"Želiš li slijediti Isusa blizu, vrlo blizu?... Otvori sveto Evanđelje i čitaj Muku. Ali nemoj je samo čitati: proživi ju. Velika je razlika. Čitati znači prisjetiti se nečega što se dogodilo u prošlosti; živjeti je znači postati prisutan na događaju koji se odvija ovdje i sada, sudjelovati u tim prizorima. Tada. Dopusti svojem srcu da se širom otvori; neka se postavi uz Gospodina. I kada primijetiš da nastoji pobjeći – kada vidiš da si kukavica, poput ostalih – zatraži oprost za svoj i moj kukavičluk" (Križni put, deveta postaja, 3).
Tijekom stoljeća, sveci i brojni drugi kršćani razmatrali su otkupljujuću smrt Isusa na križu i njegovo uskrsnuće: pashalni misterij, koji je samo srce naše vjere (usp. KKC, 571). S vremenom se razmatranje vjernika razvilo u različite pobožne običaje, najrašireniji od svih je Križni put. Cilj praćenja postaja Križnoga puta jest razmatranje, u duhu kajanja i suosjećanja, posljednjeg i najbolnijeg dijela patnje našega Gospodina, pratiti ga duhovno na putu kojim je prošao, noseći križ, od pretorijuma do Kalvarije, i tada od razapinjanja do pokopa.
Praksa Križnoga puta temelji se na čašćenju svetih mjesta gdje umjesto nastojanja da zamislimo scene muke, one su nam fizički pred očima. Vjernička legenda sadržana u knjizi De Transitu Mariae, apokrifskom sirijskom tekstu iz 5. stoljeća, kaže da je Blažena Djevica Marija svakoga dana hodala putem gdje je njezin Sin patio i prolijevao svoju krv (usp. Dictionnaire de spiritualité, II, col. 2577).
Kontemplacija patnje našeg Gospodina potiče kajanje za naše grijehe i potiče nas na pokoru i obnovu!
Sveti Jeronim nam prenosi izvješće hodočašća u Palestinu svete Paule između 385. i 386. U Jeruzalemu je “posjetila sva mjesta takvim žarom i snažno da ju je jedino želja da vidi sljedeće mjesto uspjela odvojiti od prethodnoga. Ležeći ispred križa, častila je našega Gospodina baš kao da ga može vidjeti kako na njemu visi. Ušla je u grobnicu uskrsnuća i poljubila kamen kojeg je anđeo otkotrljao. S vjerom je poljubila mjesto na kojem je naš Gospodin ležao, poput žedne osobe koja je konačno dobila piti. Koliko je suza tamo isplakala, koliko li je tužna bila, cijeli Jeruzalem može posvjedočiti i sam Gospodin kojemu se molila“ (Sveti Jeronim, Epitaphium Sanctae Paulae, 9).
Prema kasnijim izvješćima čini se da je put kojim je Isus hodao jeruzalemskim ulicama otkrivan malo po malo, i u isto su vrijeme otkrivane “postaje”, odnosno mjesta gdje su vjernici zastali u razmatranju svake pojedine epizode muke. Križari u 11. i 12. stoljeću te franjevci od 14. stoljeća nadalje uvelike doprinose učvršćivanju ovih običaja. Tako da je ruta Križnoga puta od šesnaestog stoljeća do danas ista, poznata kao Put plača sa svojih četrnaest postaja.
Ponovo proživljavanje tih scena može pomoći jače zapaliti dušu Božjom ljubavi!
Kontemplacija patnje našeg Gospodina potiče kajanje za naše grijehe i potiče nas na pokoru i obnovu. Ponovo proživljavanje tih scena može pomoći jače zapaliti dušu Božjom ljubavi, zbog intimnosti samog iskustva. Istina je da ne možemo znati slijedi li Put plača kojeg danas u Jeruzalemu pratimo onaj put kojim je naš Gospodin prošao, jer je Jeruzalem 70. godine poslije Krista razoren, a trenutni plan ulica datira od grubog rimskog preuređenja grada za vrijeme cara Hadrijana godine 135.
Potpuna bi točnost zahtijevala arheološka istraživanja na razini grada iz prve polovine 1. stoljeća, a čak bi i tada brojna pitanja ostala neodgovorena. Ostavljajući po strani ovu neophodnu nesigurnost, Put plača u Jeruzalemu vrhovni je “Križni put” kojeg kršćani stoljećima časte. A što se događaja tiče prikazanih na četrnaest postaja, većina ih je preuzeta izravno iz Evanđelja, a drugi su došli po pobožnoj kršćanskoj tradiciji.
Izvor: Opus Dei