„Činjenica da je moj brat rekao da Bogu, mislim da mi je dala hrabrost da i ja učinim isto“, rekao je biskup Gregory Parkes u razgovoru u emisiji EWTN News tijekom zajedničkog intervjua sa svojim bratom.

Stariji brat, stariji točno 14 mjeseci, slijedio je svog brata Stephena u svećeništvo nekoliko godina nakon što su obojica završili fakultet. Odrasli su u obitelji s trojicom sinova, a Stephen kaže da je oduvijek mislio da će njegov stariji brat biti svećenik u obitelji.

„Kad sam bio mlađi, želio sam postati liječnik“, rekao je.

A sada u ovom trenutku života shvaćam da je Bog želio da budem liječnik — i ja to jesam, liječnik duša.

U sjemenište je stupio godinu dana prije svoga starijeg brata. Nakon ređenja, obojica su od 2005. godine služili kao župnici u novim župama na Floridi, a otac Gregory je rekao je da su si često pomagali u izazovu izgradnje župnih zajednica od samih početaka.

„Sastajali bismo se jednom tjedno i razgovarali o izazovima s kojima smo se suočavali“, rekao je.

Pitao bih brata: ‚Kako ti ovo radiš?‘ ili ‚Što si učinio da to pokreneš?‘ Tako smo si često pomagali.

Sada, otkako je 2020. Stephena papa Franjo imenovao biskupom, dvojica braće vode različite biskupije, ali se i dalje viđaju tijekom godine na duhovnim obnovama, sastancima i konferencijama, piše National Catholic Register.

„Možda radije šaljemo poruke nego da vodimo duge telefonske razgovore“, rekao je biskup Gregory.

Mislim da je to naš omiljeni način komunikacije.

„A to je vjerojatno tipično za mnogu odraslu braću i sestre“, dodao je mlađi Parkes uz osmijeh.

Mislim da nam ide prilično dobro.

Gregory Parkes je oko deset centimetara viši od svoga mlađeg brata, ali obojica kažu da su vrlo slični u svom pastoralnom vodstvu. Ta sličnost, rekao je, proizlazi iz njihova odgoja.

„Naši roditelji su nam, dok smo bili djeca, uvijek davali vrlo dobar primjer što znači služiti Bogu i služiti njegovu narodu“, rekao je otac Gregory.

Kao obitelj uvijek smo bili vrlo uključeni u služenje u našoj župi.

Obitelj je živjela na pješačkoj udaljenosti od svoje župne crkve na Long Islandu.

Dječaci su služili kao ministranti, oba roditelja bili su članovi župnog pastoralnog vijeća, a njihova majka je neko vrijeme radila za župu. Obitelj je često ugošćavala lokalne svećenike na večerama ili tijekom blagdanskih proslava.

„Crkva je za nas bila drugi dom“, rekao je otac Stephen.

To je bilo mjesto gdje smo se uvijek osjećali vrlo ugodno. Mislim da nam je to zasigurno omogućilo da slobodno razlučujemo svoj poziv i da u njemu budemo ohrabreni.

Često razmišlja o svome ocu kao uzoru za svoj sadašnji pastoralni rad.

„Često gledam njegov primjer očinstva i razmišljam kako je rješavao situacije, bilo na poslu bilo u obitelji“, rekao je.

Dvojica braće danas su jedini preživjeli članovi svoje uže obitelji, ali se s radošću prisjećaju obiteljskog života kao prve etape u razlučivanju svoga poziva.

Njihovi roditelji, Joan i Ron, preminuli su 2000. i 2002., a njihov najstariji brat Christopher umro je 2017. godine.

Biskup Stephen kaže da uspomena na njihove roditelje i dalje oblikuje njihov poziv.

Njihova je prisutnost s nama na vrlo poseban način.

Dodao je da bi bili ponosni, a možda i iznenađeni, gdje su danas.

„Volim misliti da nas promatraju s neba i da nam zasigurno pomažu svojim molitvama da budemo ljudi, da budemo biskupi kakvima nas je Bog pozvao biti“, rekao je biskup Gregory.