Liturgijsko preklapanje 13. nedjelje kroz godinu i svetkovine apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, nipošto ne umanjuje važnost nedjelje – dana Gospodnjega ili svetkovine ove dvojice malih ljudi koje je Bog učinio velikima. Taj liturgijski spoj nedjelje kao blagdana i svetkovine apostola ujedno govori o čvrstoći i bitnosti Dana Gospodnjega kao i dinamičnosti života u Kristu kada se toga istoga Gospodina stavi u središte života, kako su to učinili Petar i Pavao.

Govor o životu jednog ili drugog, odakle su potekli, kamo su pošli i s kojim ciljem, ostavimo za neke druge rasprave, tekstove i slično. Ovdje se zadržimo na jednom pojmu koji resi i Petra i Pavla, a trebao bi biti osobina svake pobožne duše koja se želi zvati kršćanskom.

Opredijeljenost.

Opredijeljenost je osobina onoga tko je jasno, odlučno i odvažno spreman stati uz određenu ličnost, vrijednost ili vrijednosni sustav.

U svojoj opredijeljenosti za određenu vrijednost, osoba tu vrijednost upoznaje, implementira je u svoj vlastiti život te tu vrijednost predstavlja drugima.

U toj vrijednosti za koju se opredijelio, pojedinac prepoznaje bitnost za svoj vlastiti život. Pojedinac se također u svojoj opredijeljenosti za neku vrijednost suočava s protivštinama i suprotnostima te pred navalama drukčijeg brani tu vrijednost, nekada i po cijenu vlastitog života.

Kada govorimo o Petru i Pavlu, svetopisamski tekstovi nam donose jasne trenutke kad su se ova dva velikana opredijelili za najveću vrijednost svojih života, najvrednijega, kad su se opredijelili za osobu Isusa Krista.

Petrova opredijeljenost za Krista dogodila se kod Cezareje Filipove, što nam donosi današnje Evanđelje, dok se Pavlova opredijeljenost očitovala u kontekstu njegova puta u Damask i onoga što je uslijedilo.

Kad usporedimo ova dva trenutka, vidimo neke sličnosti.

Bez sugestija, bez usmjeravanja, bez prisiljavanja.

I za Petrovu i za Pavlovu opredijeljenost intervenirao je sam Gospodin. Dinamiku razgovora kod Cezareje započeo je sam Isus. Bez sugestija, bez usmjeravanja, bez prisiljavanja na svojevrsno jednoumlje Isus je svojom intervencijom od Petra dobio iskreno izricanje vjere i povjerenja – „Ti si Krist – Pomazanik!“ To je izričaj duboke vjere u osobu Isusa Krista, njegov nauk i njegovo djelo.

Događaj kod Damaska započeo je sam Isus. Manifestacija Isusa kao svjetlosti koja je na nesvakidašnji način obasjala Pavla, i glasa koji progovara, prvi je Kristov korak. Također, bez prisile, bez sugestija, pitanjem upućenim Savlu, Isus u njemu polako otkriva Pavla:

Savle, Savle, zašto me progoniš?

Lako je za zaključiti da se uz Isusov poticaj duša postupno opredjeljuje za njega, za sveto. Potrebno je samo htjeti prihvatiti njegov poticaj i dopustiti mu da u nama čini onu bitnu promjenu predanja vlastitog života u njegove ruke.

Isusova obećanja

Druga sličnost ova dva trenutka je Isusovo obećanje dano onome koji se opredijelio za njega, a čiji su svjedoci i drugi sudionici događaja.

Kod Cezareje je Petru, pred drugima obećano da će biti stijena na kojoj će Krist sagraditi Crkvu, neuništivu i nenadvladivu od strane pakla. U Damasku je pred Božjim čovjekom, Ananijom, izrečeno da će Pavao biti oruđe izabrano da ponese ime Isusovo pred narode i kraljeve i sinove Izraelove.

Dva obećanja, misijsko poslanje i integritet, čvrstoća ako je netko član Crkve, od Krista obećane zajednice, evidentni su u životu ove dvojice apostola. Ta ista obećanja Isus je spreman izreći i svakome tko će na njihovu riječ povjerovati i tko će se, bez obzira na vrijeme i mjesto, opredijeliti za nasljedovanje Krista.

Isus i danas, kao i prije 2000 godina, čini korake – potiče, usmjerava, govori, obasjava – no ponekad se čini da na te njegove poticaje vjernik 21. stoljeća ostaje i gluh, i slijep, i nijem. Vjernik današnjice si vrlo olako dopušta ostati nezahvaćen Isusovom riječju i njegovom osobom. Logično je onda da je tada mnogo teže izvršiti svoje misijsko poslanje. Logično je onda da je tada mnogo teže ostati postojan u vjernosti Kristu.

Vjernik 21. stoljeća ostaje i gluh, i slijep, i nijem na Isusove poticaje.

Nakon opredjeljenja, Petar i Pavao stvorili su intiman odnos s Bogom, što se traži od vjernika svakog doba, što se traži i od Kristovih učenika današnjice.

Ne treba se također u svojoj opredijeljenosti za Isusa uzoholiti, u smislu da će sve sada biti jednostavno i da će život biti onakav kakav sam si zacrtao.

Štoviše, opredijeljenost za Krista ponekad donosi tegobe, nevolje, progonstva i prozivke koje mogu obeshrabriti, a što su u svojim životima osjetili i Petar i Pavao.

Također, život s Bogom donosi kušnje u kojima čovjek zna i pasti. Tako postoji još jedna sličnost ove dvojice apostola, a to je pad, što je svojstveno svakom čovjeku.

Petrov pad dogodio se u trenutcima zataje, dok je Pavao ponekad bio u misaonim previranjima i unutarnjim borbama vezanim za smislenost vlastita propovijedanja. Prednost apostolskih prvaka koje liturgija danas stavlja pred nas jest u tome što su svoje padove znali prepoznati, iz njih ustati te iznova tražiti lice svoga Otkupitelja.

Opredijeljenost za Krista ponekad donosi progonstva i prozivke koje mogu obeshrabriti.

Poziv na opredijeljenost za Boga, za sveto, za vječni život u zajedništvu Presvetoga Trojstva, upućen je svakom čovjeku pod nebom. Tko na taj poziv odgovori potvrdno, toga je sam Bog spreman, pavlovski rečeno, krijepiti, stajati uz njega, izbavljati iz usta lavljih te spasiti za svoje nebesko kraljevstvo.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Šafa prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na nadbiskupijskoj stranici.