Ovaj razvojni inženjer u jednoj privatnoj firmi poručuje da je pitanje sakramenata za njega zaista zanimljiva stvarnost. Naime, Luka Popov naglašava da se jako često u prošlosti moglo čuti pitanje, a i danas, kao i on podosta nakon svog obraćenja, u smislu: ‘Bog da, Crkva ne.’

„OK, vjeruješ u Boga, u redu je, to si spoznao, moliš se, ali kao: ‘Što će ti crkva?’ ‘Čemu taj dio?’ Ali moj odgovor je: Crkva je ta koja daje sakramente. Jedino Crkva može dati sakramente. No, netko dalje kaže, poput: ‘Ali ne moraš se moliti u crkvi?! Zašto ideš sad na misu? Možeš se moliti doma. Bog je svugdje.”

Bog je svugdje i Bogu se treba moliti svugdje i uvijek i i to svi znamo, međutim, sakramenti su trenutak i mjesto u prostoru i vremenu gdje mi fizički susrećemo Boga

Popov se na tu ‘tuđu’ misao ovako nadovezuje:

„I to je istina. Bog je svugdje i Bogu se treba moliti svugdje i uvijek i i to svi znamo. Međutim sakramenti su trenutak i mjesto u prostoru i vremenu gdje mi fizički susrećemo Boga. Dakle, ne samo duhovno, nego i fizički, stvarno. Doslovno možemo dodirnuti Boga u pričesti ili u svetoj ispovijedi. Doslovno imamo taj fizički susret.”

Ovdje je povukao i jednu analogiju: Vi možete svoju majku nazvati telefonom, možete tako s njom komunicirati i to je dobar oblik komunikacije i, dapače, svatko bi trebao nazvati svoju mamu svaki dan.

„Ali, svi znamo da je sasvim drugačije kad ja odem u Split posjetiti svoju majku uživo i kada imamo jedan susret tako ‘oči u oči’. Tako bi ja napravio ovu usporedbu; čovjek kada se moli sam, u svojoj sobi, na neki način telefonira s Bogom, priča s Njime na telefon, a kada ode na svetu misu i pristupi sakramentu, e to je onda pravi fizički susret”, iznosi ovaj katolički intelektualac uz zaključak:

„Najbliže na ovoj zemlji što možemo doći Bogu je da odemo na svetu misu. Ne postoji veća blizina.”

Imali smo priliku čuti i njegovo svjedočanstvo obraćenja u kasnim dvadesetim godinama kada je i primio prve svete sakramente. Ono je bilo intelektualno obraćenje – smatra on – što je inače rijetko.

Sjećam se da se u jednom trenu u meni rodila ta jaka želja da primim pričest i kada sam gledao ljude kako odlaze na pričest u meni se probudila ‘sveta zavist’

U svemu tome nije se dogodilo ništa izvanredno. To je sve bio jedan proces koji je trajao oko godinu i pol dana. Kroz čitanje, najprije, povijesnih knjiga shvatio je da je kršćanstvo itekako povijesno utemeljeno, a ne tek neka ideja. Zatim je počeo čitati teologiju – posebno Josepha Ratzingera – i onda odlazak na svetu misu ustrajno i uporno kroz šest mjeseci prateći sve iz zadnje klupe u šutnji.

„Želio sam stvarno fizički vidjeti što se to tamo događa. U tom procesu nije bio ni jedan trenutak koji ja sad mogu izdvojiti kao poseban. Sve je bio proces. Sjećam se da se u jednom trenu u meni rodila ta jaka želja da primim pričest i kada sam gledao ljude kako odlaze na pričest u meni se probudila ‘sveta zavist’. Zavidio sam i maštao o trenutku kada ću ja to moći učiniti.”

Možda je to bio trenutak – nastavlja on – „u kome sam se odlučio krstiti definitivno, kada sam shvatio, da ako se krstim, da ću i ja biti jedan od tih ljudi u redu koji će moći primiti pričest, dakako, nakon što sam shvatio što je pričest i što je euharistija”.

Pitali smo Luku Popova također: Je li potrebno nešto posebno činiti za svjedočiti vjeru u javnosti?

„Ja imam to iskustvo svjedočenja vjere u javnosti. Dakle, bio sam javno eksponirana osoba, još uvijek sam ali u manjoj mjeri, tu i tamo se pojavim. Baš sam nedavno pisao jedan feljton za Bitno.net o odnosu vjere i znanosti, niz kolumni, imam određeno iskustvo, te bih rekao da to ovisi o pozivu svakog čovjeka.”

Znači – objasnio je HKM-u – nije svatko pozvan na javno svjedočenje vjere, kao što nije svatko pozvan na javne službe; baviti se politikom, aktivizmom, osnivanjem udruga ili slično.

Svi su pozvani svjedočiti tamo gdje se nalaze na način koji je tomu prikladan

„Bog zove ljude na način na koji ih zove. Meni se dogodilo to da sam slijedom okolnosti i svega ostalog završio u jednome trenutku kao dosta javno eksponirana osoba i i onda čovjek svjedoči tu gdje se nađe. Po meni nema puno razlike između toga je li netko političar, aktivist, javno eksponirana osoba ili je samozatajni računovođa koji radi u svojoj firmi.”

Svi su pozvani svjedočiti tamo gdje se nalaze na način koji je tomu prikladan. Bilo kao učitelj, liječnik, ili javni intelektualac na tv-u. „Sve je isti poziv, sve je poziv na svjedočenje, samo naravno načini svjedočenja nisu isti u nekoj medijskoj emisiji ili u uredu. Ali svi svi svjedočimo, to je bitno”, naglašava ovaj Splićanin sa zagorskom adresom.

‘Listali’ smo i Sveto pismo. Naš sugovornik kaže da su Evanđelja ono što definitivno najviše čita u Bibliji i to na način da neprestano iščitava sva četiri evanđeoska pisca i onda kada završi krene s istim ispočetka.

„I to tako zadnjih 10 godina”, kaže on i dodaje: Evanđelja su srce kršćanstva i tu pokušavam koristiti metodu čitanja u kojoj čovjek pokušava zamisliti sebe kao aktera u Evanđelju.

„Ako neki događaj opisuje, ne znam, neko iscjeljenje koje Krist napravi na nekome, pokušam zamisliti da sam ja jedan u toj gomili koji to sve gleda. Pokušavam, naime, čitati Evanđelje iz pozicije onog tko je stvarno tamo.”

I to je nepresušni izvor i za molitvu – koristim to kao sredstvo za razmatranje – i za primjenu, dakle, u svakom ulomku Evanđelja, kad napravite bilo ispit savjesti bilo kakvu retrospektivu svog života, možete naći direktnu primjenu i direktnu pouku iz njega.

Vidimo te svjetske moćnike, vidimo ljude koji su silno ugledni, silno moćni i silno obrazovani, a – opet – Evanđelje živi u srcima malenih ljudi

„Osim toga, da, čitam i cijelo Sveto pismo i sada sam trenutno na proroku Izaiji, ali uglavnom idem cirkularno”, govori Popov i iznosi jednu zanimljivost ‘kviz-pitanje’ da postoji samo jedan trenutak u Novome zavjetu gdje je zabilježeno da se Isus nasmijao:

„To me je onako dosta dirnulo, onaj dio kada Isus kaže: ‘Hvalim te Bože, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.’ I kaže pisac: ‘Nasmijao se kad je to rekao.’”

O tome često razmišlja, „jer u svakom vremenu vidimo te svjetske moćnike, vidimo ljude koji su silno ugledni, silno moćni i silno obrazovani, a – opet – Evanđelje živi u srcima malenih ljudi koji možda nisu takvi, već su kao Marija koja, eto, nije napisala nijednu knjigu, nije završila nijedan prestižni fakultet, a znamo koje je blago u srcu Blažene Djevice Marije”.

Luka Popov je u emisiji ‘Zašto vjerujem’ – posljednjoj u 2021. godini – odgovorio i na sljedeća pitanja:

Zašto je u svakoj crkvi ‘doma’? Smatra li se ‘čestertonijancem’? Kako je to bilo, kao nekršten, šest mjeseci šutke pratit svetu misu iz zadnje klupe u crkvi?

Kojeg svećenika voli poslušati na YouTubeu? Zašto još uvijek nije pronašao nakladnika za svoju knjigu o odnosu znanosti i vjere te koji mu je crkveni naučitelj otvorio glad i žeđ za istinom?

Snimka razgovora je priložena u nastavku: