Tim povodom razgovarali smo s vlč. mr. Tomislavom Hačkom, vicepostulatorom za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije.

Što podrazumijeva Vaša služba?

Služba podrazumijeva da prema kanonskim (crkvenim) odredbama vršim ulogu vicepostulatora (zamjenika generalnog postulatora) u svim postupcima kanonizacije ili beatifikacije naše Nadbiskupije koje su u tijeku ili će biti pokrenute u budućnosti. Ujedno u Nadbiskupiji koordiniram i onim postupcima koje već imaju imenovane postulatore.

Što se tiče odredbi kojima je (vice)postulator vođen u vršenju svoje službe, u prvom redu to se odnosi na Apostolsku konstituciju Božanski učitelj savršenstva, na Norme za vođenje biskupijskog procesa, Upute za provođenje biskupijskih i eperhijskih istraživanja u kauzama Sanctorum Mater te motu propriju pape Franje Maiorem hac dilectionem.

Vicepostulator mr. Tomislav Hačko

Kako se pokreće kauza za nekoga? Kakav je postupak?

Tako da osoba za koju se pokreće postupak iza sebe ima glas o svetosti života – za vrijeme njega, u trenutku smrti i nakon njega. To je baza. Nakon pet godina po smrti osobe koja je umrla na glasu svetosti, Pokretač kauze (biskup, biskupija, pravna ili fizička osoba u Katoličkoj Crkvi) može pokrenuti kauzu nakon što biskup taj čin prihvati i nakon što je Pokretač kauze na sebe preuzeo moralnu i ekonomsku odgovornost za cijelo vrijeme dok postupak traje.

Zatim se imenuje postulator čija je zadaća ispitati život osobe za koji se vodi postupak, kako bi se mogao utvrditi glas svetosti ili mučeništva te važnost kauze za Crkvu. O svemu tome se onda obaviještava mjerodavni biskup koji se još savjetuje o pokretanju kauze s drugim biskupima konferencije te sa Svetom Stolicom. Nakon što je od svih njih dobio pozitivna mišljenja, kauza se može pokrenuti.

Koliko je pokrenutih kauzi na području Zagrebačke nadbiskupije, a koliko je zahtjeva na čekanju?

Što se Zagrebačke nadbiskupije tiče, ona je Pokretač (Autor) kauze za bl. Alojzija Stepinca te slugu Božjega biskupa Josipa Langa. Ima i drugih postupaka koji su u tijeku i vode se na području Zagrebačke nadbiskupije, no njihov Pokretač je redovnička zajednica ili pak druga pravna ili fizička osoba. Ovdje samo kao primjer navodim kauzu za bl. Alugustina Kažotića ili službenice Božje Marice Stanković.

Jesu li se novijim crkvenim dokumentima, mislim tu na motu proprij pape Franje Maiorem hac dilectionem “postrožili” uvjeti beatifikacije, odnosno kanonizacije?

Nisu se kriteriji postružili, čak štoviše, otvorio se jedan novi put za ostvarenje želje biti svet: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“. Te riječi Ivanova evanđelja dale su i naslov ovom Motu propriju koji pojmom „darivanje života“ otvara novu kategoriju puta beatifikacije i kanonizacije, a oper različita od kategorija mučeništva i herojskih krjeposti. U čemu je onda razlika od dva dosadašnja „puta“: kreposti življene na herojski način i mučeništva?

Odgovor nam daje tajnik Kongregacije za kauze svetaca, mons. Marcello Bartolucci: „Put darivanja života djelomično je nalik mučeništvu jer je na djelu junačko sebedarje koje uključuje smrt, no od njega se i razlikuje jer nema progonitelja koji bi želio nametnuti opredjeljenje protivno Kristu.“ Jednako tako, „put darivanja života sličan je putu herojskih krjeposti jer se radi o herojskom činu ljubavi (darivanja sebe) koji se nadahnjuje na Kristovu primjeru, ali se od njega razlikuje jer nije izraz dugačkoga izvršavanja krjeposti, posebno herojske ljubavi“.

Vlč. Tomislav Hačko

Koji su onda kriteriji da bi kauza išla putem darivanja života? Odgovor pronalazimo u čl. 2. već spomenutog dokumenta: „Darivanje života, da bi bilo valjano i učinkovito za beatifikaciju sluge Božjega, mora odgovarati sljedećim kriterijima: a) slobodno i samovoljno darivanje života te herojsko prihvaćanje ‘propter caritatem’ (iz ljubavi) smrti, sigurne i u kratkom roku; veza između darivanja života i prerane smrti; b) izvršavanje, barem u redovitom stupnju, kršćanskih krjeposti prije darivanja života te, potom, do smrti; c) postojanje glasa svetosti i znakova, barem nakon smrti; d) nužnost čuda za beatifikaciju, koje se dogodilo nakon smrti sluge Božjega i na njegov zagovor.“

Kauza za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca je dovršena. Čekamo datum proglašenja. Providonosno se čini ovo vrijeme iščekivanja kako bismo bolje upoznali našeg Blaženika. Što Vama osobno, ali i kao vicepostulatoru znači bl. Alojzije Stepinac?

U njemu sam uvijek gledao, a sada kao svećenik na osobit način, osobu koja se borila za svoje ideale sve do smrti. Time nam i svaki mučenik ostaje svjedok da vjera nije nešto što je bezvezno ili pak program za dobar život. Vjera u Gospodinu nije dio, već jest naš identitet, naš ideal.

Zato mi i je jako draga misao bl. Alojzija koju je izrekao 1941. u svojoj homiliji na proslavi sv. Vlaha u Dubrovniku: „Može li se uopće govoriti o idealima tamo, gdje nema više kontakta s Kristom, neusporedivim idealom čovječanstva? A gdje nema više ideala, tamo je pad neminovan i katastrofa neizbježiva. Jer ako je ono što čovjek ljubi ispod njega, onda mora da se sagne i gmiže kao životinja, čiji je ideal na zemlji u zobi, slami i vodi. Ako je ono što ljubiš iznad tebe, onda ćeš se dizati poput orla u nebeske visine, sposoban da prezreš sve što je nisko i ružno, pa i samu smrt, kada to ustreba“.

Bl. Alojzije to je učinio. Danas smo na redu mi. Sportaši se bore osvojiti „raspadljiv vijenac“ i daju sve od sebe da to postignu. Mi pak ispred sebe imamo „neraspadljiv vijenac“ – a trčati nam je tako da dobijemo. A kako se trči – primjer imamo u bl. Alojziju!

Kada čitamo Kardinalove propovijedi iz onoga vremena, toliko su aktualne da u čitanju ta vremenska barijera jednostavno nestane. Problemi su gotovo isti, a mnoga Kardinalova upozorenja i rješenja su se proročanski ostvarila ili i dalje stoje kao najbolje sredstvo za ostvarenje pravednog društva i istinski sretnog života.

Nedavno sam, čitajući pastirske poruke blagopokojnog kardinala Franje Kuharića, naišao na jedan zanimljiv citat koji sam proslijedio jednom prijatelju. Pitao sam ga što misli odakle je uzet. U odgovoru mi je pisalo da bi mogao biti iz nečije nedavne homilije.

No, radilo se o biblijskom citatu iz Knjige mudrosti… Ironija je, rekao bih, života, kako se čovjek teško mijenja i kako stalno živi u onoj Pavlovskoj napetosti da čini zlo koje ne bi htio, a dobro koje bi htio činiti, ne čini. Zato je važno, nastavljajući riječima sv. Pavla, važno čuti „unutranjeg čovjeka“. A na taj glas upozoravali su tako jasno svi naši pastiri.

A zašto mi to ne čujemo i zašto sve ostane samo na razini neke lijepe misli, ovisi o svakome od nas. Odnosno, do problema dolazi kada mijenjamo svijet oko sebe, a tako teško mijenjamo svijet u sebi.

Duhovne priprave za proslavu Stepinčeva traju diljem svijeta. U zagrebačkoj katedrali u tijeku je trodnevnica. Slavlje je u subotu u znaku prisutnosti jednog posebnog simbola. Riječ je o Misijskom križu koji će biti postavljen u katedrali. O čemu je točno riječ?

Riječ je o jednom od simbola 52. međunarodnog euharistijskog kongresa koji će se u rujnu održati u Budimpešti i na kojem će sudjelovati i svećenici Zagrebačke nadbiskupije. Naime, križ je izrađen 2007. u sklopu misija koje su se održavale u Budimpešti, a svojom flornom ornamentikom simbolizira stablo života – križ.

Ono što je njegova specifičnost jest i činjenica da se u njegovoj sredini nalazi relikvija Svetoga Križa koja je pak okružena i relikvijama mučenika iz Srednje Europe. Tako se na tom križu nalaze i relikvije bl. Alojzija i bl. Drinskih mučenica. Križ će u katedralu biti postavljen u subotu, 8. veljače 2020. u popodnevnim satima, a u 17 sati Službu riječi pred križem predvodi kardinal Josip Bozanić. Križ ostaje u Zagrebu sve do 10. veljače.

Detalj Misijskog križa 52. međunarodnog euharistijskog kongresa koji će u jesen 2020. biti održan u Budimpešti.

Misijski križ 52. međunarodnog euharistijskog kongresa koji će se u rujnu održati u Budimpešti i bl. Alojzije Stepinac nisu povezani samo kroz relikviju Blaženika ugrađenu u križ, nego i poviješću. O čemu je riječ?

34. euharistijski kongres u Budimpešti održvao se od 25. do 29. svibnja 1938. pod geslom: „Euharistija za mir u svijetu“. Kako i piše mons. dr. Juraj Batelja u knjizi „Euharistijska evangelizacija nadbiskupa Alojzija Stepinca“, nakon hodočašća invalida na Mariju Bistricu, sa Nadbiskupom su još na Kongres u Budimpeštu putovali dr. Franjo Šeper, dr. Josip Srebrnić, biskup krčki, mons. Pavao Butorac, biskup kotorski, i prof. Mate Ujević. 27. svibnja, prilikom drugog zborovanja Hrvata, homiliju je tada izrekao i bl. Alojzije Stepinac.

82 godine nakon Kongresa u Budimpešti, sada metaforički rečeno, Budimpešta „dolazi“ našem Blaženiku čime nije samo počašćena samo naša Nadbiskupija, nego i Domovina. No ono što najviše fascinira su tako jake proročke riječi iz Blaženikove homilije koje je tada uputio: „Tako evo danas, umjesto mira, vidimo na sve strane nemir. Umjesto poretka vidimo na sve strane revoluciju ili barem čežnju za njom.

Iz knjige: J. BATELJA, Euharistijska evangelizacija nadbiskupa Alojzija Stepinca, Postulatura bl. Alojzija Stepinca, Glas Koncila, Zagreb, 2006., str. 226.

Umjesto bratske ljubavi i susretljivosti vidimo divlju mržnju i zavist, koju već i sama djeca uče od starijih. Propali su svi pokušaji državnika, da preko raznih konferencija donesu čovječanstvu mir. Koje čudo, da se čovječanstvo pita, postoji li još koja moć na svijetu, koja bi bila u stanju uvesti poredak u svijet i osigurati čovječanstvu mir. Dobar dio ljudi zdvaja i već je zdvojio. Ali mi katolici u tim strašnim danima, što ih proživljuje ljudski rod, vjerujemo čvrsto, što više, čvršće nego ikada, da postoji jedna svemoguća ljubav, koja je u stanju povezati sve narode u jednu sretnu veliku obitelj. To je ljubav Krista Boga u Presvetoj Euharistiji. Ta vjera u svemoguću ljubav okupila nas je ovdje sa svih strana svijeta.

Okupila nas je u času, kad se novi tmasti oblaci nadvijaju nad obzorje Europe, a možda i cijeloga svijeta. (…) Sveta Euharistija zaista je najljepši zlatni vez ljubavi među pojedincima, obiteljima, narodima i državama. Ako čovječanstvo želi isplivati iz svojih poteškoća i naći sreću i mir, nema mu drugog puta negoli vraćanje svetoj Euharistiji. Materijalizam prošloga stoljeća, kao što sam rekao na početku, prekinuo je vezu čovjeka s Bogom, i zbog toga je nužno morao donijeti pakao u ljudsko srce i očaj u ljudsku dušu. Sveta Euharistija veže čovjeka s Bogom, i zbog toga nužno uspostavlja mir i sreću u ljudskom srcu, a prema tome donosi sreću i blaženstvo cijelom ljudskom društvu.”

Što poručiti čitateljima, gdje se i kako mogu još bolje upoznati s našim Blaženikom?

Želi li netko bolje upoznati blaženog Alojzija Stepinca, to može učiniti ili u njegovom rodnom mjestu Krašiću ili pak u Muzeju bl. Alojzija Stepinca, odmah kod ulaza u katedralu. Također, na tim mjestima mogu se nabaviti i knjige u izdanju Postulature bl. Alojzija Stepinca u kojima mons. dr. Juraj Batelja na jasan te duhovno i znanstveno utemeljen način upoznaje sa životom, riječima i mislima bl. Alojzija Stepinca.

Oni koji nisu skloni hodanju, o životu našeg blaženika mogu se informirati na web stranici, a oni koji „hode, a ne more se“ mogu proći i Hodočasnički put bl. Alojzija Stepinca. Nakon uskrsnog jutra ni jedan grob više ne prepoznajemo kao mjesto rastanka, već susreta. Tako se i s našim Blaženikom najbolje možemo upoznati na njegovom grobu, na mjestu s kojeg se svaki dan uzdiže na tisuće molitava i misli. Tako ćemo se i ove godine ponovno okupiti na tom istom mjestu, u katedrali, 10. veljače, na Misi, koju će predvoditi naš nadbiskup, kardinal Josip Bozanić.

Također, radosna srca pozivam i na trodnevnu pripravu koju predvode naši pomoćni biskupi: Mijo Gorski, Ivan Šaško i Valentin Pozaić. Sve su to prilike da što bolje upoznamo život i rad našeg Blaženika, ali i prilike da i mi postanemo sveti. Kako? Važno je to samo željeti.

Papa blagoslivlja Misijski križ, foto: www.congressieucaristici.va