Rad “Moralno-bioetička perspektiva pobačaja – Ljudski život ‘na rubu zakona'” koncipiran je u tri dijela, od kojih prvi započinje filozofsko-teološkim utemeljenjem dostojanstva čovjeka i ljudskog života u kršćanskoj antropologiji. Moralno-bioetička perspektiva polazi upravo od kršćanske antropologije, odnosno čovjeka stvorenog na sliku Božju što mu daje inherentnu i neotuđivu vrijednost i dostojanstvo.

Razumijevanje biološkog statusa embrija i njegovo teološko-antropološko poimanje predstavlja referentnu točku u moralno-bioetičkoj prosudbi prekida ljudskog život pobačajem.

Drugi dio rada donosi moralno-bioetičku prosudbu pobačaja, njegove implikacije i posljedice. Treći dio rada osvrće se na ljudski život i zakonsku regulaciju pobačaja u kontekstu nekih recentnih juridičkih presuda koje su otvorile pravne rasprave oko mogućnosti formuliranja tzv. prava na pobačaj te pravnog postiranja prava na život.

Filozofsko-teološko utemeljenje ljudskog dostojanstva i života u kršćanskoj antropologiji

Moralna teologija život i čovjeka promatra iz pozicije katoličke teološke antropologije koja ljudsku stvorenost, konačnost i kontingentnog ljudskog stvorenja razumijeva jedino u odnosu na Boga Stvoritelja. Sam Bog Stvoritelj temelj je čovjekove vrijednosti i dostojanstva. No, u interdisciplinarnom i pluriperspektivnom kontekstu znanstvenog diskursa nameće se pitanje relevantnosti kršćanske antropologije.

U kontekstu raznorodnih filozofskih koncepata koji dominiraju postmodernim društvom a koji, kako se čini, upravo zbog vlastitog lošeg utemeljenja promašuju smisao i dostojanstvo ljudskog života, važno je opet iznova ponoviti utemeljenost ljudskog dostojanstva i života iz kršćanske perspektive. Pritom se ne želi reći kako ostali filozofski koncepti ne priznaju dostojanstvo čovjeka, no postirajući ga na pogrješnim premisama, primjerice materijalističko-redukcionističkim postavkama, ono nužno ostaje okrnjeno, što posljedično znači redukciju ljudskog života i dostojanstva, kako nam i sama tema skupa sugerira.

Radikalna novost kršćanstva

Nisu kršćani izmislili život, ali je život u kršćanstvu, shvaćen iz slike Božjeg stvaranja i otkupljenja po Isusu Kristu, dobio potpuno drugačiju vrijednost. Novost jest da je svaki život svet i veličanstven. Neke se druge kulture žrtvovale ljude, neki su životi odnosno ljudi bili manje vrijedni ili bezvrijedni, samo brojevi. Takvi se svjetonazori potkradaju i danas. Kršćanstvo, s druge strane, govori kako je čovjek stvoren na sliku Božju, čovjek je Imago Dei. Zbog toga je svaki čovjek posinjeno i okupljeno dijete Božje. Svaka je osoba jednakog dostojanstva, prema božanskom zakonu na kojem se nadahnjuju ljudski zakoni.

Koncept osobe je nastao u okviru ranokršćanske filozofije i teologije, utemeljeno na božanskom zakonu, iz kojeg proizlazi i ljudski zakon koji štiti pravo na život svakog ljudskog bića.

Iz toga su koncepta i proizišla ljudska prava i na njemu je utemeljena demokracija, ali ne ona u kojoj vlada narod kao neka amorfna masa iz koje se čuju najjači glasovi, nego princip “jedan čovjek, jedna glas”. Svaki je pojedinac toliko vrijedan da odlučuje o tome tko će i kako upravljati društvenim sustavom. Dakle, cijeli svijet koji se ponosi civilizacijskim dosezima, prava čovjeka duguje judeokršćanskom krugu i zapadnoj civilizaciji grčke filozofske misli na koje se danas ustaje.

Kovanica / Foto: www.hnb.hr

Današnje postmoderno društvo se hvali najvišim civilizacijskim dosegom ikad i najvišim rangom zaštitite ljudskih prava i života. No, kako upravo ta ista postmoderna kultura loše pokušava prikriti, razina zaštite čovjeka nikad dosad nije bila ovoliko selektivna i diskriminatorna. Društveno uređenje koje jedan ljudski život smatra vrijednijim od drugoga nije Božji, odnosno društvo koje jedan ljudski život štiti dok drugi zatire nije i ne može biti ni Božji, ni human, ni civiliziran ni pošten.

Moralno-bioetička perspektiva vrijednosti i svetosti života

Moralno-bioetička perspektiva kršćanske antropologije o ljudskom životu, možda je najjasnije izražena u enciklici Evangelium vitae br. 53, “ljudski život svet i nepovrediv kao stvaralačko Božje djelo od samog početka te nitko i ni u kakvim okolnostima ne može prisvojiti pravo neposrednog uništenja ljudskog bića”. Proizlazi kako je jedini gospodar života Stvoritelj od kojega se život prima i s njime, u samoj čovjekovoj naravi ineherentno, pravo na život. Kršćanska antropologija se ovim konfrontira postmodernim materijalističko-redukcionističkim konceptima koji pravima podjeljuju proizvoljni smisao i upisuju željene značajke. Postavlja se dakle pitanje; ‘Odakle čovjeku njegova prava’? Sve očitije se vidi kako je suvremeni čovjek sve manje svjestan vlastitoga ljudskog dostojanstva, unatoč tome što se konstantno bori za neka vlastita prava.

Postmoderni mentalitet, koji se sada vidi u gotovo svim sferama ljudskog života i društva, svijet tumači antropocentrično, odnosno čovjeka gleda kao središte svijeta, ali otklonjenog od Boga koji ga je stvorio krunom svega.

Čovjek nije Bog

Takav pogled nužno eliminira esenciju ljudskog dostojanstva jer mu oduzima transcendentnu dimenziju slike Božje. To možda izgleda privlačno emancipirajuće jer, ako ne ovisi o Bogu i njegovom stvorenom poretku, čovjek je vlastiti zakonodavac i samostalno preskribira pravila. No, isto nužno završava u materijalističko-redukcionističnom krahu jer se gubi temelj čovjekovom dostojanstvu i ljudskim pravima.

Ljudska prava nisu tek nečijom idejom zapisana u Katalog ljudskih prava koja smo potom proglasili nepovredivima, nego su upisana u samu čovjekovu narav.

Čovjek, dakle nije vlastan samostalno i proizvoljno preskribirati prava, ona su upisana u njegovu prirodu, s njima je stvoren i ona su mu inherentna. Ljudska prava postoje samo ukoliko je čovjek promatran iz perspektive Božjeg stvaranja. Ovdje je locus problema. Suvremeni čovjek odrekao ili niječe stvoreni identitet, želi sekularno urediti društveni život i odnos među pojedincima, ne shvaćajući ili srameći se činjenice da je u temelju ideje ljudskih prava božanska iskra čovjekove sličnosti s Bogom.

Otkud inače čovjeku ideja da drugi vrijedi jednako kao i ja; otkud ideja presumpcije nevinosti? Tako se i pitanje čovjekova života ili prava na život smatra eklatantnim sekularnim pitanjem o kojemu teologija nema što reći pravu i zakonodavstvu.

Moralno-bioetička prosudba pobačaja

Čin pobačaja, zaštićen cjelokupnom ideološkom strukturom, predstavlja svojevrstan pokret ‘kulture smrti’ koja za posljedicu ima stvaranje klime moralne nesigurnosti.

Ne prepoznaje se i ne vrjednuje život kao dar od samoga Boga i tako je svaki rat protiv čovjeka u konačnici rat protiv Boga.

Dakle, odbacujući kršćansku ideju čovjekove stvorenosti, postmoderni čovjek ne smatra da se na njega odnose riječi s prvih stranica Biblije ‘za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun; od čovjeka za njegova brata, tražit ću obračun za ljudski život'(Post 9,5).

Ostaje otvoreno pitanje koliko se kršćani i teolozi doista ne libe reći istinu o životu i istinu o pobačaju, onako kako ju je izrekao Ivan Pavao II. u Evangelium Vitae, “pred tako teškim stanjem treba hrabro pogledati istini u lice i stvari nazvati njihovim imenom, hotimični pobačaj je zajedno s čedomorstvom, užasni zločin.” Takva konstatacija nije oportuna, ali ostaje teološka, moralna i općeljudska istina.

Hrvatska zakonska regulacija pobačaja i ustavnosudske odluke

Zakonsko uređenje pobačaja u Republici Hrvatskoj regulira Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine. Nepotrebno je ovdje zalaziti u sve problematične elemente zastrajelog zakona, počevši od nekorištenja termina djeteta koje je nespomenuti, a izravni objekt zakona, diskriminatornih elemenata nepostojanja prava oca i njegovog pristanka, objektivizacije žene, korištenja pravnih termina iz Ustava SFRJ koji više pravno ne postoji itd.

Ustavni sud Republike Hrvatske donio je 21. veljače 2017. Rješenje (broj U-I-60/1991 i dr.) s Izdvojenim mišljenjem, na temelju sedam prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom RH, od kojih je prvi podnesen 1991.

Ustavni sud je naložio Hrvatskom saboru da u roku od dvije godine donese novi zakon, što se nije dogodilo, te osporeni Zakon iz totalitarističkoga društvenog sustava sada dulje egzistira u demokratskoj Hrvatskoj.

Odluka Ustavnog suda je, u najmanju ruku, manjkava

Više je kritičnih točaka obrazloženja Rješenja koje ću kratko naznačiti, od paušalne i površne ocjene moralnog aspekta, od kontradikcije procjene neusklađenosti ZZM s Ustavom, odbijanja tumačenja ustavnih kategorija, negiranja postojanja znanstvenog konsenzusa biomedicine o početku života, nadređivanju prava na privatnost pravu na život, sve do moralnog relativizma negiranjem postojanja javnog morala te pristranim odabirom komparativne prave prakse i modela.

Ustavni je sud trebao ocijeniti je li osporeni Zakon o zdravstvenim mjerama u skladu s Ustavom. Kako bi Sud to mogao pravedno i zakonski ocijeniti, mora, među ostalim, definirati termine i pravno razgraničiti što pojedina pravna kategorija o kojoj govori znači. Upravo je to ono što je Ustavni sud ovim Rješenjem odbio napraviti. Rješenje navodi u obrazloženju kako Ustav RH čl. 21., štiti pravo na život svakog ljudskog bića, ali ne definira i ne razrađuje pojam ljudskog bića i njegovu obuhvatnost.

Je li pravo na život važnije od prava na privatnost?

Pravni stručnjaci smatraju kako je ustavotvorac sklon obuhvaćanju i nerođenog ljudskog bića. Sud je potvrdio da je nerođeno biće ustavom zaštićena vrijednost, ali mu ustavnu zaštitu jamči samo do granice do koje se ne konfrontira pravu žene na privatnost, te izriče kako pravo na život nerođenog bića nije zaštićeno u mjeri u kojoj bi imalo prednost ili zaštitu veću od ženinog prava na privatnost.

Ustavni sud nekritički pristupa i izostavlja da je pravo na život ustavom zaštićeno ljudsko pravo najvišeg stupnja, dok je pravo na privatnost društveno artikulirani zahtjev konstruiran i izveden iz prava na privatnosti, osobni i obiteljski život.

Nadalje, negiranju postojanja znanstvenog konsenzusa biomedicine o početku života Ustavni sud pridodaje i nepostojanje konsenzusa na socijalnom, političkom, vjerskom i svjetonazorskom planu. To je znanstveno neutemeljeno jer je biologija, biomedicina i embriologija jednoglasno potvrdila – i dokazala – da novi ljudski organizam, s potpuno novim jedinstvenim genetskim kodom, različitim od majke i oca, nastaje u trenutku spajanja spolnih stanica. To je znanstvena biološka činjenica.

Tek nakon tog stupnja oplodnje ili začeća nastaju nesuglasja oko tumačenja, može li se početak života novoga individualnog, genomski različitog, organizma smatrati čovjekom. Sud relativizira vlastitu društvenu ulogu i svrhu te za arbitra u pitanjima moralnih vrijednosti države i društva postavlja filozofiju konsenzusa. Pritom se, dok pokušava zadržati vrijednosno neutralnu poziciju, vrlo jasno vrijednosno svrstava. Apsolutizirajući slobodnu volju, uzdiže je na vrh vrijednosnog sustava u kojem je moralno ono što je poželjno, što se želi i zahtjeva bez obzira na sadržaj.

Roe vs. Wade

Netom spomenuto konfrontirano pravo žene na privatnost, koje Ustavni sud RH rstvalja u ravan s pravom na život, bio je predmetom odluke Vrhovnog suda SAD-a u slučaju Roe vs. Wade, koje u čl. 76. donosi kako “američki Ustav ne spominje izričito nikakvo pravo na privatnost, stoga se ne može reći da je uključeno pravo na privatnost apsolutno” (Roe vs. Wade, 410 U.S. 113 (1973). čl. 78).

Sud zaključuje da pravo na osobnu privatnost uključuje i odluku o pobačaju, ali to pravo ne smatra bezuvjetno te se u regulaciji mora promatrati u kontekstu važnih državnih interesa (čl. 79), među kojima je ustavno opravdani interes države zaštititi zdravlje ili prenatalni život (čl. 84).

Sud zaključuje kako se termin “osoba” iz Četrnaestog amandmana Ustava SAD-a prema dosadašnjim sudskim interpretacijama termina ne može aplicirati prenatalno, odnosno ne uključuje nerođeno dijete (čl. 88), no trudnici ne priznaje mogućnost izoliranje u vlastitu privatnost

“Ona nosi embrij, a kasnije i fetus” (čl. 89), stoga je “situacija inherentno drugačija od bračne intimnosti, braka, rađanja ili obrazovanja” (čl. 90), a država ima interes zaštititi život od i nakon začeća (čl. 91). Ovakva se interpretacija ustavnih kategorija čini dosljednija jer ima uporište u Ustavu te ne izgleda kao sudski aktivizam, kakav smo prema riječima nekih pravnih stručnjaka vidjeli i u prvoj presudi Roe protiv Wade, ali i u obrazloženju Rješenja Ustavnog suda RH u pitanju pobačaja.

Ljudski život na rubu zakona

Univerzalne vrijednosti čovjeka su nepromjenjive, a društvo koje želi održati moralni red iste mora štititi. Moralna teologija i kršćanska perspektiva ne može pristati na razgradnju čovjekova dostojanstva i derogaciju života.

Novi individualni genom, nastao začećem, individualno je ljudsko biće tj. osoba u razvojnoj fazi s punim ljudskim dostojanstvom.

Prekid razvojne faze života pobačajem označava kraj individualnog života, iz teološke perspektive isto je ubojstvo nerođenog čovjeka. Nije arbitrarno kad počinje život niti tko ga čovjeku daje, to je upisano u čovjekovu narav kao najveća vrijednost – bonum primordiale – kojoj dugujemo poštovanje i potpunu zaštitu. U društvenom trenutku u kojem nerođeno dijete ima pravo naslijediti materijalna dobra, ali se nema pravo roditi, možemo ustvrditi kako se ljudski život doista nalazi na rubu zakona.