Hrvatski svećenik, filozof, teolog, jezikoslovac, politički pisac, glazbeni teoretik i polihistor Juraj Križanić rođen je u Obrhu kraj Ozlja 1617. ili 1618. godine, piše u Hrvatskoj enciklopediji.

Podjela na katolike i pravoslavce slabi Slavene

Širinu je stekao obrazujući se na raznim stranama – Isusovačku gimnaziju pohađao je vjerojatno u Ljubljani, studij filozofije u Grazu, a teologije u Bologni i Rimu gdje je doktorirao u Grčkom kolegiju (1642.). Osim iskustava stečenih tijekom školovanja, na njegovo su intelektualno formiranje uvelike utjecala iskustva iz Hrvatske, posebice sveprisutna osmanlijska prijetnja, kao i nesklonost prema Nijemcima.

Blizina pravoslavnih Vlaha na Žumberku, koji se nisu željeli podvrgnuti civilnoj jurisdikciji bana ni crkvenoj zagrebačkoga biskupa, stvorila je kod njega uvjerenje da podijeljenost Slavena na katolike i pravoslavce slabi njihovo vjersko i nacionalno jedinstvo. Potaknut tim spoznajama zarana je počeo zagovarati ideju slavenskog jedinstva u borbi protiv Osmanlija.

S tom je namjerom 1641. sastavio Promemoriju Svetoj Kongregaciji rimske i sveopće inkvizicije (današnji Dikasterij za nauk vjere), u kojoj je razradio ideju o stvaranju kulturnog jedinstva pravoslavnih i katoličkih zemalja pod vodstvom ruskoga cara.

Prevoditelj djela pravoslavnih teologa

Prilikom planiranja svojega misionarskoga puta u Rusiju upoznao se s mnogobrojnim djelima zapadnih pisaca o toj zemlji. Osobito je snažan dojam na njega ostavilo djelo Moscovia (1586.) isusovca Antuna Possevina. Nakon povratka u Hrvatsku (1642.) odbio je udobna namještenja te je službovao kao župnik u Nedelišću i Varaždinu, a 1644. ponovno se vratio u Rim.

Godine 1646. otišao je u Poljsku, a 1647. ponovno u Rusiju, gdje je izložio svoje ideje caru Alekseju I. Mihajloviču. Ondje se suočio s neprijateljstvom pravoslavnih teologâ prema katolicima i protestantima. Kako bi poradio na ukidanju vjerskih i kulturnih razlika, odlučio je na latinski prevesti više djela bogoslovnih pravoslavnih pisaca.

Odlazak u Rusiju bez Papine privole i progonstvo u Sibir

Nakon povratka u Rim (1652.), sastavio je djelo Sveukupna knjižnica raskolnika (Bibliotheca Schismaticorum Universa), u kojem je izložio potrebu dijaloga s pravoslavcima. Ono je za pravoslavce trebalo biti ono što je za protestante djelo sv. Roberta Bellarmina O sporenjima o pravoj vjeri (De controversiis verae fidei).

Iz toga su razdoblja poznate i njegove polemike u rimskom baroknom krugu, posebice o Ilirskoj zemlji. Križanić je, naime, smatrao da pojam Ilirska zemlja obuhvaća i Kranjsku, Štajersku i Korušku, no Sveta rimska rota presudila je da Ilirsku zemlju tvore Dalmacija, Hrvatska, Slavonija i Bosna.

Križanić je potom, bez papine suglasnosti, ponovno otišao u Rusiju, gdje je 1659. stupio u službu cara Alekseja, koji mu je odobrio sastavljanje općeslavenske gramatike. U sukobu cara i patrijarha Nikona, Križanić se priklonio Nikonu, pa ga je car 1661. prognao u Toboljsk u Sibiru. Sam je Križanić, razmišljajući o razlozima za to, zapisao da je izrekao jednu krivu riječ (edno glupoe slovo), ali nikad nije dao do znanja o čemu se radilo.

U progonstvu je napisao većinu svojih djela. U temeljnom djelu Razgovori ob vladateljstvu, zvanom Politika, caru je savjetovao kako izgraditi moćnu Rusiju koja će stati na čelo svim slavenskim narodima i pomoći im da se oslobode osmanske ili germanske vlasti. Pritom se nije zauzimao za sveslavensku državu na čelu s Rusijom, nego samo za slavensku suradnju.

U njemu je napisao:

Sva je politička mudrost u dvojemu: Poznaj sebe i ne vjeruj inorodnicima. Slaveni su sklopni pomami za tuđim – ksenomaniji, skloni tome da im tuđinci budu gospodari, da tuđinci njima vladaju – ksenoarhiji; da tuđincima vjeruju – ksenopistia, da tuđince goje i tove a svoj narod more.

Napisao je i djelo O božjoj providnosti (De Providentia Dei), u kojem je sustavno izložio svoju koncepciju povijesnih zbivanja, utemeljenih na Božjoj providnosti. Podupirući Nikonove liturgijske reforme, napisao je Opovrgnuće solovčanske molbenice (Obličenie na solovečskuju čelobitnu), a praksi prekrštavanja katolika suprotstavio se knjigom O svetom krštenju (Ob svjatom kreščenii).

Juraj Križanić, rad Vanje Radauša / Foto: proleksis.lzmk.hr

Pogibija na kraju opsade Beča

Čekajući smrt, izmučeni uznik Križanić napisao je oporuku od 400 stranica, on koji ničega nije imao. No, 1676. car Aleksej je umro, a njegov sin Fjodor III. oslobodio je Križanića koji je kao beskućnik ušao u dominikanski samostan u Vilniusu.

Kako ni ondje nije naišao na razumijevanje za svoja ekumenska nastojanja, za osmanlijske opsade Beča 1683. godine pridružio se vojsci poljskoga kralja Ivana III. Sobjeskoga. Poginuo je u bitci 12. rujna, na dan pobjede.

Preteča koncilskoga ekumenizma

Križanićeva misao vodilja bila je da svi Slaveni tvore jednu etničku obitelj. Smatrao je da Rusija treba pomoći ostalim slavenskim narodima da se oslobode tuđinaca i dobiju opet svoje narodne vladare. U tu svrhu zauzimao se za sjedinjenje pravoslavne Moskve s katoličkim Rimom, ali ne u rimskom obredu i disciplini. Ključ jedinstva nalazio je u sjedinjenju tih dviju Crkvi. Križanić je, naime, moskovsku i kijevsku pravoslavnu zajednicu nazivao Crkvom, što je bila potpuno nova misao sve do Drugoga vatikanskog sabora.

Izvođač bez publike

„Izvoditelj bez publike, virtuoz bez koncertne dvorane, propovjednik bez zajednice, zastupnik napretka kojemu se nitko nije priključio“,

rekao je sažeto o Križaniću A. Brückner.

Njegovo se progonstvo može činiti tragičnim jer tolika inteligencija i opća obrazovanost, tolika inicijativa i originalnost, nije našla slušatelja ni čitatelja, sudionika ni razumijevanje. No, ruski povjesničar Sergej Mihajlovič Solovjov tvrdi da je djelo Politika koje je Križanić namijenio svome izgonitelju caru Alekseju, kasnije postalo priručnik (nastolnaja kniga) njegovom sinu, obnovitelju Rusije, caru Petru Velikom, objavila je IKA.

Danas se Križanićevo ime nalazi na mnogim tablama s imenima ulica u Hrvatskoj, a Zagreb, Ozalj i Ribnik krase njegovi spomenici. Također, njegovo ime nosi Institut za ekumensku teologiju i dijalog Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.