Pitanje koje je večeras pred nama jednostavno je i hitno: Treba li pobačaj biti zakonit?

Kako bismo odgovorili na to pitanje, moramo se najprije zapitati: što je pobačaj?

Pobačaj je namjerno ubijanje živog ljudskog bića u maternici. To nije zdravstvena skrb. To nije sloboda. To je izravno i nasilno okončanje najranjivijeg ljudskog života, bilo trganjem, bilo kemijskim izgladnjivanjem putem pobačajne pilule ili smrtonosnom injekcijom u drugom ili trećem tromjesečju trudnoće.

U Americi se svakog dana dogodi više od 2800 pobačaja. Više od milijun djece svake godine bude ubijeno pobačajem. Pobačaj je ubojstvo – ubijanje ranjivog i vrijednog ljudskog bića.

Dakle, pravo pitanje koje si moramo postaviti glasi: treba li ubojstvo, odnosno ubijanje nevinoga ljudskog bića, ikada biti zakonito?

Počnimo s najjednostavnijim oblikom pro-life argumenta:

1. Uvijek je pogrešno namjerno ubiti nevino ljudsko biće.
2. Pobačaj namjerno ubija nevino ljudsko biće.
3. Dakle, pobačaj je uvijek pogrešan i trebao bi biti nezakonit.

Ukratko: ubijanje nerođene djece trebalo bi biti nezakonito iz istih razloga zbog kojih je zabranjeno ubijanje već rođenih ljudi.

Hod za život u SAD-u (2025.) / Foto: Facebook

Zagovornici pobačaja tvrde bi da pobačaj trebao biti zakonit sve dok dijete ne razvije svijest – oko 20. tjedna trudnoće. Oni zapravo priznaju da ljudski život počinje začećem – trenutkom kada nastaje novo ljudsko biće – ali tvrde da ljudsko biće nema prava ni vrijednost sve dok ne razvije ono što se smatra „svjesnim iskustvom“.

No, to su pogrešne ideje, a pogrešne ideje imaju loše posljedice.

Stvarnost je ova: ljudska svijest nije binarna – ne postoji u obliku „ima“ ili „nema“. Ona se postupno razvija i mijenja kroz život. Ako su ljudska prava uvjetovana mentalnim sposobnostima, tada je dijete manje čovjek od odrasle osobe, a pacijent u komi uopće nema prava. To nije pravda – to je barbarstvo. Pojedinačna ljudska prava ne ovise o svijesti, već o našoj ljudskosti – o tome što i tko jesmo, pripadnici ljudske vrste.

Svako ljudsko biće, bez obzira na veličinu, dob ili stanje svijesti, ima dostojanstvo i pravo na život.

Biološki, ovo je već znanstvena činjenica. Ljudski život započinje oplodnjom i to nije mišljenje, to je činjenica. Kako objašnjava medicinski udžbenik iz embriologije:

“Ljudski razvoj započinje oplodnjom. Ova visoko specijalizirana, totipotentna stanica označava početak svakoga od nas kao jedinstvenog pojedinca.”

Hod za život u Rijeci 2024. / Foto: Hod za život Hrvatska

U trenutku oplodnje postoji jedinstven DNK, različit od oba roditelja. Spol, etnicitet, boja kose, boja očiju i bezbroj drugih osobina određeni su u tom trenutku. Ti si bio ti dok si bio zigota.

Pravno, Ustav SAD-a jamči da pravo na život i jednaku zaštitu pripada svakoj osobi. 14. amandman kaže:

“Nijedna savezna država neće oduzeti život nijednoj osobi bez propisanog pravnog postupka, niti uskratiti nijednoj osobi jednaku zaštitu zakona.”

Kad je amandman ratificiran 1868., pojam „osoba“ shvaćao se kao svi ljudi, rođeni i nerođeni. Zakonodavno tijelo Ohija tada je pobačaj izričito nazvalo dječjim ubojstvom.

Čak je i presuda Roe protiv Wadea priznala: ako bi se nerođeno dijete priznalo kao osoba prema Ustavu, slučaj za legalni pobačaj pao bi u potpunosti.

Osobnost je već uspostavljena – biološki, pravno i moralno. Zakon to mora odražavati. Odbacivanje prava nekih ljudi na temelju njihove funkcije znači da sva ljudska prava postaju proizvoljna. Ako naša vrijednost ovisi o tome što možemo učiniti, a ne tko smo, tada je svaki ljudski život u opasnosti – novorođenčad, stariji, osobe s invaliditetom ili demencijom – svi koji ne zadovoljavaju taj proizvoljni kriterij mogu biti odbačeni.

To nije napredak – to je katastrofa ljudskih prava.

Foto: Inicijativa “40 dana za život” Mostar

Vidjeli smo to i prije. Svaki genocid počinje redefiniranjem pojma „osoba“. Presuda u slučaju Dred Scott odlučila je da Afroamerikanci nisu osobe. Nacisti su rekli da Židovi i osobe s invaliditetom nisu osobe. Današnji pobačajni režim tvrdi da nerođena djeca nisu osobe.

Povijest nas iznova i iznova uči kamo vodi taj put.

Pravo na život nije nešto što daju moćni, niti se zaslužuje sviješću ili snagom. Pravo na život pripada svakom čovjeku – samim time što je čovjek.

Neki možda tvrde da postoje skupine ljudskih bića koje nisu osobe, pa stoga nemaju ljudska prava – no to je besmislica. Postoji samo jedno pitanje koje je zaista važno:
Je li nerođeno dijete ljudsko biće? A što drugo može biti?

Ako je dijete ljudsko, tada to dijete ima pravo na ljudska prava.

Deklaracija neovisnosti kaže da su svi ljudi stvoreni jednaki i da su od svoga Stvoritelja obdareni neotuđivim pravima. Prvo među njima je pravo na život. Uloga vlade jest štititi ta temeljna ljudska prava.

Ako vlada može odlučiti da neki ljudi nemaju nikakva prava, tada ničija prava nisu sigurna. To nije pravda – to je tiranija.

Pobačaj nije privatna odluka. To je legalizirano ubijanje jednog čovjeka od strane drugog, a vlada nema ovlasti legitimirati takvo nasilje. Država nema pravo dodjeljivati moć da se ubija.

Industrija pobačaja nije zdravstvena skrb, to je profitno orijentiran sustav smrti.

Hod za život u Imotskom 2024. / Foto: Hod za život

Treba li pobačaj biti zakonit?

Ne.
Ne ako vjerujemo u znanost.
Ne ako vjerujemo u ravnopravnost.
Ne ako vjerujemo u ljudska prava.
Ne ako vjerujemo da ljudska prava pripadaju svakom ljudskom biću, a ne samo jakima, željenima ili svjesnima.

Sva ljudska bića imaju pravo biti zakonski zaštićena od ubojstva.
Moramo okončati ovu nepravdu.
Moramo zaštititi nerođene.
Izgradimo svijet u kojem je svaki život zaštićen, dobrodošao i voljen.

Hvala vam.

https://hkm.hr/vijesti/domovina/svake-subote-imamo-priliku-slaviti-zivot-pocevsi-u-zagrebu/