Kada sam prije desetak godina kao postdiplomski student slušao predavanja jednoga vrlo poznatoga sveučilišnog profesora iz Velike Britanije, prvi put sam čuo za pojam „poduzetničko društvo“. Zapamtio sam da je jedno od ključnih obilježja poduzetničkog društva da pojedinac preuzima odgovornost za vlastitu budućnost, odnosno da prije svega sam traži svoje mjesto pod suncem, a ne da se za njegov uspjeh nužno brine društvo, tj. kako bismo mi rekli, država. Razvijene zemlje poput SAD-a, vodeće zemlje Europske Unije i razvijene azijske zemlje imaju u ekonomskoj politici i nacionalnoj strategiji implicitno ili eksplicitno navedene ciljeve izgradnje poduzetničkog društva. Trendovi učenja vrtićke i osnovnoškolske djece o poduzetništvu, koji su kod nas u začecima, u visokorazvijenim zemljama postoje već više desetljeća. Nažalost, naše se društvo suočava sa dva negativna trenda koja imaju negativne posljedice za našu mladu državu.

Dva trenda u našem društvu

Prvi trend je iseljavanje stanovništva, a drugi trend je mortalitet. Našu je domovinu pogodio val iseljavanja radno sposobnog stanovništva, iz kojega pojedinci ostvarenje i blagostanje traže pod „tuđim“ suncem. Kada se slušaju medijska izvještavanja, razne emisije ove tematike ili saborska prepucavanja, čini se da se naše društvo nezaustavljivo raspada i da je uzrok svega isključivo u politici i političarima unazad dvadesetak godina. Demografi traže uzroke u demografskoj politici, uglavnom se optužuju sadašnji i prijašnji premijeri i ministri, predsjednici i političari, traže se krivci na sve strane. Međutim, istina je kao po nekom običaju bitno drugačija od onoga što se površno nameće kao zaključak. Činjenice dokazuju da se trend iseljavanja progresivno povećavao s ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju od 2013. godine sve do 2017. godine, a nakon toga raste ali po manjoj stopi. S druge strane, trend povratka iseljenika se povećava, tako da je u 2018. godini prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku najmanja razlika između iseljavanja i povratka u RH, a iznosi oko 13 tisuća u korist iseljavanja. Sve se može i dalje vrlo negativno komentirati u kontekstu krivnje raznih politika od demokratskih promjena na ovamo, međutim vrlo slične trendove su zabilježile i sve druge bivše socijalističke zemlje prilikom ulaska u Europsku Uniju. Primjerice, Poljsku, koja je postala EU članicom 2004 i broji oko 38 milijuna stanovnika, zadesio je trend odlazaka stanovništva u gotovo istim statističkim relacijama pa je trenutno oko 6 % iseljenih Poljaka izvan domovine, s tim da je od 2016. godine trend povratka veći od trenda iseljavanja. Dakle, čitav prostor istočnog bloka koji se priključio zajednici europskih država zabilježio je slične trendove depopulacije stanovništva. Prema nekim grubim procjenama, iz svih bivših socijalističkih zemalja, a danas članica EU, iselilo se do 10 % stanovništva, a vratilo oko 5 % iseljenika. Republika Hrvatska zasigurno nije izuzetak i scenarij iseljavanja u RH već je viđen ranije u drugim zemljama.

Koji su uzroci iseljavanja?

Što su to stvarni uzroci migracija radno sposobnog stanovništva u našoj domovini, ali i u drugim bivšim komunističkim zemljama? Siguran sam u sljedeći odgovor: postkomunistička društva nisu dovoljno poduzetnička društva i značajan dio radne populacije i dalje očekuje da država rješava egzistencijalne probleme svojih građana. Posljedica toga je da se značajan dio populacije stanovništva ne snalazi u okolnostima tržišne ekonomije. Nažalost, većina nas smo učeni da završimo škole i fakultete, ali nismo učeni o odgovornosti kako rješavati probleme i prihvaćati izazove. Nismo mogli vidjeti u dovoljnoj mjeri poduzetničko ponašanje naših roditelja, susjeda, rođaka i dr., jer je svaki oblik poduzetništva kroz dvije generacije bio strogo zabranjen. Više od pola stoljeća živjeli smo u društvu koje je djeci nudilo primjere heroja NOB-a, a ne primjere kako se može uspjeti vlastitim radom. Treća generacija ljudi od 2. svjetskog rata na ovamo, odnosno djeca koja su rođena ’80-ih i početkom ’90-ih godina, pohađali su iste nastavne programe iz bivšeg sustava, a učili su ih ljudi čiji je način razmišljanja uglavnom formiran u bivšoj državi i kojima je veći dio radne karijere pripadao tom vremenu. Dakle, tri generacije ljudi formirane su u društvu koje je na silu pokušalo stvoriti društvo jednakih pojedinaca. S druge strane, zemlje u koje naši ljudi iseljavaju za boljim životom već duže od dva stoljeća izgrađuju u slobodi društvo jednakih prilika za sve. Sjećam se jako dobro kada je jedan profesor 2008. godine na jednom predavanju ustvrdio kako je poslovni pad i neuspjeh jedno od najdragocjenijih poslovnih iskustava nužnih za kasniji uspjeh i kako smo mi studenti postdiplomci poduzetništva iz RH tu tvrdnju doživjeli s potpunim neshvaćanjem. Danas je situacija bitno drugačija i ovakva tvrdnja više ne začuđuje. Događaju se pozitivne promjene iz dva razloga. Prvi, gotovo 30 godina slobodnog poduzetništva u RH potaknulo je stvaranje poduzetničkog društva jednakih prilika za sve, koje se otima društvu jednakih pojedinaca. Drugi, mnogi mladi iseljenici iz RH vratili su se u domovinu i otvaraju mikropoduzeća nakon što su u poduzetničkom društvu izgradili drugačiji mentalni model razmišljanja. Slične procese promjena su imale i bivše socijalističke zemlje poput Češke, Slovačke, Poljske, Mađarske i Slovenije, koje su i ranije pristupile EU, a nisu imale rat. Trendovi su postali pozitivniji, ali nisu takvi da se može reći kako ćemo brzo dohvatiti standard razvijenih zemalja EU. Procjene su da će se tek za dvije generacije stvoriti okolnosti u našem društvu koje će biti lustrirano od socijalističkog mentalnog modela društva jednakih pojedinaca, što će omogućiti progresivniji rast u poduzetništvu.

Nazire se pomak

Trebamo li čekati još dvije generacije ljudi da nas izvuku iz krize društva? Uistinu, doživljaj krize je više osobni doživljaj, a manje objektivna datost. Zašto? Nisu svi ljudi i obitelji u jednakoj situaciji. Kada je riječ o krizi i slabim makroekonomskim pokazateljima društva, oni se uvijek odnose na prosjek, a taj prosjek čine neke tvrtke i pojedinci koji su jako dobri i u krizi i neke tvrtke i pojedinci koji su jako slabi, a još slabiji u krizi. Populacija društva nije homogena, već heterogena. Kada je čovjek na prvom mjestu Hrvat, a onda tek vjernik, odnosno kada više voli Hrvatsku od kraljevstva nebeskog, tada može biti jako razočaran, jer su trenutno takve okolnosti da naša zemaljska i vremenita domovina neće još barem dva desetljeća dosegnuti prosjek visokorazvijenih zemalja EU. Međutim, naš Gospodin nije obećao da će se stanovnicima kraljevstva nebeskog na zemlji situacija popraviti kada društvo izađe iz krize i uđe u blagostanje. Gospodin je obećao svakom pojedincu, kad bude vršio volju Božju uzevši s ljubavlju križ koji mu daje, da će na ovoj zemlji primiti „stostruko“ kao stanovnik kraljevstva nebeskog. Stostruko iz Gospodinovih usta znači obilje duhovnih milosti i materijalnog blagoslova kao predokus onoga što je na drugom svijetu, „što oko nije vidjelo, a uho nije čulo“. Bog je bogat i pravo bogatstvo dolazi od Boga. Ne znači da su svi ljudi koji posjeduju veliku materijalnu imovinu to stekli kao stanovnici kraljevstva nebeskog. Mnogi su do zemaljskog bogatstva došli preko đavolskih djela i otac laži ih je privremeno nagradio da bi im na kraju oduzeo najvažnije, njih same i vječnost u blagoslovu.

Što trebamo činiti kao vjernici danas da se ova situacija promijeni? Najprije, ono što ne treba činiti je čekati da drugi riješe probleme ili prozivati druge za naše probleme, jer tako kao da govorimo kako Isus nije rekao istinu da se ne može uspjeti ako si vjernik, da Isusova obećanja ne vrijede danas, jer situacija u društvu nije dobra i zlo je nadvladalo dobro. Međutim, to nije istina! Pravi vjernik neće pričati priče o Isusu i njegovoj ljubavi, već će prije svega svjedočiti djelima i radom da su Isusova obećanja istinita i plodna. Ne treba čekati dvije generacije u RH da se stvori bolja klima u društvu, nego treba čvrsto prionuti uz Isusa sada i osluškivati što je njegova volja za moj život i što ja trebam činiti za kraljevstvo Božje na zemlji. Što ja trebam činiti za Isusa ključ je uspjeha, a ne što drugi trebaju činiti za mene ili „što ti, Bože, činiš za mene?“ Želimo li promijeniti svoju domovinu na bolje, najbolje da prvo krenemo od sebe pa da vidimo stvaramo li i živimo od svog rada ili sami sebe manipuliramo dok smo na teret drugima. Priče o raspadu društva i krivnji političara i drugi govori potpuni su promašaj. Treba tražiti ljude koji su pozitivni i proaktivni i okružiti se tim ljudima, jer oni pripadaju nekom drugom svijetu u kojem se stvara i potiče na promjene. Treba se odmaknuti od ljudi koji su negativni i koji ružno govore o drugima. Nije to jednostavan put i nema brzih rješenja. Kraljevstvo je Božje poput gorušičinog zrna koje duže vremena ostaje pod zemljom i ništa se u početku ne vidi, ali se s vjerom zna da klija i da će donijeti rod. Treba strpljivosti i upornosti uz veliku odgovornost s puno vjere i dogodit će se velike promjene prije nego li mislimo. Tko nije spreman ići tim putem bit će silno razočaran u životu. Tko u vjeri sije, u vjeri će i obilati plod žeti. Neka se nitko ne umara činiti što od Gospodina dolazi kao Riječ koja će donijeti plod.

Vladimir Grebenar diplomirao je marketing menadžment i završio postdiplomski sveučilišni studij iz poduzetništva na ekonomskom fakultetu u Osijeku. Doktorirao je na Međunarodnom međusveučilišnom Interdisciplinarnom studiju Poduzetništvo i inovativnost pri Međunarodnom centru za poduzetničke studije (ICES, International Centre for Entrepreneurial Studies) između 5 sveučilišta u Europskoj uniji i Velikoj Britaniji (EFOS Osijek, University of Turku Finska, Durham University UK, University of Maribor Slovenija & University of Klagenfurt, Austrija). Posjeduje izbor u nastavno zvanje predavača za visoko obrazovanje od strane Matičnog povjerenstva za društvene znanosti Vijeća veleučilišta i visokih škola u RH pri MZOS. Ovlašteni je investicijski projektant (OIP) i tajnik Hrvatskog društva investicijskih projektanata (HDIP). 

Posjeduje višegodišnje iskustvo top menadžmenta i upravljanja velikim i složenim poslovnim organizacijama iz djelatnosti građevinske proizvodnje i trgovine. Vlasnik je i direktor konzultantskog poduzeća Holspico d.o.o. i posjeduje višegodišnje konzultantsko iskustvo. Predavač je predmeta iz područja marketinga, poduzetništva, računovodstva, strateškog i operativnog menadžmenta, trgovinskog poslovanja, poslovne komunikacije, obiteljskog poduzetništva, projektnog menadžmenta i upravljanja rizicima na stručnom studiju Europska poslovna škola (EBUS). 

Intrizična radoznalost učenja i spoznaje novih znanja najveći je hobi. Košarka, nogomet, plivanje i trčanje aktivnosti su koje život čine boljim. Najveći osobni uspjeh i najveće zadovoljstvo su zajedničko vrijeme provedeno sa obitelji, suprugom i šestero male djece.