"Za novinare, čak i nekatolike ili udaljene od vjere, institucionalna komunikacija predstavlja prvo lice s kojim se susretnemo na pragu: profesionalnost i ozbiljnost, ali i humanost, također trebaju moći reći da smo kršćani", poručio je ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice dr. Matteo Bruni.
Dr. Bruni, koji je bio u pratnji pape Franje kada je 6. lipnja 2015. pohodio Bosnu i Hercegovinu, rođen je 23. studenoga 1976. u Winchesteru, Velika Britanija. Diplomirao je jezik i književnost na Sveučilištu La Sapienza u Rimu. Od lipnja 2009. radi u Tiskovnom uredu Svete Stolice, gdje je osobito bio zadužen za aktivnosti akreditiranja novinara i upravljanja operativnim komunikacijama za novinare kao koordinator Odjela za akreditacije. U prosincu 2013. preuzeo je odgovornost za organiziranje i pratnju novinara koji budu primljeni na let s Papom prigodom putovanja Svetog Oca izvan Italije. Kao takvoga susreli su ga i oni koji su pripremali dolazak pape Franje u Sarajevo. Početkom 2016. postao je koordinatorom Odjela za medije i akreditaciju Tiskovnoga ureda Svete Stolice u kojoj je koordinirao sudjelovanje medija u raznim događajima prigodom Jubileja milosrđa. Osim toga, neko je vrijeme bio uključen u projekte humanitarne suradnje i programe podrške starijim osobama koje je provodila Crkva. Oženjen je i ima jednu kćer. Osim talijanskoga govori engleski, španjolski i francuski, a kao veliki zaljubljenik u djela Miroslava Krleže i Ive Andrića poznaje nešto i hrvatskoga jezika. Na trenutnoj službi je od 22. srpnja 2019.
U razgovoru za Katolički tjednik dotaknuo se povodom proslave Svjetskog dana društvenih komunikacija u Bosni i Hercegovini tema važnosti toga dana, aktualne situacije u crkvenim medijima, važnosti institucionalne komunikacije, suradnje s medijskim djelatnicima, osobinama katoličkih novinara, ali se prisjetio i svoga boravka u glavnom gradu BiH…
Poštovani gospodine Bruni, Crkva svake godine obilježava Svjetski dan društvenih komunikacija. Zašto je takav dan važan?
Prije svega za medijske djelatnike to je događaj od velike važnosti koji omogućava svake godine sagledati postignuti napredak i razmisliti o izazovima koji dolaze. Ovo je jedina svjetska proslava koju je zaželio Drugi vatikanski sabor, uspostavljen dekretom Inter mirifica iz 1963. Ovaj izbor, kao i poruke koje su izlazile tijekom godina, pokazuju dalekovidnu pozornost Crkve prema razvoju komunikacijske tehnologije, ali nadasve obnavljaju vitalni odnos i uključenost u medije, bitne za učinkovito naviještanje evanđelja.
Sveti Otac tom prigodom objavi i svoju poruku. Tema ovogodišnjeg Dana društvenih komunikacija je: „Da možeš pripovijedati svome sinu i svome unuku“ (Izl 10,2). Koliko se u suvremenom svijetu masovnih medija teži za istinitim pripovijedanjem?
Život svakodnevno postaje povijest, ali nije uvijek lako stvoriti objektivnu i nadasve ljudsku naraciju u vremenu koje je globalizacija učinila još složenijim. Vijesti i mišljenja često se razvodnjuju, a da čitatelju ne mogu dotaknuti srce, dok količina dostupnih informacija otežava cjelovit uvid u ono što se događa. Odatle poziv Svetoga Oca: „Da se ne bismo izgubili, moramo udahnuti istinu dobrih priča: priča koje grade, a ne razaraju; priča koje pomažu u ponovnom otkrivanju korijena i snage za zajednički napredak.“ Komunikacijski djelatnici u Crkvi imaju kompas za praćenje ljudske povijesti – evanđelje – koje također odgaja napor za tumačenje stvarnosti i koji je siguran kriterij za gledati istu stvarnost očima posljednjih, siromašnih, kako nas često podsjeća papa Franjo da se svijet doista razumije gledajući ga s Isusovom ljubavlju iz perspektive izgubljenih.
U svojoj poruci papa Franjo je istaknuo da je potrebna mudrost kako bismo primali i stvarali lijepe, istinite i dobre priče, te hrabrost odbaciti one lažne i zle. Kako se boriti sa sveprisutnim lažnim vijestima (fake news)?
U poplavi digitalnog doba složeno je ići uzvodno do izvora, ali to mora biti kontinuirani napor, ne samo za one koji komuniciraju (stvaraju sadržaj), već i za korisnike koji se time koriste. Kulturno obrazovanje i velika profesionalnost temeljni su alati za suzbijanje površna ponašanja i savjesti zasićenih lažima. Zdravo novinarstvo koje postavlja pitanja, koje također propituje vlastite teorije, koje se neprestano preispituje prije nego što dadne izjavu je od velike pomoći!
Na tragu prethodnoga pitanja, koliko društvene mreže doprinose širenju lažnih vijesti budući da smo svjesni da one sve više postaju izvorima informacija?
Svi pridonose lažnim vijestima. Da ih nitko ne dijeli, ne bi postojale. To je okus tračeva, brbljanja, o čemu Papa govori. Čak i okus lakog uspjeha, bez suočavanja s istinom. U potrazi za kulturnim prečacima, kako se ne bismo potrudili da stvarno razumijemo. Svatko je odgovoran, od novinara do čitatelja, u mjeri u kojoj prihvaća vijesti bez provjere, bez stvaranja solidne kulturne pozadine.
Vi ste ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice. Isto tako slične urede imaju brojne biskupije diljem svijeta. Koliko je za Crkvu važan taj vid suradnje s medijima?
Institucionalna komunikacija uključuje duboku odgovornost, tim više ako je povezana s misionarskom prirodom Crkve. Nije problem samo u slici, već u sadržaju koji mora biti razumljiv i istinit. Za novinare, čak i nekatolike ili udaljene od vjere, institucionalna komunikacija predstavlja prvo lice s kojim se susretnemo na pragu: profesionalnost i ozbiljnost, ali i humanost, također trebaju moći reći da smo kršćani.
Znamo da postoji dio medija koji je protiv Crkve i njezinih načela. Kako pristupati takvim medijskim kućama? Treba li s njima surađivati?
Čak i oni koji su naklonjeni Crkvi ponekad imaju vlastitu predodžbu o Crkvi, koja je možda ovakva ili onakva. Pitanje nije toliko tko je protiv Crkve ili tko nije, već kako izgraditi odnose tako da Crkva nađe mjesta na svakom mjestu, tako da Isus pronađe prostor u svakom srcu.
Katolici ne rade samo u crkvenim, nego i u brojnim svjetovnim medijima. Koje osobine treba posjedovati novinar da bi se mogao zvati katoličkim novinarom?
Kršćanin je uvijek svjedok. Novinar još više. Prije svega mora biti profesionalac s najvišim profesionalnim vrijednostima. Besprijekoran i uzoran. Tako njegovo svjedočenje može biti učinkovito. Izolirani kršćani su slabiji i njihovo svjedočenje je slabije. Iz moga iskustva katolički novinar nikada nije sama, izolirana osoba. Misli kao i dio je kršćanske zajednice koja njeguje i jača njegovo svjedočanstvo.
Vi ste jedan od bliskih suradnika pape Franje. Za njega kažu da je dobar komunikator. Međutim, često su mediji ili pogrešno prenosili njegove riječi ili nisu razumjeli ono što želi kazati. Kako na to gledate? Smatrate li da su te stvari plod želje za senzacijom?
Nisam potpuno uvjeren da se kategorija komunikatora odnosi na Papu, nego na svakog kršćanina. Kršćanin je komunikator ili nije. „Jao meni ako ne naviještam evanđelje“, kaže apostol Pavao. U tom smislu Papa je izvrstan komunikator, veliki navjestitelj evanđelja. A primanje Radosne vijesti uvijek je složen čin. Nemamo li ih četiri samo u Bibliji? Četiri interpretacije iste poruke, od samog početka. Ipak sve su prihvaćene. Trebali bismo prestati gledati što drugi dobivaju i zapitati se što sam dobio od poruke koju sam primio.
Tijekom svoje poslovne karijere imali ste iznimno intenzivan profesionalni odnos s novinarima. Što je potrebno za izgradnju međusobnog povjerenja osobe zadužene za odnose s medijima jedne institucije, u ovom slučaju Crkve, i novinara?
Morate biti dobri profesionalci, rekao sam prije. I treba ih voljeti. Jer svatko je jedna priča, profesionalna i obiteljska. Svatko je puno više od onoga što napiše. U mnogim su slučajevima svi zanimljiviji od onoga što pišu, a svojim životom čine ono što pišu zanimljivijim.
Često se govori o slobodi medija. Prema Vašem mišljenju, što bi trebala značiti sloboda medija i novinara? Gdje je granica između slobode i medijske odgovornosti?
Sloboda i odgovornost se podudaraju. Ako ste odgovorni, slobodni ste, ako ste slobodni, odgovorni ste za ono što ćete učiniti sa svojom slobodom. Zvuči filozofski, ali je konkretno.
Kako ocjenjujete situaciju unutar Crkve s obzirom na korištenje vlastitih sredstava komunikacije? Što je dobro, a što se može popraviti?
Katolički mediji nevjerojatna su prilika za svjedočenje. Međutim, oni imaju i veliku odgovornost, prema svojim čitateljima, ali i prema vlastitom osoblju. U profesionalnom, ljudskom i kršćanskom smislu. Ta dužnost svestrana svjedočenja nije uvijek jasna.
U Sarajevu ste bili tijekom apostolskog putovanja pape Franje u lipnju 2015. Kako ocjenjujete taj događaj s medijske točke gledišta?
Veliko putovanje! Prelijep grad! Sarajevo grad koji volim još od vremena kada sam studirao srpsko-hrvatski na sveučilištu. U to vrijeme se jezik tako zvao. Bio je rat. I želio sam razumjeti zašto? Naša profesorica bila je iz Sarajeva i podučavala nas je varijantama različitih jezika: srpskog, hrvatskog, bosanskog. Znala je gledati na raznolikost i jedinstvo zemlje i naroda južnoslavenskog svijeta. Papino putovanje bilo je prigoda nade za nevjerojatno složen i patnički komad svijeta! Sjećam se mise. Sjećam se susreta s mladima, energije tog susreta. „Vi ste cvijeće proljeća“, rekao je Papa, „cvijeće proljeća koje želi ići naprijed, a ne se vraćati uništenju, stvarima koje nas čine neprijateljima jedni drugima.“ Sjećam se osjećaja da sam za riječi Ive Andrića u Na Drini ćuprija pronašao novo značenje: „svaki stanovnik […], čak i najjadniji imao je osjećaj da mu je […] energija porasla; kao da je čudesan, nadljudski pothvat pao u dometu njegove snage i u granicama svakodnevnog života.“ Ovdje postoje događaji koji, prepoznati od onih koji ih žive, mogu dati poticaj početku novih putova, i to je bio moj dojam.
Prema Vašem mišljenju, u kojem bi pravcu u budućnosti trebala ići crkvena komunikacija?
Ne znam, znam da je odgovorna za izgradnju veza, odnosa, izgradnju zajednica. Treba biti referentna točka, makar samo davanjem malog, ali iskrenog, doprinosa razumijevanju svijeta u kojem živimo, doprinosom vjere, čiste, koju gledate s nježnošću, sa strašću, kao što gleda Bog. Evo, ovo: doprinijeti gledati svijet i druge Božjim očima, ispunjenim ljubavlju.