Esej prenosimo sa stranice Gilbert.hr.

Ne postoji zakon protiv čovjeka koji sebi odgrize nos, osim ako to nije zakon prirode. Čak niti bilo kakav policijski propis protiv toga da se objesi za kosu ili brkove kako bi razgovarao s prijateljima i obitelji u nelagodnijem položaju. Postoje kazne za samoubojstvo, ali – premda nemam samoubilačke namjere – mislim da ih je prilično teško primijeniti, jer su se jedino mogle izoštriti u pravni i logički paradoks vješanja čovjeka – kao lijek od želje da se objesi.

Veličanstveni zakonodavni um čovjeka obično se ne usredotočuje napose na zabranjivanje stvari koje inače nitko ne bi želio učiniti. Najvjerojatnije nikada uopće ne bi bilo zakona, osim protiv stvari koje ljudi čine sasvim prirodno, pa čak i strastveno žele činiti. Ljudi su kažnjavali ubojstvo upravo zato što postoji tako velik broj osoba kojima se činilo sasvim prirodnim i gotovo nužnim – ubiti.

Zašto se donose zakoni?

Ljudi su zabranili krađu jer je tako očito (što svaka budala i vidi) da je neka imovina u pogrešnim rukama i da bi svatko mogao pomisliti da bi bila bolje upotrijebljena u njegovim vlastitim rukama.

Svaka budala je to mogla vidjeti, svaka budala je to mogla reći i zakon je donesen jer bi to svaka budala mogla i učiniti. Postojala je i treća zapovijed – protiv krađe, ne samo magarca svoga bližnjega, nego i njegove žene – na kojoj bi se sada bilo nepristojno zadržavati jer su sve budale to i počinile.

Što se toga tiče, suvremeni um je prošao kroz dvije faze i ne znam koja je gora. Jer, suvremeni um je prilično slab um. Čini se kako su, ugrubo govoreći, u 19. stoljeću svi ugledni ljudi pretpostavili da nitko ne bi mogao biti u iskušenju ubiti, krasti ili učiniti preljub – ako je doista bio ugledan. Smatrali su da su ta iskušenja pogađala samo neobično daleko pleme čudovišta zvano Zločinci. Svečano nam je rečeno da je svaki zločinac zasigurno luđak kad, zapravo, jedva postoji zdrav ili razuman čovjek koji preživi četrdeset osam sati bez ikakvog iskušenja da počini sličan zločin.

Razlozi za eutanaziju?

Onda je suvremeni um to iznenada otkrio i (budući da nije odveć jak um) odmah skliznuo u suprotnu krajnost. Poput većine umjereno inteligentnih ljudi, čitao sam detektivske priče radije negoli suvremene romane. Ali vidim da se čak i u detektivskim pričama prikrada ta čudna temeljna pretpostavka. Čak i u krimićima danas postoji to određeno razumijevanje zločina, to jest činjenice da smo svi mi zločinci. I sada cijela slabost djeluje na suprotan način. Mnoge nedavne priče o ubojstvima zapravo su opravdanja za ubojstvo.

U trenutku kada profinjeni ugledni gospodin shvati da bi mogao nekoga ubiti, brzopleto zaključuje da tu osobu i treba ubiti.

Činjenica da je teta Jane očito smetnja, da ujak William postaje užasno dosadan, da bratić Hildebrand stoji između nas i stvarno razumnog obiteljskog rješenja, sve više i više počinje izgledati kao pravi razlog zašto ih treba dokrajčiti. Zato u mojoj vlastitoj zemlji neki predlažu ono što se zove eutanazija.

Trenutno je to samo prijedlog za ubijanje onih koji sami sebi smetaju, ali uskoro će se postupno primjenjivati na one koji su smetnja drugim ljudima. Kako se to, prema hipotezi, odnosi na očito umiruću ili djelomično paraliziranu osobu, odluka će vjerojatno biti na drugim ljudima.

Možemo li biti i suzdržani?

Sve je počelo, naravno, krađom supruge našega bližnjega, kao i njegova magarca, jer je bila tvrdoglavija nego magarac. Želimo li znati kako ovo dopuštanje iznimke ruši ili zamjenjuje pravilo, najbolji primjer je razvod. Oni koji su to prvi zagovarali, zagovarali su to sasvim iskreno kao krajnju iznimku. Doista su je namjeravali primijeniti samo na nekoga oženjenog za manijakalnog ubojicu.

Značajno je da mi je jedan vodeći književnik na platformi u New Yorku rekao da nijedan muškarac ne može ostati oženjen ženom koja je rekla: “Super”. Mislio sam da je možda izbjegao biti oženjen ženom koja je rekla: “Super”. Došlo je do toga da muškarac svoju želju za razvodom oglašava samo zato što je zaboravio ženino ime.

Kako će samo biti veselo kada svetost ljudskog života dostigne istu razinu kao i svetost braka, kad se ljudi ni ne sjećaju koga su ubili, kao što se ovaj gospodin nije mogao sjetiti za koga se oženio! Nije li vrijeme da ponovno potvrdimo načelo, poznato drevnim ljudima, da su stvari koje želimo učiniti, stvari u kojima možemo biti i suzdržani?

(Iz The American Review, veljača 1937.)