Budi dio naše mreže

VEČERNJE MISLI Grijeh nije središte našeg duhovnog života

"Ako se vrtimo samo oko svojih grijeha, ako neprestano grijehe činimo i ispovijedamo i onda ponovno grijehe tražimo i nalazimo, tada se može dogoditi da nam u duhovnom životu biva sve teže i da se zapetljamo u negativistički pristup duhovnom životu", poručuje fra Josip Vlašić u videu "O jednoj zabludi u duhovnom životu" rubrike "Večernje misli".

/ at

Prošli put u večernjim mislima govorio sam nešto o sakramentu svete ispovijedi koja je uz euharistiju temelj našeg duhovnog života. To je ono što nam je Gospodin ostavio i to je ono što nam Crkva čuva i čime nam Crkva služi. Kada govorimo o ispovijedi, onda naravno govorimo o svojim grijesima. U kontekstu ispovijedi govorio sam kako često ispovijedamo iste grijehe, a za svaku ispovijed dobro je da joj prethodi priprava. U svemu tome može se kriti jedna zabluda. Možda teška riječ, ali neka stoji ta riječ. Koja je to zabluda?

To je moguća zabluda da je cilj našeg duhovnog života da se mi bavimo grijesima. Da je cilj da mi stalno po svome životu tražimo grijehe i da se borimo protiv tih grijeha. To je samo jedan dio našeg duhovnog života, ali to nije ono najvažnije.

Nije u središtu našeg duhovnog života naš grijeh – da neprestano želimo te grijehe pobijediti, da neprestano analiziramo, seciramo, iscrpljujemo se s ispitima savjesti i neprestanim optuživanjima. Tu treba biti oprezan. Cilj duhovnog života ne smije biti bavljenje grijehom. Cilj duhovnog života nije naš grijeh, potrebno je svoj fokus sa grijeha okrenuti na nešto drugo.

Kada se vrtimo samo oko svojih grijeha, kada neprestano sebe ispitujemo i provjeravamo koje smo grijehe učinili da bismo ih ispovjedili, da bismo ih okajali i kada samo na tome ostanemo to može biti patologija duhovnog života. To nas može odvesti u duhovne bolesti i jako brzo u skrupuloznost. To nas može odvesti i u negativistički pristup duhovnom životu i vjeri. Na kraju krajeva takav pristup može iskriviti i naše poimanje Boga.

Čini mi se da nas u takav pristup uvodi vjerojatno i naša kriva slika o Bogu i krivo poimanje duhovnog života. Kada mi neprestano istražujemo svoje grijehe, bavimo se njima, okajavamo ih, zlostavljamo sami sebe zbog svojih grijeha iza toga može stajati potreba da sami sebe spasimo, da se otkupimo, da svojim snagama zaslužimo spasenje i vječnost.

Grijeh nije u središtu tvoga života, već Božja ljubav i tvoja dobrota.

Sveta mala Terezija jednom je rekla: Bože ja ću u posljednji dan svoga života pred tebe doći praznih ruku.  Neće naše ruke biti baš prazne, nisu niti njene bile potpuno prazne, ali iza tih njenih riječi stajala je vjera da je bezuvjetno ljubljena. Da ne može sama sebe otkupiti, da ne može sama sebe spasiti, nego da joj je spasenje darovano.

Zato fokus sa naših grijeha treba usmjeriti na nešto drugo. Ako se vrtimo samo oko svojih grijeha, ako neprestano grijehe činimo i ispovijedamo i onda ponovno grijehe tražimo i nalazimo, tada se može dogoditi da nam u duhovnom životu biva sve teže i teže i da se zapetljamo u jedan jako loš krug duhovnog života.

Onaj trenutak kada Isus priča prispodobu o jednom zloduhu (Mt 12,43-45) koji je izašao iz čovjeka i koji je nakon toga lutao. Čovjek je bio opsjednut zloduhom, ali je oslobođen. Zloduh je otišao iz njega te se nakon dugo lutanja sjetio da se vrati u čovjeka i u njegovu kuću jer je on sada čist, u njemu je sve prazno. Kada se vratio i vidio da je u tom čovjeku sve čisto i prazno, onda je poveo sa sobom još sedmoricu zloduha, a tom čovjeku je bilo gore nego prije.

Ovo je savršena slika da, kada se usredotočimo na grijehe i kada ih ispovjedimo, odreknemo ih se, ali ne učinimo onaj korak više. Kada ne usmjerimo fokus svog života sa grijeha na nešto drugo. Što je to drugo?

Cilj našeg duhovnog života je krepost. Cilj našeg duhovnog života je, ne samo prepoznati, imenovati i ispovjediti grijeh, već tu gdje je bio grijeh donijeti krepost.

Krepost je moja dobrota, moj život i zapravo moj novi izbor. Kaže se da je nesavršeno kajanje ono kajanje u kojem ja samo priznam svoj grijeh i ispovjedim ga. A savršeno kajanje je kada ja priznam grijeh, ispovjedim ga i od grijeha se okrenem prema nečem novom. To novo, moj novi izbor umjesto grijeha jest krepost. I to mora biti srce mog duhovnog života. Vježbati se u kreposti i željeti je ostvariti.

A najveća krepost je ljubav i sve ono što iz toga proizlazi. Ljubav rađa dobrotu prema drugima, ljubav rađa blagost, poniznost, strpljivost i požrtvovnost.

Zato je jako važno da se u životu prestanemo isključivo baviti svojim grijesima. Njih će uvijek biti, koliko god puta da se ispovjedimo nikada nećemo biti bez grijeha, ni ne možemo biti bez grijeha.

Mi ne možemo ne griješiti. Bilo bi lijepo kada bi mogli ne griješiti, ali Bože moj, mi nismo anđeli, mi smo samo ljudi. Mi smo obični ljudi ranjene naravi koja je podložna grijehu. Ali ta narav je otkupljena presvetom krvi Isusa Krista i mi smo oslobođeni po Isusovu činu. Po njegovoj smrti i uskrsnuću mi smo oslobođeni od svojih grijeha i to slavimo u svakoj svetoj ispovijedi i treba znati živjeti sa svojim grijesima, treba naći jedan dobar odnos sa svojim grijesima.

I ono što je najvažnije: Središte mog duhovnog života nije i ne smije biti moj grijeh. Jer tada smo u središtu mi, a ne Bog.

Kada se zatvore naše oči i kada izdahnemo svoj posljednji dah, stat ćemo pred Gospodina i on će nas primiti po obilju svoga praštanja, po svojoj ljubavi jer on je umro za nas. Nisam ja umro za sebe da sebe otkupim niti trebam umrijeti da bih sebe otkupio, ja sam već otkupljen. Zato nema grijeh glavnu riječ u mom životu, nego milost i istina koju smo primili u Isusu Kristu.

Istinska duhovnost vodi nas u radost (…) Želim vam radost. Želim da osjetiš kako si ljubljen, kako si otkupljen i kako milost Božju primaš besplatno.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja