pravilo o objavljivanju postova bez čitanja komentara?

Ne, ne bi smjelo tako biti. Na taj način uvažavate sugovornike. Zahvalite im ako vas hvale, ali ako imaju dobronamjernu kritiku – prihvatite ju! Jednostavno vidite tko je tamo samo da provocira, a kome je stalo do iskrenog odgovora. Kada prepoznate iskrenog i znatiželjnog sugovornika, potrudite se oko njega i dajte mu odgovore. Ako ignorirate čovjeka, ako mu ne posvetite te dvije minute vašega vremena izgubili ste ga, ta komunikacija nije pala na plodno tlo. To vrijedi i u interpersonalnoj komunikaciji. Bog nam je dao dva uha i jedna usta. Trebalo bismo duplo više slušati, nego govoriti.

Imamo recentan primjer u komunikaciji redovništva, radi se o pismu redovnice objavljenom na portalu Bitno.net u kojem ona otkriva i one manje lijepe aspekte redovničkog života. Što znači takav istup, takva transparentnost za redovništvo, je li to dobro ili loše?

Mislim da je dobro da je objavljeno to pismo i uvjeren sam da će iskrenost koju sam uspio iščitati iz tog pisma daleko više potaknuti mlade djevojke na ozbiljno prihvaćanje i razmišljanje o redovničkom životu, nego da je netko napisao nešto sladunjavo, ali nevjerodostojno.

Redovnička zajednica je brend

Danas su brendovi postali sve, ne samo proizvodi već pojedinci, institucije i redovničke zajednice postaju svojevrsni brendovi. Svaki brend daje neko obećanje, obećanje o onome što nas čeka kada dođemo tamo, kad nešto kupimo, kad nešto prihvatimo, kad za nekoga glasujemo… Znate li kada se raziđemo s nekim brendom?  Kad shvatimo da on ne ispunjava obećanje koje nam je dao, odnosno kad nije vjerodostojan. I zato sve veći broj institucija pokušava pokazati čak i dio svoje ranjivosti, da budu vjerodostojni, da se dožive iskrenima, i na kraju – da ne razočaraju. Ovo je bio jedan zanimljiv iskorak, kakav do sada nije bio uobičajen. Znam da je teško kad netko iz redovničke zajednice iznosi razmišljanja da nije sve savršeno. Na prvi pogled ruši tabue. Ali mi to ionako znamo, pa ljudi smo. Ni jedna redovnička zajednica ne živi ispod staklenog zvona u savršenom okruženju i zato ta iskrenost, dijeljenje dobrih stvari, ali i prepreka i poteškoća s kojima će se netko susresti kad uđe u redovničku zajednicu može daleko pozitivnije djelovati nego da se lažemo i prikazujemo u savršenom i nedodirljivom svjetlu pa kada netko dođe i vidi da to nije tako dogodi se veliko razočarenje. To je i poziv na raspravu, da otvoreno unutar Crkve govorimo i o našim ranama i o nekim spornim temama u kojima se ne slažemo.

S. Benedikta Nina Krapić i prof. Božo Skoko

Pismo je objavljeno anonimno, nismo imali adekvatnih reakcija ili sugovornika spremnih za javnost. Novinari su bili nezadovoljni jer nisu mogli pronaći sugovornika među redovnicama, na koncu, priča je dobila kakav – takav završetak kad se o tome očitovao  biskup Križić, kakva je to poruka za javnost, anonimnost i šutnja? Bi li ipak trebalo obrazovati posvećene osobe za komunikaciju?

Apsolutno, mi danas svjedočimo da ljudi koji rade na sveučilištima i veleučilištima uvode komunikaciju u područja koja nisu nužno spojiva sa stalnim komuniciranjem, primjerice tehničke znanosti, robotika i slično jer shvaćaju da se bez komunikacije ne mogu plasirati na tržište i razvijati. Poglavito je to potrebno u formaciji, za nekoga tko će sutra djelovati u zajednici. Nema ništa bez komunikacije. Mislim da bi osnove komunikacije trebale biti od početka u formaciji, na svim mogućim razinama. Ne samo da svećenike treba osposobiti da budu dobri retoričari nego sve nas koji smo na terenu, svatko komunicira u zajednici i izvan zajednice. Komunikacijom možemo unaprijediti naše odnose, nekoga pridobiti, navijestiti Radosnu vijest i ostvariti bilo koji cilj u životu!  Ako za nju nismo osposobljeni onda komunikacija postaje banalna i rutinska. A takva ne gradi mostove i ne pridonosi ostvarenju naših ciljeva.

Postoje razlike u komunikaciji između muških i ženskih redovničkih družbi. Slika koju javnost dobiva o redovnicama je često infantilna. Ako pogledate komunikaciju redovništva u posljednjih dvadesetak godina imate jake poruke iz filmske industrije npr. filmom Redovnice nastupaju poslana je pogrešna poruka, potom internet i društvene mreže na kojima ćete vidjeti slike redovnica na kojima se komunicira ili zatvorenost iza rešetaka ili s druge strane infantilna igra, smijeh, pjesma i zborovi. Realnost je poprilično drukčija – to je siromaštvo, zatvori, bolnice, ulica… Kako komunicirati tko su redovnice, otvoriti se svijetu, a ne ući u ekstrem kao što su to učinile Amerikanke pa su snimile reality show o ulasku u samostan?

U nedostatku informacija mi donosimo zaključak temeljem informacija koje su nam dostupne. Ako netko hoće vidjeti film o redovnicama onda imate dostupna i popularna ova dva ili tri stereotipna filma koja prilično površno pokazuju život. Pitajmo se zašto nema popularnih filmova koje bi dublje prikazali kako izgleda stvarni život redovnica. Ljudi su znatiželjna bića i rado će vidjeti kako izgleda dan u samostanu, što rade časne iza zatvorenih vrata, kako opslužuju siromahe, kako odgajaju djecu… Pogledajmo samo Majku Terezu koja je potpuno promijenila percepciju potrebitih u društvu. Ona je bila odličan komunikator, znala je da mora komunicirati kako bi pridobila javnost na svoju stranu jer je znala – ako ne pridobije javnost neće dobiti materijalnu potporu koju će upotrijebiti za dobrobit svih onih jadnih ljudi u Indiji. Mislim da je ovdje recept da se mi moramo otvoriti javnosti. Naravno da postoji uvijek ona zona iza koje ne trebamo puštati javnost.

Potrebno je plasirati što više vlastitog sadržaja

Kada se ljudi počnu zanimati za nas pitanje je – dajemo li im dovoljno sadržaja o sebi ili će ga morati tražiti iz alternativnih izvora, koji nam nužno ne moraju biti skloni, pa ni objektivni. Ljudi odu na Google i pitanje je što ondje nađu, odnosno koliko će im se ponuditi pravih činjenica, a koliko čiste manipulacije, dezinformacija, subjektivnih dojmova… Ali ne optužujmo te tražilice koji imaju svoju komercijalnu logiku već se pitajmo, koliko smo mi učinili dostupnima vlastitih informacija. Zato bi svaka naša zajednica trebala staviti na raspolaganje što više vlastitih sadržaja, vlastitih viđenja stvarnosti, vlastite interpretacije svoga života i djelovanja unutar Crkve. Takva informacija iz prve ruke može čak neutralizirati neke negativne percepcije. Imidžem se upravlja, imidž je jako važan, ne smijemo dopustiti do nastaje slučajno ili da nam ga drugi nametne. Ako mi ne pričamo dovoljno o sebi onda će nas netko drugi opisivati, a taj drugi ne mora biti dobronamjeran, to će nakon nekog vremena postati jedina istina, zato što se mi nismo potrudili dati dovoljno informacija o sebi.

Svaka družba komunicira nešto svoje, svaka osoba govori iz sebe, treba li ipak postojati tijelo unutar Crkve u Hrvatskoj koje diktira komunikacijski trend?

Posložio bih to na dvije razine: operativnu i stratešku. Nama nedostaje strateška razina gdje bismo imali neko tijelo pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji ili barem na razini nadbiskupija gdje bi ljudi koji se razumiju promišljali kakvu sliku o Crkvi želimo odaslati u javnost, koje pogrešne percepcije i stereotipe želimo ispraviti, koje su to teme koje želimo nametnuti da se o njima govori. To je strateški posao, planira se godinu, dvije unaprijed, da točno znamo kada i što želimo, koje kanale ćemo koristiti s kojom svrhom. Operativna komunikacija je ona svakodnevna gdje trebamo imati osposobljene pojedince u svakoj zajednici i instituciji koji će biti okrenuti prema javnosti, prvenstveno medijima. Bojim se jedino centralizacije, primjerice da imate jednog glasnogovornika u biskupiji pa on treba odobriti izlazak u javnost svakoj zajednici. Za to nema potrebe. Hijerarhija treba planirati stratešku komunikaciju, a na operativnoj razini trebamo imati osposobljene ljude u svakoj zajednici koji će samostalno komunicirati na svim mogućim platformama, usudim se reći u svakom samostanu.

Što vas nadahnjuje u Isusovoj komunikaciji?

Slikovitost ali i izravnost Njegova govora, govor u prispodobama, uspostavljanje dijaloga sa svima – to je nešto gdje je Isus revolucionaran i gdje bismo trebali i danas učiti od njega, posebno u jednostavnosti, poniznosti, slikovitosti, inspirativnosti. Niste mogli ostati ravnodušni nakon njegovih riječi; one ruše sve prepreke i ograde i kada bismo danas imali barem djelić toga mogli bismo čuda raditi.

Emisiju u cijelosti poslušajte u arhivi HKR-a ovdje: