Budi dio naše mreže

Vjeroučiteljica Ana Rücker: Na nama je pokušati mladima približiti Gospodina i biti mala karika na putu spasenja

Vjeroučitelji su na izvoru, u ogledu stvarnoga života, pogledu na duše mladih. Djeca su najsnažnije, najnježnije zrcalo stanja u obitelji. U djeci se vidi odraz roditelja, njihovih odnosa. Naša sugovornica je Ana Rücker, vjeroučiteljica u Zadarskoj nadbiskupiji. Za Hrvatsku katoličku mrežu progovorila je o odgoju djece i mladih, o vrednotama koje im kao vjeroučitelji nastoje prenijeti, o izazovima svijeta s kojima se u tom prenošenju nose i brojnim drugim, roditeljima i odgojiteljima, važnim stvarnostima.

/ Ines Grbić

Oni su na prvoj liniji života i upoznati su sa stvarnošću koja nije u celofanu i (samo)zavaravanju. Oni su vjeroučitelji, katehete! U školi i župi. I u tom procesu odgajanja i obrazovanja, treba im skinuti kapu. Vjeroučitelji su na izvoru, u ogledu stvarnoga života, pogledu na duše mladih. Djeca su najsnažnije, najnježnije zrcalo stanja u obitelji. U djeci se vidi odraz roditelja, njihovih odnosa. A život je slojevit. Naša sugovornica kaže: „Nije to samo crno ili bijelo. Puno je tu toga između, sivoga“. Ana Rücker je vjeroučiteljica u Zadarskoj nadbiskupiji devet godina. Radi u školama i župnom vjeronauku, priprema prvopričesnike i krizmanike. Diplomirala je teologiju na KBF-u u Zagrebu. Udana je u Zadar i majka je.

Nije jednostavno i lagano prenositi navještaj vjere. Ukorijeniti vjeru u čovjeka dotle da i djelima živi u skladu s Evanđeljem. Ako je na ikoga osobito primjenjiva biblijska riječ da “jedni siju“, onda je to na zvanje vjeroučitelja. Pred očima vjeroučitelja u razredu odvija se istinska slika života koju mi, vani, često previdimo. Zapravo, i ne poznajemo dovoljno i ne vidimo, što se sve reflektira preko djece, što djeca nose.

Veliki je utjecaj sekularizacije na razvoj djece i stavove prema životu i Crkvi

„Da, mi zaista možemo vidjeti stvarnu sliku društva. U Hrvatskoj se 86 % ljudi izjasnilo katolicima, pa mnogi misle, svi smo katolici, djeca koja upisuju vjeronauk su katolici. Vrlo je malen broj nekrštene djece koja pohađaju vjeronauk. No, po stavovima, razmišljanjima i životnim situacijama u kojima se djeca i mladi nalaze, mi vidimo pluralno i šaroliko društvo koje ne odskače od onoga što viđamo u medijima i na Zapadu. To jako brzo dolazi kod nas i preuzima i naše društvo. Veliki je utjecaj sekularizacije na razvoj djece i stavove prema životu i Crkvi“, kaže Ana.

Ana Rücker/ Foto: Ines Grbić

Primjećuje kako zadnjih godina teže ostvaruje to da mlade, koji inače dolaze u crkvu, uključi u sudjelovanje u euharistiji, npr. u čitanju zaziva Molitve vjernika. Osjeća se sve veći zahvat sekularizma. Npr., prije se podrazumijevalo da se dijete u prvom razredu, kada dođe, zna prekrižiti, većina njih. Sada su ti manjina. Priličan broj prvaša sada se ne zna prekrižiti kad krene u školu niti zna ijednu molitvu. Dakle, pitanje je, kako se i je li se uopće, u takvoj obitelji, s djetetom sedam godina govorilo o Bogu? Negdje se dogodi da dijete u 7. razredu ne zna izmoliti Zdravo Marijo, osim kad moli s drugima zajedno.

Ništa i nikoga ne osuđujemo, ne zgražamo se, samo konstatiramo. Sagledavamo. I možda je baš na nama, ‘vanjskima’ i izvan sustava, da progledamo, probudimo se iz naših usidrenih sigurnosti s daljine, u onome što nas osobno ne dotiče. Da barem suosjećamo i izrazimo poštovanje vjeroučiteljima uronjenima u more duhovnih potreba djece. Baš je pred vjeroučiteljima najdirektnija slika strujanja u društvu, uvida u trendove i utjecaje na mlade.

„Ne bih upirala prstom ni u koga. Svašta se događa u obiteljima. Neki ljudi ne znaju kako bi postupili, susreću se s raznim teškoćama. Svi stalno trče, kao da se ne stiže, niti razmišljati, zagrebati ispod površine, niti o vlastitom životu, a kamoli o dubljim istinama. To je stanje našeg društva i zapadne civilizacije. Ne bih išla na to da smo zakazali. Mi smo sada u takvoj situaciji da nam je slika društva takva kakva je. I nismo samo mi koji se borimo. Svugdje u svijetu je sekularizacija, politička korektnost, da se moraš bojati reći istinu. Živimo u takvom svijetu. Trebamo se truditi odgovoriti i ponuditi kršćanstvo svijetu u kojemu sada jesmo. Biti sol zemlje, svjetlo svijeta. Bez obzira koja je situacija. Istina je uvijek istina. Gospodin je uvijek isti. Biblija je uvijek ista. Uvijek je bilo teških situacija i izazova. Ne bih radila preveliku dramu. To su činjenice. Na nama je da napravimo najbolje što znamo i možemo, uz Božju pomoć“, potiče Rücker.

Stavove mladih koje je Ana upoznala i predavala im vjeronauk podudaraju se s nedavnim istraživanjem koje je provela Zadarska nadbiskupija, a pokazuje da većina adolescenata, srednjoškolci 1. i 2. razreda, imaju stavove suprotne Evanđelju. „Koliko god je meni to tužno čuti, to se podudara s onim što se susreće svaki dan. Volim u radu poticati djecu na iskrenost, da kažu kako razmišljaju, onda usporediti s onim što nam Bog preko Biblije, Učiteljstva i Crkve govori. Sve kroz životne situacije. Gospodin je govorio u prispodobama, da ga svi razumiju. Moj govor s krizmanicima je o svakodnevnim situacijama“, kaže Rücker. Ukazuje na prevladavajući sentimentalizam u pogledu na neka pitanja.

Mladi uglavnom razmišljaju onako kako misli društvo vršnjaka koje ih okružuje. U toj dobi žele se uklopiti, svidjeti, žele pripadati…

Ana Rücker/ Foto: Ines Grbić

U praksi se vidi i kako je razlika na koji način mladići gledaju na pojedine teme, za razliku od djevojaka. „Djevojke su puno otvorenije za mnoge nove moderne teme, prihvaćaju stavove društva kojim su okruženi i ono što im mediji govore. Npr., većina djevojaka više odobrava homoseksualne odnose nego dječaci. Ali, čini mi se da oni i nemaju iskristalizirane vlastite stavove, nego naginju onome što čuju i što ih okružuje. Djevojke su puno prijemljivije, možda samim time što su sentimentalnije. Uglavnom u tome ne idu u dubinu, ostaje se na površini, na razini spomena ljubavi, kažu: ‘Svatko ima pravo biti voljen, svatko ima pravo voljeti, mogu voljeti ono što hoću’. Ne ide se na ono što je dobro i korisno, što nas vodi k spasenju i Bogu. Prisutna je sentimentalizacija“, kazuje Ana.

Nije samo veliki utjecaj medija, nego i vršnjaka na to što će mladi misliti. Izostavljen je utjecaj autoriteta, roditelja, učitelja. Uglavnom se razmišlja onako kako misli društvo vršnjaka koje osobu okružuje. „U toj dobi svakako da se mladi žele uklopiti, svidjeti, žele pripadati. To je potpuno prirodno. Svaki čovjek želi pripadati, u toj dobi osobito, pripadati grupi i biti prihvaćen. Ne želiš ni biti tamo gdje si neprihvaćen. Svi mi tražimo biti u društvu gdje smo prihvaćeni, voljeni. Svi idemo u društvo gdje nas se prihvaća takve kakvi jesmo. Tako i djeca to traže. Ali smatram da nisu to samo stavovi djece. To nisu samo stavovi naših krizmanika. To su i stavovi roditelja, stavovi velikog broja ljudi u društvu. Djeca ne kupe samo iz medija i ne dobivaju samo iz društva, iako su u toj dobi orijentirani više na društvo“, kazuje Ana.

Odgovori na temu spolnosti koji su se nama nudili što je poželjno, dobro i kako treba živjeti, drugačiji su od onoga što mladima svijet sada nudi

Mladi su osobito zainteresirani za temu spolnosti. „To je prirodno, spolno sazrijevaju u toj dobi. No, odgovori koji su se nama nudili što je poželjno, dobro i kako treba živjeti, drugačiji su od onoga što njima svijet sada nudi. Ne želim da prihvaćaju sve zdravo za gotovo, potičem ih stalno da razmišljaju. Da misle svojom glavom. Bog im je dao razum. Treba razmišljati. Bog nam je dao da možemo spoznati. Neka ne prihvaćaju sve što im je servirano, i to je sada to. Pogledajte malo dublje. Ima li i nešto drugo? Ima li nešto drugačije? Ima li nešto bolje od onoga što se servira? Svašta mi možemo danas. A je li sve dobro? Je li sve koristi? Je l’ te sve vodi konačnom cilju spasenja. Je l’ te sve vodi Gospodinu? O tome treba misliti“, potiče Ana.

Ističemo. Posao vjeroučitelja je u sijanju. Njima je to poslanje. I nije to baš ugodna pozicija. Čovjek želi vidjeti rezultate. Po mogućnosti, čim prije. „Ništa na prisilu. Isus nije nikoga tjerao, ne smijemo ni mi nikoga tjerati, nego reći u ljubavi. Trebamo biti svjedoci. Ako ta mladost i djeca vide na nama razlog naše ljubavi prema Kristu, da malčice odškrinu vrata srca, dalje Gospodin radi. Mi sijemo i trebamo sijati. Posao nam je da sijemo na Božjoj njivi. A na njivi ima svega. Često ne vidimo rezultate, ali ne može se bez sijanja. Vidimo mi i obraćenja koja su rezultat našeg sijanja i duhovne obnove koju mladi pohode. Pogotovo nakon duhovne obnove mogu primijetiti promjene, razliku u mišljenju, kao da budu obasjani u stavu. Dožive! Trebaju iskustvo. Ne treba puno priče, nego života. Ako oni iskuse koliko ih Gospodin voli, ako dožive u svom srcu tu Božju ljubav, prihvaćenost, a to doživljavaju u zajednici, gdje se trebaju osjetiti prihvaćenima i voljenima, bez obzira koje stavove imaju. Gospodin ih je stvorio i Gospodin ih voli. I Gospodin ih poziva. Ako to osjete, kada dožive to kroz molitvu, pobožnosti, hodočašće, križni put, da ih se uvede u praktičnu vjersku situaciju, da se u svojoj Crkvi osjete doma. Da osjete – Pa to je moja Crkva! To je moja župa. Ja tu pripadam! Onda se otvaraju i bude rezultata, vide se promjene“, kazuje Ana.

Trebamo biti svjedoci. Ako ta mladost i djeca vide na nama razlog naše ljubavi prema Kristu, da malčice odškrinu vrata srca, dalje Gospodin radi

A zajedništvo je Crkva, i tome streme katehete – uvesti mlade u zajednicu. Kada poželimo da mladi ostanu u Crkvi, to znači, biti dijelom zajednice Crkve, iz koje osobito u adolescentskoj fazi, dosta mladih izbiva.

„Često čujem, Isus da, jer Isus je bio divan, Isus je opraštao. Mladi se jako navežu na taj emocionalni dio, mladi su suosjećajni. Oni osjećaju s patnjom i boli drugoga. Mi i govorimo o suosjećajnosti. I treba za svakoga moliti, svakoga razumjeti. Ali to ne znači da prešućujemo istinu. Moramo reći ono što je istina i što je potrebno za naše spasenje. Zajedništvo se gradi u Crkvi. Puno njih kaže, ‘Isus da, Crkva ne’. Ali Isus nam je ostavio Crkvu. Isus je umro za svoju Crkvu. Crkva je zaručnica. Mladima kažem: ‘Ne morate vi ni meni vjerovati. Propitujte i mene’. Svi mi upadamo u zamke, padamo u grijeh. Ali grijeh nije trajna situacija. Grijeh je prilika da se izdignemo i popravimo. Grijeh je prilika da postanem bolja. Bog nas uvijek poziva i uvijek nas čeka. Samo mi trebamo htjeti. A to se događa u Crkvi, po sakramentima. Tu je milost Božja. U euharistiji, krizmi, u ispovijedi, gdje doslovno liječimo dušu. Ne bojte se ispovijedi, svi griješimo. Gospodin zna tvoje grijehe. On te poziva da te izliječi. Nije to ispitivanje kao u policiji, što, kad, koliko, kako si to napravio“, ohrabruje Ana Rücker.

Glede istraživanja Zadarske nadbiskupije među mladima o njihovim stavovima prema konkretnim životnim situacijama, treba istaknuti da je to rad s mladima koji su u jednoj fazi svoga odrastanja. U dobi od 15 do 18 godina, ne može se smatrati da su to što tada misle njihovi konačni stavovi. Moguća je promjena. Na stavove trenutno suprotne nauku Krista ne može se gledati kao na zauvijek formirane i da ne podliježu promjeni tijekom života. U toj osjetljivoj fazi odrastanja i traženja odgovora, mladi su upućeni i na vjeroučitelje koji im u formaciji mogu biti svjetlo i semafor.

Glede istraživanja Zadarske nadbiskupije među mladima o njihovim stavovima prema konkretnim životnim situacijama – dobi od 15 do 18 godina, ne može se smatrati da su to njihovi konačni stavovi

„Naravno da to nije konačno. Mladost se u toj dobi teže otvara roditeljima. Prirodno je da žele napraviti odmak, traže sebe. Želiš se odmaknuti od poznatoga, da sebe samoga pozicioniraš. Mi smo svakodnevno svjedoci odraslih ljudi, od 40, 50, 60 godina, očeva, majki, koji se obraćaju. Dakle, kako možemo zaključiti nešto za našu mladost? Naša mladost raste, razvija se i pita. I ima pravo pitati. I neka pita. Što vrijedi ako je netko naučio da nešto mora, a nije prihvatio srcem?“ ističe Ana. Uzvraćam, ni Bog nije htio biti tako prihvaćen ni voljen, nego u slobodi. „Da, i Isus je pozivao u slobodi. Na nama je da pozivamo i sijemo. Stavovi koje oni imaju su stavovi mladosti, neki će možda napustiti te stavove, neki će možda cijeli život proživjeti tako. Ali vjerujem da većina neće. Većina, kad dobije vlastito dijete, pa doživi što je to imati svoje dijete, što znači majka djetetu, koliko znači otac djetetu… Odgovornost i ljubav, u obitelji, ali to je opet zajedništvo. Ljubav se rađa u zajedništvu. U obiteljskom, tako i u župnom, crkvenom, trebamo susretati Boga jedni s drugima i u drugima. Možemo sami, ali nema toliko radosti koliko je ima u zajedništvu“, smatra Ana.

Ana Rücker/ Foto: Ines Grbić

Nije lako doći do vjerskog uvjerenja življenoga u praksi. „Mi ljudi imamo svoja nagnuća i želje, htjeli bismo da bude kako bismo mi htjeli. Ali kad čovjek povjeruje Gospodinu da te voli! I za tebe se žrtvovao. I za tebe je umro na križu – onda se odvažimo da želimo ići k savršenstvu. Da želimo biti sveti. Ja u mladosti nisam puno razmišljala o svetosti. Mislila sam da to nije moguće. Ja ovakva, pa ne mogu ja biti sveta. Neću se ni truditi. To je prezahtjevno. U svakom trenutku povijesti je bilo svih vrsta grijeha koje mi imamo. Postojalo je žrtvovanje djece. Pobačaj danas, što je to nego žrtvovanje djece, za ono što mi mislimo da je vlastiti boljitak i komod. Nije Gospodin došao u savršenstvo. Gospodin je došao među grešne. Ne treba zdravima liječnik. Na satovima vjeronauka sjedili su mi i učenici koji nisu upisali vjeronauk, ali bi pitali mogu li ostati sjediti na satu. Uvijek im to dopustim. Onda oni postavljaju pitanja. Provociraju, traže manu u svemu. Treba puno strpljenja i odgovora. Svi mi tražimo spasenje, u konačnici. Mi vjeroučitelji stalno radimo na životnim temama. Uvijek imamo aktualizaciju u životu. Što nam Evanđelje i Crkva govore, što to znači za moj život? Krist je došao u svijet i u odnos s čovjekom. Krist nije došao u idealni svijet. Kao da onda, u Isusovo vrijeme, nije bilo grijeha. Što mi sad možemo očekivati nešto savršeno? Nema savršenoga. I u Crkvi, među vjernicima, svi smo grešnici. Ne možemo očekivati, mi vjerujemo, to je super, i onda je sve super. To nije život. Život zna biti jako okrutan i težak, što dožive djeca u najmanjoj dobi, mladi i odrasli. Ali Gospodin je uvijek tu“, poručuje Ana.

Ta je djevojka imala negativnu sliku Boga, govorila je da je Bog okrutan, strog. No, ona je doživjela veliku tragediju u obitelji. Bila je ljuta, nije se mogla nositi s teškom ranom koju je doživjela

Jedna djevojka uvijek je sjedila na satu, a nije bila upisana na vjeronauk. „Mogla je ići šetati gdje hoće, ali dolazila je na svaki sat vjeronauka. Rekla sam joj, ‘Može, slobodno sudjeluj’. Ona se svaki sat opirala onome što govorim: ‘Nije to tako, to nije istina, Bog nije tako dobar’. Na kraju jednog sata primijetila sam veliku promjenu na njenom licu i rekla sam joj neka ostane nakon sata. Ostale smo nas dvije nasamo. Tada sam saznala da je doživjela tragediju u obitelji. Bila je puna boli, tražila s kim će pričati. Popričale smo. Otvorila se, povjerila, doživjela je olakšanje. Imala je negativnu sliku Boga, govorila je da je Bog okrutan, strog. No, ona je doživjela veliku tragediju u obitelji. Bila je ljuta, nije se mogla nositi s teškom ranom koju je doživjela. Plakala je, slomila se, molile smo zajedno. Vidjela se promjena“, kazuje Ana.

Na satu vjeronauku razmatra se život u dubini i bîti, duhovnost, ono što najdublje dotiče čovjekovo srce. „Treba strpljenja i ljubavi. Svi tražimo prihvaćanje i ljubav. Ova mladost nije drugačija, ali živi u drugačijim okolnostima. I na vjeronauku u župi neki mladi nas pitaju i ‘probadaju’. A nakon nekog vremena pitaju kako će moliti. Traže. Ti koji provociraju, oni najviše i traže. Moje je iskustvo da oni koji najviše provociraju, koji postavljaju najteža pitanja, koji se najviše žele iskazati i dokazati, da oni najviše traže. Tu nam je ogroman prostor za rad. Samo ih ne treba ušutkivati. Treba ih čuti. Pomalo razgovarati, pa se dođe do istine. Postepenost i strpljivost. Ništa naglo. Mi sijemo. Samo da im mogu prenijeti ljubav Božju koju sam ja osjetila. Da vide: Aha, ima, može bolje! Gospodin je dobar, strpljiv, čeka nas. Voli nas, prihvaća nas. Stvorio nas je jer nas je htio. Spašen sam! Što god da mi se dogodi, imamo kod Gospodina. Pa pripravio nam je mjesto! Mogu li ja uopće zamisliti, kad je naša zemlja tako predivna, kako je tek raj predivan!? To je nezamislivo, i to nas čeka. Ali kroz dolinu suza treba proći“,  kazuje Ana.

Do jučer smo se pripremali, jučer su se krizmali, sutradan ih nema na misi. Duša te zaboli

A u dolini vidimo da mnogih mladih nakon krizme nema u crkvi. „To može zaboljeti. Do jučer smo se pripremali, jučer su se krizmali, sutradan ih nema na misi. Duša te zaboli. Međutim, ne vidim u tome katastrofu. Jer svi mi moramo izgraditi svoj odnos s Bogom. Djeca su krštena, ali oni trebaju naći vlastiti put do Boga. I sama sam u mladosti imala odmake i trenutke kad nisam odlazila na misu. U pojedinim trenucima sve mi je bilo važnije od Boga. Kad sam vidjela da sam nesretna, nezadovoljna, da mi nešto fali u životu, onda sam došla kod Boga i vidjela da mi je Gospodin falio. Ne možemo nikoga prisiliti. To što mladi povremeno odlutaju, ne znači da se neće vratiti. Svi smo nešto posijali, roditelji, svećenici, župnici, vjeroučitelji. Treba nekad pričekati, da se vide te klice vjere. Svatko dođe prije ili kasnije pred pitanje: Tko je za mene Isus Krist? Svi se mi zapitamo – Tko je za mene Bog? Vjerujem li ja stvarno?“ kazuje Ana.

Ana Rücker/ Foto: Ines Grbić

Jedna djevojka je bila zaposlena, imala je novaca, no sreću je tražila u opijatima. Roditelji su je natjerali da dođe na duhovnu obnovu. „S te se obnove vratila uistinu obnovljena. Ali tu je duhovnu obnovu doživjela u crkvi, u zajedništvu s mladima iz cijele Hrvatske. Ona je snimila sebe kako odbacuje drogu u gradski kontejner jer je shvatila da je u Bogu ljubav, sreća, a ne u svemu drugome gdje je tražila. Kad čovjek vidi kako Bog predivno djeluje kad mu samo malo otvorimo srce, to su itekako razlozi za radost. To me gura naprijed, kad napišu predivnu molitvu za prijatelja. Kad posvješćujemo koliko nam Gospodin daje. Nije to put koji je lagan, često je trnovit. Za produbiti vjerske istine idealno mjesto je župa, župa kao mjesto susreta. Prvo mjesto gdje sam se osjetila doma, kad sam se udala, bila je župa. Župnik mi je pokucao na vrata i došao. Župnik me došao vidjeti kući, kad sam rodila. Kad dođem na misu, pa sretnem sve te drage ljude koji dijele sa mnom ista uvjerenja, ljubav prema Gospodinu, meni je to – doma. Meni je to druga kuća. Mladi će se u župi prije povezati. Ako pronađu trenutak radosti u Crkvi, oni će htjeti dolaziti u crkvu. Trebamo se truditi privući ih. Neće svi ostati. Ali na nama je pokušati približiti Gospodina i biti mala karika na putu spasenja. Ako su u nama prepoznali milost, doživjeli ljubav, prihvaćanje, župa u tome ima ogromnu priliku. U školi u 45 minuta objasnimo gradivo, ali nije to dovoljno za doživjeti iskustvo vjere. Iskustvo vjere bez molitve i bez zajedništva je, rekla bih, krnje iskustvo. Iskustvo kojemu fali radosti. Jer mi smo spašeni! Gospodin je umro za nas. Pa mi se trebamo veseliti jer znamo da ovo nije sve. Koja god patnja i križ nas zadesili. Ako oni zavole Gospodina, lako će i križ uzeti na sebe. Ako samo govorimo o križu… Nitko ne voli puno patiti i trpjeti. Svi bismo htjeli da nam je lijepo i ugodno. Ali jaram je moj sladak i breme je moje lako, kaže Isus. A jaram je sladak kad povjerujemo. Inače je pretežak. Kad povjerujemo u Gospodina, možemo se sa svime nositi. I to mladi trebaju vidjeti kroz iskustvo, kroz primjere iz stvarnog života“, potiče Rücker.

Mislim da je djeci teže danas, nego je nama prije bilo. Jer su zaista bombardirani s toliko informacija koje su često tako površne, plitke, koje ne vode u radost i istinsko zadovoljstvo, ne vode u ispunjenje

Za bilo što poduzeti u školi, treba puno birokracije, suglasnost roditelja. „U župi ne treba suglasnost da se idemo pomoliti pred Presvetim, susresti s Gospodinom. Župa nam otvara mogućnost za zajedništvo i spontanost. Možemo dovesti svećenika, mladog obraćenika, gosta, zapjevati, zasvirati, organizirati obnovu, hodočašće, posjetiti starije u župi, neko dobro učiniti. Doživim da mi se jave neki koji su na fakultetu, kažu, ‘Kako nam je bilo lijepo na župnom vjeronauku’. Što su stariji i postaju zreliji, više osjećaju potrebu za Bogom. Ali i oni moraju naći svoj put“, kaže Ana.

Osjeća li težinu u suočenosti s teškoćama svoga rada? „Uvijek se u radu s ljudima osjeća teret i težina. Ne možete ulaziti u životne situacije ljudi i ne ponijeti dio toga sa sobom. Ali oni su isto Božja djeca. Svi smo mi Božja djeca. Mislim da je djeci teže danas, nego je nama prije bilo. Jer oni su zaista bombardirani s toliko informacija koje su često tako površne, plitke, koje ne vode u radost i istinsko zadovoljstvo, ne vode u ispunjenje. Ali im je prikazano, ako tako živiš… Ljetovati na luksuznim mjestima, jesti, piti… U medijima je to prikazano kao ideal života. Sigurno da nije lako odrastati gdje imaš toliki pritisak da moraš izgledati ovako, imati ono, posjedovati ovo, živjeti na onaj način, vidjeti, slikati se. Mladosti je teže odrastati nego nama, mislim. Ali vidim nadu. Ta djeca su otvorena, inteligentna. Tu mladost zanima, vjera ih zanima, Bog ih zanima. Ne mogu reći da oni nemaju interesa. Itekako imaju interesa i duhovne potrebe. Pitanje je koliko ćemo mi odgovoriti na te potrebe, a koliko će oni u nedostatku kvalitetnog odgovora tražiti odgovore u drugim duhovnostima. I u onome što im je naizgled lakše“, ističe Ana.

Jer mladi u nama vide sve to. U tome kako se mi ponašamo vide Crkvu i Gospodina, treba voditi računa

I mnogi mladi iz katoličkih obitelji, koje viđa na misi, misle da sve što je moderno, treba dozvoliti, odobriti. Tako i da je pobačaj pravo žene. No, šokira ih i nemaju što reći ako im se kaže, ‘Zamisli da se tvoja majka, koja je nosila tvoga brata ili sestru, odlučila za abortus’. „To nipošto ne žele. Jer oni vole svoga brata ili sestru. Nemaju protupitanje na to. Ili, da je majka nas pobacila, kako god nam život težak bio. Nemojmo osuditi čovjeka koji je pao, nije znao bolje u tom trenutku. Ali recimo istinu o pobačaju. Taj čin je prekid života. Kažu za neki mogući slučaj, ‘Ali to je bolesno dijete…’ Ali svi žele živjeti. Otkud mi pravo nekome reći, ‘E ti nećeš živjeti’. Ne ići samo na grijeh i sud, treba pokazati ljubav i razumijevanje. Ljudi rade jer nisu znali ili mogli bolje. A mladi, što čuju kao dominantno u društvu, to i govore. Pokušavam razumjeti, reći da se čovjek može naći u situaciji da pomisli to učiniti i upasti u krizu. Ali, u slučaju pobačaja, hajdemo vidjeti što se događa u korijenu – prekida se život. Imamo li mi pravo na to, bez obzira koje su okolnosti? Tko je vlasnik našeg života, tko je nas stvorio? Idemo u to kroz razgovor. Pripremam se, gledam na koji način predstaviti istinu, Gospodina, Crkvu. Jer mladi u nama vide sve to. U tome kako se mi ponašamo vide Crkvu i Gospodina, treba voditi računa. Zaista, toliko se davati, a rezultat, samo njihovo kontra. A onda opet, nekolicina mladih ostane, pitaju kako mogu bolje moliti, pa vidiš da i mole i žele i traže Boga. Čovjek je uvijek isti. Čovjek uvijek traži ispunjenje. Bez obzira živio u moderno doba ili prije 500 godina, čovjek uvijek traži pripadati, uvijek traži smisao u životu. Uvijek traži Gospodina. Ako idemo tim putem, ne možemo pogriješiti“, poručuje Ana.

Što kažu roditelji i mladi, zašto su djeca upisala vjeronauk. Od nekih mladih čuje se i najbanalnija razina. Upisali su vjeronauk jer: „Dobit ću novi mobitel, obećali su mi hoverboard, kum se odlučio isprsiti“. Ili „Pa natjerali su me, moram, roditelji traže“.

Neki roditelji pak utječu i da se dijete ispiše s vjeronauka. „Ima i toga da neki roditelji opstruiraju, iako se deklariraju kao katolici. Ali protive se vjeronauku u školi, kažu da mu je mjesto u crkvi, kažu da bi djeca bila manje opterećena. Nitko ne govori o glazbenim školama, o sportskim treninzima, da to djecu opterećuje, druge vještine koje pohađaju. Sve je to dobro, djeca se trebaju razvijati. Ali, gdje je duhovnost? Mi smo duhovna bića. Imamo dušu. Naša duša teži svom ispunjenju. Ako ne dobije ispunjenje u Bogu, naći će ga negdje drugdje. Pitanje je kako će onda završiti. Postoje situacije gdje roditelji rovare protiv vjeronauka, djeca su onda zbunjena. Ako me tjeraš na pričest, a ti ne ideš? Kakvu sliku šaljemo djeci? Djeca gledaju. Mi možemo govoriti, ali ako oni ne vide da mi stojimo iza onoga što govorimo… Moramo biti autentični svjedoci. I to je istraživanje pokazalo, da mladi žele autentičnost odraslih.

Nama polazište nije čovjek. Čovjek je grešan. Ne možemo se uspoređivati i stremiti tome da budemo grešni kao čovjek. Mi trebamo stremiti biti sveti, kao Gospodin.

Neki roditelji kažu: „Želim da moje dijete dobije cjelokupnu naobrazbu. Ja ne vjerujem, ali neka dobije naobrazbu vjeronauka“. Ali kad je zaista dobije, onda ono što se kosi sa stavovima roditelja, odjednom postaje problem. Npr., kad kažemo, ‘Postoji sv. Nikola, a ne postoji Djed Mraz’. Kažu nam: ‘Nemojte to govoriti, kradete im nevinost, kradete im djetinjstvo’. Pa razlika između Dušnog dana i Halloweena koji se sve više forsira. Objeručke prihvaćanje svega što dolazi izvana, a odricanje svega što nam je autohtono i što nas je održalo kao narod. Mislim da bismo mi najprije trebali evangelizirati odrasle. U čemu je razlika između etike i katoličkog vjeronauka? Hajdemo vidjeti koje je polazište etike, a koje katoličkog vjeronauka. Osoba koju mi na vjeronauku gledamo je Isus Krist, a ne čovjek. Nama polazište nije čovjek. Čovjek je grešan. Ne možemo se uspoređivati i stremiti tome da budemo grešni kao čovjek. Mi trebamo stremiti biti sveti, kao Gospodin. To je osnovna razlika. Najčešće čujem, ‘Isus da, Crkva ne’. Pa tko je ostavio Crkvu, nego Isus!? I što je drugo ostavio, nego Crkvu!? Trebalo bi upoznati vlastitu vjeru pa donositi sudove. Jer mislim da u većini slučajeva govori neznanje“, upozorava Ana.

U tom kontekstu vidi i trendove u Europi, osobito u Njemačkoj, ‘ispisivanje’ iz Katoličke Crkve. „Ako je meni važnije imati nešto više novaca, bolje auto, od vlastitog spasenja, onda se zaista postavlja pitanje, vjerujem li ja u Boga? Što me može zaustaviti da odem u crkvu, ako moje srce pripada Bogu? Da netko u Africi kaže da će ostati bez hrane, pa ide iz Crkve, to bih još i mogla razumjeti. Ali mi na Zapadu živimo u izobilju. Ima ljudi u potrebi, teških situacija. Ali nikad se toliko hrane nije bacalo kao danas. Nikada nismo imali raznolikije i više trošili. Ne možemo reći da toliko oskudijevamo. Pitanje je kako se mi postavljamo prema novcu. Trošimo li više od onoga što imamo, pa upadamo u neke situacije. Je li onda novac razlog za otići iz Crkve? Materijalizam, ali ja bih rekla da je to – nevjera“, smatra Rücker.

Ana Rücker/ Foto: Ines Grbić

Tumači i zahtjeve nekih da vjeronauk bude prvi ili zadnji sat nastave. „Voljela bih vidjeti tko može složiti takvu satnicu. To objektivno nije moguće složiti. Vjeronauk je u prvoj smjeni jer ga pohađa većina djece. Nije isto je li izborni predmet upisalo 20 učenika iz razreda ili pet. Ide se prilagoditi većini, a većina djece ide na školski vjeronauk“.

Kakvo bi školstvo bilo da nije bilo Crkve? Tko je prvi besplatno poučavao djecu, tko je prvi opismenjivao, liječio? Sve je to poteklo iz Crkve!

Glede nedavnog stava pravobraniteljice za djecu da se iz školskih priredbi izbaci spomen Boga, Ana kaže: „Imamo predivne aktivnosti u školi i nikad nisam čula od djece da su nezadovoljni kako radimo. No, sve više nadire kultura da obujmi kršćanske istine i pretvori ih u nešto što one nisu. A kakvo bi školstvo bilo da nije bilo Crkve? Tko je prvi besplatno poučavao djecu, tko je prvi opismenjivao, liječio? Sve je to poteklo iz Crkve! Evo, ako nećemo iz vjere, ajmo barem iz poštovanja prema bogatoj tradiciji koju imamo. Ne vidim da djeci smeta blagoslov, spomen Boga. Tko neće, ne mora sudjelovati. Toliko puta djeca koja nisu vjernici ostanu na satu vjeronauka. Nikad nisam doživjela od te djece da stvaraju problem, da se protive, da se osjećaju nepriznato. Mi od prvog razreda govorimo djeci da ljudi na različite načine slave Boga, da treba poštivati svakog čovjeka, ali treba i poštovati i štititi svoje“.

U tom kontekstu Ana podsjeća: „Pa kako nam izgleda većina tzv. božićnih filmova na televiziji u božićne dane? Romantično, nitko ne ide u crkvu, nema jaslica pod borom. Bitno je da otvoriš što veću gomilu poklona i da svatko svakog daruje. Je li to smisao Božića? Opet naglasak na materijalizmu. Pa Advent traje do 15. siječnja. Koji je to advent? Advent znači – Mi čekamo! Pa dočekali smo Rođenje Gospodinovo za Božić. Advent je završio. Ali bitno je da ima kobasica…“.

Ljudi i ne znaju koliko su svećenici spasili brakova

Osobito nakon karantene zbog Covida, Rücker uočava povećani razvod brakova. „Trebamo puno raditi s obiteljima. Ljudi su ranjeni, ‘pucaju’ i tu Crkva ima priliku. Ljudi i ne znaju koliko su svećenici spasili nebrojeno brakova. Nakon puno strpljenja i razgovora sa župnikom, supružnici su se pomirili, puno je takvih primjera. Crkva jako puno radi, puno divnih ljudi nesebično se daju. Samo treba doći. Ne odustajati, ne se obeshrabrivati, ne misliti da mladi ništa ne valjaju, društvo ne valja. Ako mi ne pružamo nadu, tko će je pružiti? Mi znamo u kome leži naša nada. Pa to probati prenijeti ljudima, sijati. Kad mi toliko radimo, toliko posvješćujemo, toliko molimo, a takva je situacija… Kakvo bi tek stanje bilo da nema vjeronauka u školi? Što bi tek bilo da svega toga nema? Naš je narod prošao kroz povijest toliko toga teškoga. Ako uspijemo sačuvati vjeru, nema straha za našu budućnost. Trebamo moliti, vjerovati. Treba se otvoriti. Svaki posao ima svoje radosti i poteškoće. Kad si u pozivu, bude i teško, kriza, uspona i padova. Ali, Gospodin sve vrati. Što god uložimo, Gospodin nam vraća stostruko. Samo trebamo nastaviti, ići dalje. Kada se Bogu predamo, On sve okrene na dobro“, ohrabruje Ana Rücker.

Po Božjoj nezasluženoj dobroti koja mi je ukazana, ja sam, kao vješt glavni graditelj, postavio temelj, a netko drugi gradi na njemu. Ali neka svatko pazi kako gradi na njemu. Jer nitko ne može postaviti neki drugi temelj osim onog koji je već postavljen, a to je Isus Krist. Na tom temelju netko gradi zlatom, srebrom ili skupocjenim kamenom, a netko drugi drvom, sijenom ili slamom. Ali kad dođe dan ispitivanja, vidjet će se kakvo je čije djelo, jer će vatra otkriti i pokazati kako je tko gradio“ (1 Kor 3, 10-13).

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja