Znamo kada je Isus kršten i to slavimo u nedjelju nakon Bogojavljenja. No, znamo li datum vlastitog krštenja? I tko nas je krstio?

Ja sam krštena 25. ožujka, a krstio me vlč. Antun Motočić. Bilo je to davne 1979. godine. Svećenik koji me krstio danas je u mirovini, a ja imam milost moći ga posjetiti. Duga bi bila priča kako sam ga upoznala, susrela i saznala da je upravo on mene krstio. Međutim, dogodilo se nešto prije točno tjedan dana što me posebno potaknulo na razmišljanje.

Kad sam krštena, imala sam mjesec i pol dana. Naravno, ne sjećam se tog dana, no Bog je tada govorio nada mnom kroz riječi svećenika.

Iako se ja toga ne sjećam, znam da se Bog toga jako dobro sjeća.

Ono što me posebno iznenadilo bilo je sjećanje svećenika koji me krstio. Neke sitnice koje je moja mama kroz godine podijelila sa mnom, podijelio je i vlč. Antun kada smo razgovarali.

Možda ponekad mislimo da smo svećenicima samo uspomene u nizu kojih se i ne sjećaju. Ipak, nije baš tako. Naravno da ne mogu pamtiti sve detalje – puno se toga dogodi kroz godinu, pa tako i kroz desetljeća… U našoj ljudskoj logici ljudi iz prošlosti često su tek uspomene kojih se povremeno sjetimo, a ponekad ih jednostavno zaboravimo jer s vremenom sjećanja blijede.

U Božjoj logici nije tako.

Svatko od nas dio je priče koja traje.

Svećenik koji me krstio bio je na početku mog puta vjere, a danas mi je podsjetnik kako Bog ne zaboravlja ništa. Ni početke, ni put, a nikako osobu. Sve je važno i svi smo važni.

Svi smo Bogu najvažniji!

I dok je vlč. Antun te davne 1979. izgovorio rečenicu: „Vlatka, postala si dijete Božje“ – ja tada ničega nisam bila svjesna. Danas sam, međutim, itekako svjesna da je poruka i dalje ista: Ja sam Božja i Njegovo sam ljubljeno dijete.

Danas znam da krštenje nisu samo kapljice vode koje se osuše, jer ono što se događa iznutra ne može presušiti. Krštenje je stalni podsjetnik kome pripadam i tko sam.

Bog ima izvrstan smisao za humor i vjerujem da Mu je poseban gušt kada nas može razveseliti. Mene je razveselio susretom sa svećenikom koji me krstio. A vlč. Antun dodatno me razveselio pozivom da vidim jaslice koje je uredio u svećeničkom domu u kojem boravi.

Na slami koju  su mu donijeli iz njegovog rodnog kraja stavio je vezeno platno koje je dobio na dar i tu je položio Isusa. Dodao je i granu bora koju su mu također donijeli iz rodnog kraja. Domaće jabuke umočio je u šećer kako bi dobile snježni izgled te njima ukrasio granu i stavio ih pored Isusa.

Svijeću koju su mu karmelićanke darovale za 50 godina svećeništva pali u posebnim prigodama – i ta svijeća stajala je uz jaslice. Uz sve to stajala je fotografija oltara naše župne crkve u župi koju je osnovao prije 50 godina, kada je kao mladi svećenik došao u župu i to mu je bila prva služba.

Foto: Privatna arhiva

Pripremio mi je šalicu čaja, podijelili smo malo kruha, razgovarali, a na samom početku zajedno smo otpjevali dio pjesme malenom Isusu. Bilo je svečano i baš posebno.

Toliko detalja i sjećanja kroz koja sam osjetila kako mi Bog poručuje da nikada ništa nije izgubljeno – sve je važno i sve je dio slagalice koja se zove život, u koji smo uronjeni onih nekoliko kapljica vode na dan krštenja.

I te davne 1979., kao i ove 2026. godine, poruka je ista: „Ti si moja i uvijek si bila. “

To su ta Božja iznenađenja i tiha, slatka čuda u susretima koji nas podsjete koliko smo ljubljeni.

I poticaj svakome – pomoli se za svećenika koji te krstio.