Rodio se u Nagy Cétény-u (Veliki Citiny), kotar Nytra u gornjoj Ugarskoj, današnja Slovačka, 2. svibnja 1890. u ratarskoj obitelji od oca Ivana Vajde i majke Barbare rođene Nosak. U rodnom mjestu završio je pučku školu, a gimnaziju u Nytri koju su vodili redovnici Piaristi. Nakon mature upisuje veterinu u Budimpešti. Na pobudu prijatelja apotekara iz Pečuha prelazi na studij teologije u Pečuh. Za vrijeme Prvog svjetskog rata s desetoricom kolega odlazi kao sanitet na frontu u Rusiju. Za svećenika je zaređen 27. svibnja 1916. od biskupa Gyule Zsicsya. Na svečanom ručku poslije ređenja upitao ga je biskup kuda želi ići na župu? Vajda je odgovorio da želi ići u čisto hrvatsko mjesto, što je biskupa razveselilo.

Prvo mjesto službovanja bila je župa Podravski Podgajci gdje ostaje četiri mjeseca kao kapelan (15. lipnja – 15. listopad 1916.). Na kolodvoru lijepo ga je dočekao tadašnji župnik Antun pl. Mátay, rodom iz Prekomurja. Župnik je otišao na odmor, budući da je kapelan slabo vladao hrvatskim jezikom pa mu je župnik rekao da ne mora propovijedati, neka samo misi. On bi ipak spremio propovijed “nabiflao” napamet, a onda bi s elanom govorio. Pomiješao bi i slovački pa su vjernici znali reći: “Lijepo govori, ali ga ne razumijemo”. Za kapelana u Donji Miholjac došao je 15. listopada 1916. Katehetom na Julijanskoj školi imenovan je 26. kolovoza 1917. U jesen 1919. položio je župnički ispit, a 1923. položio je katehetski ispit za srednje škole. Vjeroučiteljem na pučkoj školi imenovan je 6. ožujka 1926., kontraktualnim vjeroučiteljem imenovan je 6. ožujka 1927. Vjeroučiteljem na Građanskoj školi imenovan je 7. srpnja 1928.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata i nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. područje južne Baranje pripalo novoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Na tom području kao i na području Miholjštine i Valpovštine pastvu je obavljao kler koji se nalazio u sastavu nove države, dok je sjedište biskupije bilo u Pečuhu, u drugoj državi.

Zbog novonastalog stanja pečuški biskup imenuje 21. veljače 1920. miholjačkog župnika Karla Erdélyi-a biskupskim provikarom pro tempore quoadusque cicumstantiae exigant. Kad je jugoslavenska vojska 24. kolovoza 1921. napustila Pečuh stupi provicarius in activitate. Provikar je ujedno i prvi administrator apostolske administrature te je po dužnosti išao u Mađarsku na biskupske konferencije. Kad se rodilo o priključenju administrature, provikar je smatrao, ako već do toga mora doći, onda neka se administratura priključi Zagrebu, a ne Đakovu.

Sveta Stolica je na prijedlog jugoslavenskog katoličkog episkopata i uz privolu kraljevske vlade u Beogradu imenovala 1. studenog 1923. đakovačkog i srijemskog biskupa Antuna Akšamovića apostolskim administratorom ad nutum S. Sedis, onog dijela Pečuške biskupije koji se nalazi na teritoriju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Prema dekretu đakovački biskup, u sporazumu s pečuškim biskupom preuzet će administraciju 1. prosinca 1923. Biskup ordinarij Antun Akšamović uputio je okružnicu vjernicima Baranje i sjeverne Slavonije u kojoj izjavljuje da je preuzeo upravu apostolske administarture. Poziva na jedinstvo, poštovanje različitosti i da dobri kršćanski duh vlada ondje gdje se vjerski život štuje i njeguje.

Privremenim upraviteljem župe postao je 1. kolovoza 1928., a za župnika instaliran je 6. srpnja 1930. Za začasnog konzistorijalca imenovan je 3. travnja 1936. Dekanom je imenovan 1950., a za začasnog kanonika 7. prosinca 1954.

Nakon odlaska iz Viljeva župnika Franje Pohna 1950. uprava župe u Viljevu bila je povjerena Ivanu Vajdi, župniku i dekanu u Donjem Miholjcu koji je župom upravljao do 10. srpnja 1952.
Molbu za umirovljenjem predao je 19. lipnja 1964., a 1. siječnja 1965. je umirovljen. Župu je vodio od 1. lipnja 1928. do 31. prosinca 1964. Kao umirovljenik ostao je u Donjem Miholjcu u vlastitom stanu u kući sestra sv. Križa. U Đakovačku i Srijemsku biskupiju inkardiniran je 10. kolovoza 1972.

Gradnje

Od 1. do 28. lipnja 1930. Vjekoslav Pifat, slikar iz Vukovara slikao je i ličio župni crkvu. Biskup Antun Akšamović pregledao je radove 20. lipnja i dao upute za daljnji rad. Oličenu i oslikanu crkvu blagoslovio je biskup Antun Akšamović 6. srpnja 1930. i tom zgodom instalirao župnika Ivana Vajdu. To je prva instalacija župnika u apostolskoj administraturi koju je obavio đakovački biskup.

Cecilijin dom s bačvastim svodom izgrađen je 1934. Gradnju je besplatno vodio ing. Šimo Vizek, tajnik Cecilijinog društva. Crkveni pjevački zbor osnovan je 1929. Na temelju odobrenja Biskupskog ordinarijata u Đakovu osnovano je u Donjem Miholjcu u siječnju 1936. Cecilijino društvo. Zborovođa je Josip Zalar, u radu je pun elana jer ima prikladnu pjevaonicu, Cecilijin dom.
Jedno vrijeme Cecilijin dom služio je kao spremište, od 1965. uređen je za vjeronaučnu dvoranu. Kad je 1984. izgrađena nova vjeronaučna dvorana Cecilijin dom je opet poslužio “kao spremište”. Stari i već dotrajali pjevački Cecilijin dom srušen je 2005.

Ograda

U lipnju 1940. srušena je stara zidana ograda ispred crkve, od zvonarije do pjevčkog doma. Nacrt za novu ogradu, kombinacija zidanih masivnih stupova i željeznih dijelova te za željeznu kapiju načinio je ing. Lorenc, a pri gradnji svojim savjetom pomogao je i ing. Šimo Vizek. Zidarske radove izveo je Stjepan Ivanković i Stjepan Fodor, a bravarski dio izveo je A. Mikš.

Masivna zidana ograda od župnog doma do susjedne zgrade prema glavnoj ulici, na trgu podignuta je 1946. dragovljnim radom mladića i djevojaka. Župnik bedeme gradi, a mi?

Duhovne obnove

Od 6. – 13. prosinca 1931. održane su pučke misije koje su vrlo dobro uspjele. Podijeljeno je oko 3.000 sv. pričesti. Misije su vodili oci Isusovci, Jagrić i Šantić.

Trodnevnicu za katoličku mladež 9. – 11. travnja 1954. vodio je dr. Marinko Prepunić, profesor iz Đakova. Svake večeri od 19 – 20 sati okupilo se oko 200 mladih. Vladanje mladih je bilo uzorno.
Od 15. – 19. prosinca 1954. vodili su misije dr. Đuka Marić, župnik u Valpovu i Franjo Jungert, župnik u Petrijevcima. Ispomagali su Josip Radičev, župnik iz Marijanaca, Antun Zdenko Petovari, župnik iz Viljeva i Božo Vukoja, župnik iz Crnca.

Od 21. – 25. ožujka 1956. održao je trodnevnicu za odraslu mladež dr. Marinko Prepunić, profesor iz Đakova.

Duhovnu obnovu od 11. do 18. prosinca 1960. pod zaštitom Fatimske Gospe vodio je u Miholjcu Stjepan Bulat, župnik i dekan u Osijeku 3 – Donji grad. U Rakitovici duhovnu obnovu vodio je Marko Majstorović, župnik iz Tordinaca koji je osobno dopremio kip Fatimske Gospe. Uspjeh duhovne obnove je vrlo dobar. Završnu svečanost, propovijed i procesiju održao je Rudolf Šverer, kanonik iz Đakova.

Trodnevnicu u čast Gospi Lurdskoj od 8. do 11. veljače 1962. vodio je Željko Rudolf Pavličić, župnik iz Retfale, Osijek 6. Završnu svečanost s propovijedi i procesijom obavio je dr. Matija Petlić, profesor iz Đakova.

Na početku 1964. najavljene su pučke misije koje će se održati u početkom prosinca. Svake nedjelje poslije mise moli se za uspjeh misija. Pozvani su župljani da posebno mole za misije prigodom svibanjskih i listopadskih pobožnosti.

Misije su održane od 2. do 8. prosinca 1964. u filijali Rakitovici, od 9. do 12. prosinca misionari su se odmarali u župi, a od 12. do 20. prosinca misije su održane u Donjem Miholjcu. Misije su vodili oo. isusovci, Cetinić i Müller.

Proslava Katoličkog dana

Za Donjomiholjački dekanat proslava Katoličkog dana održana je u subotu 12. i u nedjelju 13. rujna 1936. Proslavi je prethodila duhovna priprava po župama. U Donji Miholjac je već dva dan prije proslave došao Grga Pašalić, kapucin i Božidar Šantić, isusovac iz Osijeka da župniku pomognu u ispovijedanju. U subotu rano poslijepodne počele su stizati procesije sudionika predvođeni župnicima, noseći crkvene i hrvatske zastave.

Proslava je započela u subotu u 17 sati dočekom biskupova delegata Ivana Sečkara, kanonika, koji je došao u pratnji Rudolfa Šverera, biskupskog ceremonijara. Dolazak delegata najavila je paljba iz mužara i zvonjava crkvenih zvona. Doček je upriličen na trgu ispred župnog doma koji je ispunjen mnoštvom sudionika. Po izlasku iz auta, delegata je pozdravio domaći župnik Ivan Vajda, član pripravnog odbora proslave dr. Alfred Roscher, mjesni odvjetnik. Delegata su pozdravile, prigodnim recitacijama, dvije djevojčice iz škole sestara sv. Križa i predale mu buket svježih ruža.

Biskupov delegat je otpozdravio i prenio radost biskupa ordinarija koji se veseli kad vidi kako se vjernici širom prostrane biskupije okupljaju oko svojih svećenika i sudjeluju na javnim katoličkim manifestacijama. Delegat se pozdravio i s prisutnim svećenstvom, a prisutni su bili: dr. Vjekoslav Wagner, Miholjčanin iz Zagreba, Juraj Kolb, dekan i župnik iz Orahovice, Stjepan Czizmadija, dekan i župnik iz Šljivoševaca, Josip Radičev, župnik iz Viljeva, Antun Milfajt, župnik iz Podravskih Podgajaca, Josip Žerdin, župnik iz Radikovaca, Ivan Horvat, župnik iz Marijanaca, Grga Pašalić, kapucin i Božidar Šantić, isusovac, obojica iz Osijeka te bogoslovi Baloković i Marjanović.

Iza svečanog dočeka počela je ispovijed i to ponajprije svećenstva, a potom vjernika.

U 19 sati na trgu pred župnim domom, ispred kipa sv. Florijana gdje je bio postavljen oltar, sleglo se mnoštvo od 10.000 vjernika. Uslijedila je propovijed viljevačkog župnika Josipa Radičeva koji naglasio važnost i svrhu održavanja Katoličkog dana. Iza propovijedi otišlo je svećenstvo u pratnji vatrogasaca s bakljama u župnu crkvu po Presveto, uslijedio je na trgu svečani blagoslov koji je vodio biskupov delegat. Iz blagoslova razvila se kroz glavne ulice Donjeg Miholjca impozantna procesija sa svijećama koja je bila najveličanstveniji događaj proslave. Cijelo mjesto bilo je u jednom plamenu. Kuće, kuda je prolazila procesija bile su ukrašene cvijećem, ćilimima i svijećama. U procesiji se molilo, pjevale se crkvene pjesme uz pratnju tri limene glazbe, gruvali su mužari. Sudionici su u procesiji bili poredani po župama na čelu sa svojim župnikom i natpisom iz koje su župe. Najviše sudionika, oko tisuću bilo je iz župe Viljevo. Tisuće svijeća, petrolejskih i petroplinskih i karbitnih lampi po ulicama i prozorima kuća bili su najbolji dokaz da je Donji Miholjac katolički i da u tog svijeta ima puno žive vjere. Procesija je završila ispred crkve blagoslovom, a u crkvi je nastavljeno klanjanje pred izloženim Presvetim do 23 sata. Za vrijeme klanjanja nastavljeno je s ispovijedanjem.

Od 21 do 23 sata izvelo je domaće Cecilijino društvo igrokaz U sjeni križa, koji je napisala, režirala i uvježbala s. Bernardica Čulić, učiteljica. Taj igrokaz je izveden u blizini velikog križa ispred župne crkve, čija se ujedno i stota godišnjica od postavljanja slavila.

U nedjelju 13. rujna osvanuo je krasan sunčan dan. Već iza 4 sata u jutro započelo je ispovijedanje sve do iza 9 sati. U crkvi su se redale sv. mise, svaki župnik služio je sv. misu za svoje župljane. U 8 sati bila je sv. misa za omladinu, prigodnu propovijed omladini održao je Božidar Šantić, isusovac.

Središnje slavlje započelo je u 9 sati. Svečanu sv. misu uz veliku asistenciju prisutnih svećenika služio je biskupov delegat Ivan Sečkar, pod kojom je hrvatsku misu skladno pjevao Zbor sv. Cecilije pod ravnanjem organiste i zborovođe Josipa Zalara.

Iza evanđelja propovijedao je Miholjčanin dr. Vjekoslav Wagner koji je naglasio da ljudsko društvo neće spasiti ni revolucionarna oholost Lucifera, ni bratska mržnja Kajinova, ni lakomost i izdaja Judina, nego Kristova nauka i njegovo evanđelje.

Poslije mise na istom mjestu održano je zborovanje koje je otvorio predsjednik pripremnog odbora šumarski nadsavjetnik Fürst. Predao je riječ biskupovom delegatu koji je pročitao biskupovu poslanicu u kojoj biskup potiče na ustrajnu i ponosnu pripadnost Katoličkoj Crkvi. Biskupov delegat nadovezao je i svoj govor u kojem je naglasio da je snaga i duševna veličina hrvatskog naroda u njegovoj čestitosti i poštenju jer narod koji je čestit i pošten ne propada nego napreduje.

Na kraju je dekan donjomiholjačkog dekanata Czizmadija zahvalio ponajprije Gospodinu Bogu, biskupu i njegovom delegatu, svećenicima i vjernicima koji su svojom prisutnošću uzveličali ovo veličanstveno slavlje Katoličkog dana.

U 16 sati održana je završna svečana večernjica na trgu ispred kipa sv. Florijana koju je služio deka Czizmadija. Nakon koje su se vjernici sa svojim župnicima vratili svojim kućama, noseći u sebi čvrste odluke vjernosti Bogu i svetoj Katoličkoj Crkvi.

U 18 sati ispraćen je crkvenim zvonima, pozdravom župnika, svećenika i vjernika biskupov delegat koji se autom vratio u Đakovo. Navečer je u župnom dvorištu ponovljen igrokaz U sjeni križa.
Posebno priznanje i zahvalu zaslužuje domaći župnik Ivan Vajda koji je ovo slavlje vrlo lijepo organizirao uz pomoć suradnika: dr-a. Alfreda Roschera, nadsavjetnika Fürsta, ing. Vizeka i Lorenza, zborovođe Zalara, križara, vatrogasaca i dugih zauzetih djelatnika.

Donji Miholjac ni prije, a ni do danas nije doživio tako veliki skup od 10.000 sudionika kao prigodom proslave Katoličkog dana. Cijela okolica, sve što katolički misli i osjeća i kome je bilo moguće došao je na proslavu da svojom prisutnošću javno ispovjedi svoje kršćanstvo, da jasno i javno pokaže svoj katolicizam, svoju živu vjeru i svoj vjernički ponos što pripada svetoj Katoličkoj Crkvi.

Proslava 900 godina spomena prve crkve

Na Miholje, blagdan crkvenog goda 29. rujna 1957. proslavio se jubilej 900 godina od osnutka i spomena prve crkve u Donjem Miholjcu. Za tu proslavu došao je biskup Stjepan Bäuerlein koji je predvodio sv. misu. Ceremonije je vodio dr. Zvonimir Marković, kanonik. Propovijedao je duhovnik Bogoslovnog sjemeništa Ćiril Kos. Propovijed je trajala jedan sat. Historijat o crkvi sastavio je i pročitao prefekt sjemeništa Ivan Kopić.

Za tu prigodu župljani su nabavili srebreni kalež bogato pozlaćen s natpisom 1057. – 1957. Pod zvonikom postavljena je prigodna spomen ploča.
Sastavljen je prigodni recital uz sudjelovanje djece, odraslih i zbora, a svećenik Josip st. Ivić spjevao je prigodnu pjesmu.

Marijo, moćna Kraljice, – jača od paklenih vrata,
Čuj danas naše molitve – glas tvojih čuj Hrvata:
Štiti Miholjac, gradić drag – na žalu burne Drave,
I crkvu našu vjekovnu – spomenik davne slave!

Caritas

Na prijedlog mjesnog župnika Ivana Vajde otvorena je 15. siječnja 1933. Kuhinja za ubogare. Općinski odbor u tu svrhu uplatio je 10.000 din. Kod gostioničara Dimitrijevića, uz cijenu od 3 dinara, za objed se dobila juha, varivo i ½ kg. kruha. U općinskom dvorištu uredila se jedna prostorija za putnike siromahe.

Dokinuta plaća župniku

Dolaskom nove vlasti 1945. župniku je ukinuta plaća koja je bila uvedena još za župnika Karla Erdély-a, a ubirati nije smio ništa. Župljani Mađari rodom iz Bačke iz mjesta Kupusine koji su se bavili povrtlarstvom, “bugarijom”, snabdjeli su župnika živežnim namirnicama, osobito obitelj Dubac, Molnar i Dianeš.

Nacionalizacija

Rasprava o ukidanju patronata vođena je 7. srpnja 1934. Tim povodom iz Đakova je došao dr. Ivan Rogić, biskupski izaslanik. Nakon živahne rasprave prihvaćena je ponuda patrona od 65 jutara šume, stare oko 25 godina u Karašu i 7 ¼ jutara agrarca.

Crkvi je 1946. ostavljeno 7 jutara agrarca u “Zabari” i 6 jutara šume, u. z. br. 511/1946.

Na javnom zborovanju 1946. padoše i poklici da župniku pripada samo kuća i vrt. Župniku je ostavljeno 2 jutra šume, 1,½ jutro gumna u “Kuli” i vrt (u. z. br. 511/1946.). Kasnije je i Kulu, pod pritiskom morao prodati! (o. a.)

Dokidanje lukna i uvođenje blagoslova kuća

Blagoslov kuća uveden je 1946. Župnik se pod pritiskom poreskih obaveza javno odrekao lukna. Župljani bi nagradili župnika kod blagoslova kuća. Nagradu bi stavili u kovertu i pri tom bi znali reći: “Gospodine, ovo je za tamjan”. Znalo se dobro što to znači “za tamjan”. Uveden je i porez na peškire kod sprovoda!

Zaključak

Ivan Vajda umro je 7. veljače 1982. u 92. godini života i u 66. svećeništva. Sahranjen je u utorak 9. veljače 1982. u Donjem Miholjcu na groblju sv. Stjepana. Neviđeni sprovod imao je umirovljeni župnik Ivan Vajda, dugo vremena najstariji svećenik u biskupiji. Doslovno je na sprovod izišao cijeli, potpuno cijeli grad. Policija je blokirala i uređivala sav promet, škole i poduzeća nisu radila, općina i svi ured išli su na sprovod. Sve je bilo na ulici, a u svim kućama mrtva tišina. Pokojnik je bio poznat po svojoj dobroti i kažu da se nikad ni na koga nije naljutio ili bilo s kim posvađao.
Rođen u Slovačkoj, studirao u Mađarskoj, za vrijeme Prvog svjetskog rata dolazi u Donji Miholjac. Iza rata, za vrijeme Stare Jugoslavije odcjepljuje se Sjeverna Slavonija i Baranja od Pečuške biskupije, Drugi svjetski rat i teško vrijeme poraća, sav svećenički život, 66 godina, kao kapelan, vjeroučitelj, župnik i umirovljenik proveo je u Hrvatskoj, u jednoj župi, u Donjem Miholjcu. Kako je mogao tolike godine provesti u stranom svijetu? Ivan Vajda odgovara: “Nas su odgajali za svećenike opće Crkve. Došavši u Donji Miholjac suživio sam se sa svojim župljanima, a s druge strane naišao sam na ljubav i suradnju.”

Zgrada Župni pastoralni centar Ivan Vajda bit će trajnim svjedokom da je ovdje živio i radio legendarni župnik Ivan Vajda. Hvala mu!