Porijeklo baklave nije precizno dokumentirano, no povijesni tragovi tog poznatog deserta mogu se pronaći u djelu “Gozba sofista” (Deipnosophistae) grčkoga gramatičara i pisca Ateneja, piše Aleteia.

Naime, u tom se djelu spominje jelo punjeno orasima i medom, ali bez karakterističnog pahuljastog tijesta.

U svom sadašnjem obliku, slažu se povjesničari kulinarstva, baklava je najvjerojatnije razvijena u kuhinjama carigradske palače Topkapi Saraj, gdje su gotovo 400 godina stolovali osmanski sultani.

Kako je Osmansko Carstvo širilo svoj utjecaj preko Bliskog istoka, Balkana i Mediterana, sa sobom je donijelo i kulinarske tradicije osvojenih područja.

Slastica s potpisom

Osmanlije su stoljećima vladale Grčkom, vrhunac moći doživjeli su u 16. i 17. stoljeću, a baklava se čvrsto udomaćila u grčkoj kuhinji.

Unatoč tome, Grci su poznatoj slastici dali vlastiti potpis – možda kao oblik vjerskog i kulturnog otpora.

Baklava se obično pravi s najmanje četiri sloja jufke (filo tijesta) te s dva do tri sloja orašastih plodova i sirupa. Složeniji recepti zahtijevaju do 12 slojeva jufke (filo tijesta) i pet ili više slojeva orašastih plodova i sirupa.

No, grčki slastičari baklavu prave s 33 sloja tijesta, a što se odnosi na godine Isusovog zemaljskog života.

Grčka baklava poznata je i po upotrebi meda i cimeta te raznih orašastih plodova u receptu, poput oraha i pistacija, no broj slojeva tijesta u spravljanju te slastice kod Grka ima vjersku simboliku.