„Život bez filtera“ emisija je autorice Vlatke Bakran Burić koja bilježi male, ali snažne životne trenutke – geste dobrote, ohrabrenja i ljepotu svakodnevnih detalja. Namijenjena je svima koji žele u užurbanom ritmu dana zastati, osluškivati i zahvaljivati. Emitira se na Hrvatskom katoličkom radiju subotom i nedjeljom u 7:45.
Još uvijek traje Božićno vrijeme i odlučila sam s vama podijeliti jednu uspomenu, ali i razmišljanje…
Posebno zadnjih mjesec dana, kako se približavao Božić, u medijima smo često nailazili na temu poklona.
S raznih portala vrištali su naslovi o kupnji, darivanju, kako koga razveseliti, što pokloniti, što je popularno, a što korisno… ma i sami ste sigurno nailazili na more sličnog sadržaja.
Vi koji ste na društvenim mrežama, vjerujem da ste često vidjeli kako poznati influenceri snimaju i objavljuju video zapise otvaranja poklona koje su dobili – popularni „unboxing“.
Apsolutno mi je jasno da je unboxing dio trendova i marketinga. To je način komunikacije i brendovi se njime služe kako bi privukli pozornost.
Uvijek možemo birati hoćemo li to pratiti ili ne. Međutim, čini se da je sve postalo predstava i to me sve više muči.
Razmatranje poklona pred kamerom postalo je popularno – pokloni su scenografija, a prijatelji i pratitelji publika. U toj novoj kulturi i trendovima sve je performans.
Naravno, svatko ima slobodu odabrati kako će živjeti.
Ja sam odlučila živjeti nepopularno prema svim „zakonima“ društvenih mreža i trendova pa sam odlučila pokazati jedan poklon koji sam dobila.
Poklon / Foto: Vlatka Bukran Buric
U jednoj plastičnoj kutijici – mislim da je ostala od kupljenog voća ili nečeg sličnog – bila je stavljena aluminijska folija, a unutar nje nekoliko grančica bora. Na njima su bile položene tri male svjećice, poput malih dušica. Uz to, nekoliko čokoladnih bombonijera, tri mini-vrećice kave i par mandarina.
Taj poklon dobile smo kolegica i ja u uredu, kako bismo ga podijelile s još jednom prijateljicom, pa je sve bilo pripremljeno za tri osobe.
Možete li zamisliti koliko je ljubavi i pažnje u tom poklonu?
Osoba koja je darovala promišljala je i planirala što i kako pokloniti… Pazila je da sve bude jednako kako bismo sve tri dobile isto. Trudila se lijepo sve ukrasiti i donijeti nam.
Meni je sve bilo toliko lijepo da mi je bilo žao nešto i dirnuti, kako ne bih poremetila sklad. Netko bi rekao da je to jednostavno i obično, ali taj poklon je sve samo ne običan.
To su oni pokloni s dušom.
Pokloni kroz koje osjetiš da je netko stvarno mislio na tebe i od srca želio učiniti nešto lijepo i razveseliti baš tebe. Jer najljepši pokloni se osjećaju!
U vremenu društvenih mreža i trendova koji se stalno mijenjaju, poklon je postao performans. Predstava.
U toj buci lako se zaboravi što je važno, i da je važan čovjek, a ne poklon. Zato ovakvi tihi pokloni podsjećaju na ono bitno – smisao se ne nalazi u trendu, nego u odnosu.
Pitam se znamo li još uvijek živjeti bez pokazivanja ili sve moramo dijeliti i pokazivati drugima?
Ljudi koji to gledaju često ne prepoznaju da iza unboxinga ne stoji dijeljenje radosti, nego marketing. To nije poklon od srca, nego najčešće pažljivo upakirana prodaja.
Kao roditelja, najviše me muči koliko su mladi svjesni tih činjenica. Znaju li razlikovati stvarne emocije od predstave? Jer ako ne znaju, uče da se ljubav mjeri onime što se može pokazati, a ne onime što se može istinski osjetiti.
Umjesto odnosa, imamo predstave. Jesmo li zaboravili da pravi pokloni nisu za publiku, nego za srce?
Ne mora svijet stati zbog trendova, ali zaista mislim da bismo trebali barem mrvicu usporiti – tek toliko da osjetimo što je iskreno, a što je samo još jedan performans.