Djelo srednjovjekovnog pisca Waltera Mapa o mladom vitezu koji je skrenuo s pravog puta Eudi, demonu Olgu i biskupu koji je doveden do granica ljudskog oprosta, počna je priča o tome kako teški grijeh čovjeka ponekad može dovesti do tolikog zamjeranja onima koji griješe da ljudi više ne mogu i ne znaju oprostiti. Jedino čudesni svemoćni Bog zna svoju ljubav i oprost pružiti i najgorima ako se zaista pokaju.
U srcu kršćanstva leži teško pitanje koje su kontinuirano kroz povijest postavljali i vjernici i oni koji to nisu: Neovisno o tome koliko su strašni nečiji grijesi, mogu li biti oprošteni bilo kome tko se zaista pokaje i prihvati Isusa? Pitanje koje se prirodno javlja osim toga jest: Što ako ponovno padnu u grijeh? Što ako postanu još gori? Treba li nastaviti opraštati onima koji griješe?
Za srednjovjekovne teologe, kako piše Danièle Cybulskie za portal Medievalists.net, odgovor je bio vrlo jasan: Da, svakome može biti oprošten bilo koji grijeh. Primjeri poput sv. Pavla i sv. Augustina odlično su to potvrđivali. Međutim, običnim građanima, to čudesno opraštanje grijeha zasigurno se činilo kao teško prihvatljiv koncept. Pisac Walter Map koji je živio u 12. stoljeću posebno se pozabavio tom temom i bitkom između pravde i oprosta u djelu “Eudo, mladić kojeg je zaveo demon” o vitezu koji se zavjetovao demonu i biskupu koji mu nije mogao oprostiti.
Mapova priča prati mladog siromašnog Euda koji je potratio svoje nasljedstvo i našao se u progonstvu moleći za hranu. Jednoga dana, sjedivši izvan grada, našao se u takvoj bijedi da je očajno bacao svoje mršavo tijelo kada mu je prišao muškarac neobična izgleda. Obećao mu je da će mu pomoći povratiti izgubljeno i još mnogo više ako se Eudo zavjetuje da će strancu pružati svoje usluge. Posumnjavši da bi taj stranac mogao biti demon Eudo navodi mnoge biblijske likove koji vjerojatno nikada ne bi poslušali demone.
Stranac, imenom Olga, mu pojasni da postoje dvije vrste demona. Neki od njih vrlo su loši, ozbiljni buntovnici koji podupiru Lucifera. Neki od njih su pak, poput Olga, usputno i slučajno ušli u cijelu tu priču buntovništva protiv anđela. Takvi demoni samo su malo zaigrani i nestašni te su zapravo samo u potrazi za zabavom. Olga Eudi ispriča priču o redovniku koji je zasmetao demoni Morpheusu jer ga je ružno naslikao. Iako je Morpehus zbog toga odveo redovnika u razne oblike grijeha, također ga je izbavio iz njih, bez naknade, ako obeća da više neće tako ružno prikazivati slikanjem. Olga je time pojasnio Eudi da neće biti nikakvih posljedica vezanih za njihov dogovor, a osim toga Olga će mu dati tri znaka upozorenja prije nego što umre te će Eudo imati dovoljno vremena da se pokaje. Sve to učinilo se kao jako pogodni dogovor za gladnog i siromašnog Eudu te je stavio svoje ruke u ruke demona i zakleo se da će mu služiti. I tako je razaranje započelo.
Samo Bog je dovoljno svemoćan i milostiv da smogne snage oprostiti čovjeku i kada je najgori.
Eudi se vratilo sve što je izgubio, a on se borio za još, okupljajući najgore nemoralne vojnike za svoj cilj i za širenje uništenja. S obzirom da mu je Olga obećao da će ga upozoriti tri puta prije nego umre, Eudo se osjećao nepobjedivo puštajući kletvu da pada s njega poput suza njegovih žrtava.
Eudo je bio neuzaustavljiv i nemilostiv. Čak i Olgu se jednoga dana učinilo da Eudo pretjeruje te se pojavio pred njim kao “anđeo svijetla”. Nije mu rekao da bi trebao prestati griješiti, ali neka počne tražiti oprost za svaki slučaj. Eudo u jednom gradu dolazi do biskupa i priznaje mu mnoštvo svojih grijeha. Oprošteno mu je, ali Eudo zna da su preostala još dva znaka te, uz savjest očišćenu od prijašnjih grijeha, odlazi počiniti više i gore grijehe. Nastavlja se vraćati biskupu kako bi mu oprostio, samo da bi nakon toga ponovno sagriješio. Biskup, shvativši što Eudo radi, moli Boga da intervenira. Njegova molitva je uslišana te Eudo pada s konja i slama nogu. Pomislivši kako je to prvi znak da mu se smrt bliži te dolazi biskupu koji popušta i daje mu odrješenje od grijeha, vjerujući da se ovaj put Eudo zaista pokajao. Ali nažalost, Eudo ponovno pada u grijeh.
Nakon dugo vremena griješenja, Eudu mnogi zamrze te svi odustanu od njega, a onda drugi znak dođe kada ga strijela pogodi u oko te Eudo ostane na to oko slijep. Vraća se biskupu koji mu nevoljko, ali ponovno dadne oprost, vjerujući kako ga je ova ozljeda napokon vratila na pravi put. Ali Eudo se nedugo nakon toga ponovno okrene svojim starim navikama.
Tek kada je izgubio svog prvorođenog sina Eudo je shvatio da se mora promijeniti. U krajnoj tuzi za dječakom koja ga je u potpunosti obuzela shvatio je što znači istinito se pokajati. Upravo zbog toga mnogi su počeli tugovati s njim, čak i oni koji su bili njegove žrtve suosjećali su s Eudom u njegovoj žalosti. Tada Eudo u pratnji suosjećajne skupine dolazi još jednom do biskupa i moli za oprost, zaista se kaje i obećaje da će učiniti što god je potrebno da se iskupi za svoje grijehe. Ali biskupu je ponestalo suosjećanja i, umjesto oprosta, biskup pomalo u šali kaže Eudi neka se baci na vatru koja je gorila pored njih.
Na biskupovu preneraženost, Eudo se odmah bacio na lomaču koja ga je progutala i on je umro prije nego je uspio biti spašen, bez pomazanja.
Pisac priču završava pojasnivši čitateljima da je ovdje zapravo biskup postupio nekršćanski jer je uskratio oprost. I Eudo i biskup zapravo su upali u grijeh. Eudo se na kraju spasio jer se zaista pokajao i njegovo pokajanje prihvaćeno je po božanskoj milosti. Osim što priča poručuje kako iznova moramo opraštati i najgorim grešnicima, pokazuje i koliko život čovjeka testira te koliko je ponekad teško oprostiti. Pokazuje zapravo koliko je čudesan i svemoćan Bog jer oprašta čovjeku i kada je najgori dok mi sami nismo uvijek u stanju to učiniti.