Nedjelja ima neki poseban mir i nedjeljna misa posebna je radost. Uvijek je i podsjetnik tko sam i čija sam. Taj dan kao da me nježno vrati na početke, na smisao.

Međutim, trudim se i kroz tjedan ići na svetu misu iako mi ne uspije svaki dan. Ali zaista volim ujutro prije posla, i svega drugoga… otići na svetu misu. Na taj način moj dan ne počinje iz žurbe da jurim na zadatke koji me čekaju – već idem na susret. Na taj način posložim misli i riječi prije nego me dan razbaca…

Istina je da to znači ustati puuuno ranije, ali to znači da ranije počnem i živjeti.

Ranije se i razbudim pa dan počnem u zahvalnosti i krećem iz smisla, i prvi razgovor vodim s Bogom. Svaki put kad dan započnem na taj način – drugačije nosim i podnosim sve što me u danu dočeka.

Cijeli dan sam budnija.

I bolja sam.

Prema sebi i drugima.

I mudrija, i veselija, i više živa!

Imam više ideja i kreativnija sam pa spretnije spriječim kaos u nekom odnosu/susretu….jer reagiram drugačije.

Drugačije doživim riječi, postupke…

I zaista osjetim kako je svaki novi dan – dar! Nije lagan. Ni jedan nije lagan, ali je moj.

I prihvaćam ga sa svim izazovima, (ne)prilikama, radostima i komplikacijama… ali živim, ne preživljavam!

Čim se ujutro ulogiram na Boga, odmah mi sve aplikacije bolje rade.

I znam da ne idemo svi na misu, ni ujutro niti uopće… ali svima želim dobro. Da živite, ne preživljavate.

I željela bih da sve svi više trudimo biti razlog zbog kojeg je nekome dan lakši, ljepši i veseliji. Jer kad Boga nosimo u sebi, onda Ga i donosimo drugima.