Mislim da sva komunikacijska čudesa koja su nam danas dostupna ipak ne mogu razveseliti kao poruka napisana rukom na komadu papira, ostavljena na podu, baš u onom kutku za koji netko vjeruje da ću ga sigurno primijetiti. U tome živi jedna posebna pažnja.

Netko je na trenutak zastao u svojem danu samo kako bi za mene nešto napisao i ostavio mali trag. 

Bila je to sasvim obična poruka na papiru i osoba mi je napisala da je otišla na kavu, ali će se vratiti pa ćemo se vidjeti. Mogla mi je jednostavno poslati poruku jer ima moj kontakt. Da je tako učinila, ja bih vjerojatno samo kratko odgovorila: „Ok“. Možda ne bih ništa ni odgovorila već bih samo označila da sam vidjela poruku – stavila onaj poznati „palac gore“. I sve bi nestalo među stotinama drugih obavijesti tog dana.

Međutim, na ovaj način – ostalo je puno više od informacije. Ostao je trenutak. Jedan mali osjećaj bliskosti, spontanosti i topline koji digitalne poruke rijetko uspiju zadržati. Zato sada imam i uspomenu i fotografiju te poruke na papiru. Ne zato što je bila važna po sadržaju, nego zato što je bila važna po osjećaju koji je ostavila.

Ne smijemo prestati pisati porukice kad god imamo priliku.

Ne tipkati, nego pisati. Ostaviti trag koji ima težinu ruke, malo nesavršenstva i puuuno prisutnosti. Jer ponekad upravo ti mali papiri, ostavljeni negdje u kutku – govore više od svih savršeno složenih poruka na ekranu.

Poruka pisana rukom je kao mali komadić nečijeg dana koji postaje uspomena u našem. I mislim da je upravo u tome razlika što neke poruke nisu tu da budu brze već da budu žive.