U srcu svakog klauzurnog samostana rastu pažljivo zasađeni, s ljubavlju njegovani, tiho blistavi vrtovi. U srednjem vijeku oni nisu bili samo pitanje samodostatnosti i opstanka. Bili su to sveti prostori gdje se teologija ukorijenila u tlu i gdje se duša, kao i tlo, uzdizala prema svetosti, donosi Nedjelja.ba.

U katoličkoj tradiciji Hortus Conclusus – lat. zatvoreni vrt – više je od pjesničke metafore. To je teološki simbol izvučen iz Pjesme nad pjesmama i bogato primijenjen na Djevicu Mariju: djevica, a ipak plodna, čista utroba iz koje će sam Bog uzeti tijelo.

Marija je arhetip ovog svetog vrta, savršenog tla božanskog života.

U samostanskom životu ova je slika poprimila fizički oblik. Sam klaustar postao je hortus conclusus gdje se duhovni život odvijao u ograđenom prostoru – odvojen od buke svijeta, ali nikada od njegovih potreba. Redovnici i redovnice živjeli su Marijin „Fiat“ svakodnevnom predanošću, njegujući sjeme istine u tlu i duši.

Spisateljica i stručnjakinja za srednji vijek Danièle Cybulskie, u svom istraživanju samostanskih vrtova za Medievalists.net, nudi bliži pogled na stvarne značajke posađene u ovim „malim Edenima“, kako ih ona naziva. Njezino istraživanje otkriva bogatu mješavinu simbolike, praktičnosti i ljepote. Od mnogih značajki koje detaljno opisuje, tri se ističu po načinu na koji spajaju teologiju i svakodnevni život.

Redovnici i redovnice živjeli su Marijin „Fiat“ svakodnevnom predanošću

Fontane – odjek Trojstva: samostanska česma bila je mnogo više od izvora vode. Kao što Cybulskie primjećuje, njezina prisutnost u blizini crkve imala je duboko teološko značenje. Prema povjesničarki vrtova Sylviji Landsberg, tri oblika vode – žuboreći izvor, potok koji teče i mirni bazen – smatrani su simbolima Presvetog Trojstva. Za redovnike je šum vode bio neka vrsta liturgije u pokretu, pozivajući ih na molitvu i otajstvo u srcu kršćanske vjere.

Ljekoviti vrtovi – liječenje u Božje ime: redovnički biljni vrtovi bili su sami po sebi djela milosrđa. Pažljivo zasađeni i precizno proučavani, postali su mjesta iscjeljenja, ne samo za zajednicu, nego i za one izvan samostana. Biljke poput kadulje, ružmarina, pa čak i bunike uzgajane su uz ravnotežu znanstvenog razumijevanja i duhovne svrhe.

Redovnički biljni vrtovi bili su sami po sebi djela milosrđa

Grobljanski voćnjaci – život usred smrti: možda je najpotresnija značajka bio voćnjak-groblje. Voćke su rasle tamo gdje su redovnici bili pokapani – jabuke i kruške koje su nudile hranu uz počivališta vjernika. Cvijeće poput ljiljana i ruža cvalo je nad grobovima, ne samo zbog ljepote, nego i kao znak uskrsnuća. Ovdje je teologija cvala u granama i laticama: život koji se uzdiže iz smrti, sezonu za sezonom.