Budi dio naše mreže

Volonter 'Arke': Sanjao sam biti izabran od Boga, ne znajući da najprije ja moram izabrati Njega

Gledao sam u oči ono čega sam se čitavog života bojao. Čovjeka Gubavca. Njegovu isključivost od ljudi. I svoje "gubave izrasline". Gledao sam, i usred one grozote, doživio nešto posebno. Zavolio sam ga. Konačno.

/ dt

Deset godina prisutnosti zajednice ‘Arka’ u Hrvatskoj proslavljeno je u subotu u crkvi sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi misom zahvalnicom. Zahvaljivalo se Gospodinu za sve divne ljude koji čine Arku, za sve geste prijateljstva i zajedništvo. Zajednica ‘Arka-Korablja’ u Zagrebu djeluje okupljajući osobe s i bez intelektualnih teškoća. ‘Arku’ utemeljio je Jean Vanier, koji je svoj život posvetio osobama s intelektualnim teškoćama i nastojanjima da društvo prepozna njihove darove i vrijednost.

Svojoj obitelji zajednica rado pridružuje mlade i stare ljude koji se žele odvažiti i volontirati kako bi upoznali dobrotu. Jedan od njih je Matej Lovrić, koji je na 10. obljetnicu prisutnosti Arke u Hrvatskoj objavio dirljiv tekst na društvenim mrežama koji donosimo u cijelosti.

Prije dva dana sjećali smo se jedne velike svetice.

Mnogi znaju reći: „Nju je Bog posebno izabrao.“

– Biti izabran…

Cijelog života i ja sam sanjao da budem „izabran“.

Sanjao sam, i propuštao ono najvažnije –
odgovoriti Onome koji ti daje priliku da ti izabereš Njega.

Propuštao sam,
sve do trenutka koji je snažno utjecao na moj život.
Do „trenutka mog izbora.“

Trenutka susreta s Petrom. Starijim prijateljem s mentalnim i psihičkim teškoćama.

Upoznali smo se u gradu u kojem sam rođen, slučajno, na cesti.

Steći njegovo povjerenje bilo je teško, ali siromašno iskustvo života u Arci bilo je dragocjeno na tom putu.

Ono mi je pomoglo da se počnemo družiti, često i u domu u kojem je živio.
Bilo je to sveto tlo za mene.

U to vrijeme, imao je česte promjene u ponašanju. Nikada nisam bio siguran što me čeka.
Odlučio sam ga posjetiti.
Bilo je jutro Velike subote.

Čim sam ušao osjetio sam nelagodu i počeo ga tražiti po stanu.
Prizor koji sam zatekao, za mene je bio težak.

Kroz otvorena vrata ugledao sam ga u kupaonici.

Bio je potpuno izgubljen. Slomljen.
Sjedio je na podu,
prepunom izmeta, prljave robe, papira i mokraće.

Osjećao sam svoj želudac..

I onda ga pogledao u oči.

Gledali smo se nekoliko sekundi, a onda je on, s tolikom blagošću izrekao: „Matej, trebam te.“

Bile su to najsnažnije riječi koje mi je itko ikada uputio.

Gledao sam ga u oči i znao da je došao moj trenutak. Znao sam, jer sam ja njega bio potreban više.

Gledao sam u oči ono čega sam se čitavog života bojao.
Čovjeka Gubavca.
Njegovu isključivost od ljudi.
I svoje “gubave izrasline”.

Gledao sam, i usred one grozote, doživio nešto posebno.
Zavolio sam ga. Konačno.

I tada, u njegovu zagrljaju,
na podu prepunom izmeta,
u svom srcu začuo zvona.

Svečana zvona koja su zaorila:
“Aleluja!
Živ je!”

.
.
.

Kada je guba nestala,
doista,
u onoj kupaonici prepunoj cvijeća,
bio je On.

I kada sam se umio, konačno sam shvatio.
On ne izabire posebne.
On je drukčiji.

On se odlučio za svakoga.

Za Majku Tereziju.
Za Petra.
Za mene.
I tebe.

Baš svakoga. +

Ključne riječi:
arka arka korablja matej lovrić

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja