„Kao hodočasnik mira i nade“ papa Franjo je 6. lipnja 2015. godine pohodio BiH, te boravio u Sarajevu. Istaknuo je da je Sarajevo stoljećima bio mjesto suživota narodā i religijā, tako da je prozvan „Jeruzalemom zapada“, a u nedavnoj je prošlosti postao simbol ratnog razaranja.

Na važnost oprosta i izgradnje mira ukazao je Papa i tijekom susreta sa svećenicima, redovnicima, redovnicama, sjemeništarcima i bogoslovima u katedrali Srca Isusova. Poslušao je svjedočenja o proživljenom trpljenju zbog svoga zvanja i vjere dvojice svećenika i jedne redovnice.

Svećenik Banjolučke biskupije Zvonimir Matijević kao upravitelj župe Glamoč, gdje je pastoralno skrbio za pedesetak katoličkih vjernika među pravoslavnom većinom, odbio je napustiti svoje župljane kada je počeo rat 1992. godine.

Na Cvjetnu nedjelju, 12. travnja 1992. nakon Mise vojnici su me uhitili i odvezli u grad Knin u susjednu Hrvatsku. Više puta su me tukli sve dok ne bih pao u nesvijest od boli. Tražili su od mene da na televiziji javno kažem da sam ratni zločinac; da su katolički svećenici zločinci i da odgajaju zločince. Kada su se uvjerili da ću radije umrijeti nego reći takvu laž, doveli su me pred vojnog zapovjednika. Hodao sam teškom mukom. Policijske lisice su mi se toliko usjekle u ruke da i sada nosim te tragove. Zapovjedniku je bilo jasno da neću još dugo izdržati.

Svoje svjedočanstvo Papi je predstavio i fra Jozo Puškarić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene. On je 1992. godine kroz četiri mjeseca provedena u logoru svakodnevno bio maltretiran i mučen raznim predmetima. Istaknuo je, međutim, da su mu pomogli molitva i jedna muslimanka koja ga je nahranila.

Zahvalan sam Gospodinu što me nijednog trenutka nije zahvatila mržnja prema mojim mučiteljima.

U 40. godini svoga života u logoru sam proveo četiri mjeseca. Međutim, vrijeme u logoru ne broji se mjesecima nego danima, satima i sekundama. Dani su bili jako dugi jer su bili ispunjeni neizvjesnošću i strahom. 120 dana se činilo kao 120 godina, pa i više. Živjeli smo u neljudskim uvjetima! Cijelo vrijeme bili smo uglavnom gladni i žedni; sve te dane i noći živjeli smo bez ikakve higijene, bez pranja, brijanja i šišanja, svakodnevno maltretirani, fizički udarani i mučeni raznim predmetima, rukama i nogama… Mene osobno na takva mučenja znali su ponekad izdvajati i izvoditi i do pet puta, uglavnom noću, prozivajući me uvijek po mojoj službi: parok, kako u mom kraju nazivaju župnika. Od batinanja slomljena su mi, između ostaloga, i tri rebra.

Siguran sam da nijedan čovjek to ne bi mogao izdržati sam – bez pomoći drugih ljudi, a pogotovo ne bi mogao bez Božje pomoći! Meni osobno Bog je poslao pomoć i u hrani preko dobre žene Fatime, muslimanke i njezine obitelji, koja sada živi u Americi!

„Čim sam završio on je skoro dotrčao do mene i zagrlio me, a ja sam imao želju prići da mu poljubim ruku. Tek kasnije sam vidio na fotografiji da je uspio prije meni poljubiti lijevu ruku kako smo se držali za ruke“, prisjetio se fra Jozo Puškarić za HRT.

fra Jozo Puškarić svjedoči pred papom Franjom u Sarajevu (2015.) / Foto: Screenshot/YouTube

Posljednje svjedočenje izrekla je s. Ljubica Šekerija iz Družbe kćeri Božje ljubavi, koju su u Travniku 1993. ponižavali i mučili strani ratnici iz različitih arapskih zemalja. Nju su udarali, ali i raskinuli krunicu, tražeći je da je pogazi, te joj uzeli redovnički prsten. Ipak je kasnije oslobođena i vraćena u samostan u Travniku.

Župniče, neka me zakolju, ali Vi nemojte gaziti našu svetinju!

Zavezanih očiju, odvezli su nas u svoje sjedište u Mehuriće kod Travnika, u prostoriju 2×2 m s dva kreveta na kat. Odvezali su nam oči, uzeli sve stvari što smo imali u džepovima. Kod mene su našli samo krunicu i ključeve od kuće. Od župnika vlč. Vinka tražili su da nogama pogazi moju krunicu. Župnik to nije htio učiniti. Oštreći sablje prijetili su kako će mene zaklati ako župnik ne pogazi krunicu.

Kazala sam: „Župniče, neka me zakolju, ali Vi nemojte gaziti našu svetinju!“ Poslije brojnih nasrtaja i urlikanja ostavili su nas na kratko same. Pokupila sam ostatke potrgane krunice. Noktom sam poderala dušek na krevetu i sakrila zrnca krunice. Boga sam molila za snagu.

Vidno ganut svjedočenjima, Papa se okupljenima obratio spontanim riječima, a predviđeni službeni govor predao je vrhbosanskom nadbiskupu kardinalu Vinku Puljiću. „Svjedočanstva govore sama za sebe“, istaknuo je Papa na početku obraćanja.

Svjedočanstva govore sama za sebe

„To je sjećanje vašega naroda! Narod koji zaboravlja svoja sjećanja nema budućnosti. Ovo je sjećanje vaših očeva i majki u vjeri: ovdje su govorile samo tri osobe, ali iza njih stoje mnoge osobe koje su propatile na isti način.“

vlč. Zvonimir Matijević i papa Franjo u Sarajevu (2015.) / Foto: KTA

„Blago vama kada imate tako blizu ova svjedočanstva, nemojte ih molim vas zaboraviti. Neka vaš život raste s ovim sjećanjem. Mislim na ovog svećenika kome je umro otac dok je bio dijete, onda je umrla i majka i sestra, i ostao je sam … Ali on je bio plod ljubavi, bračne ljubavi. Pomislite na onu sestru mučenicu: i ona je bila kćerka svoje obitelji. Pomislite na ovog franjevca, s dvije sestre franjevke; i dolazi mi u pamet ono što je kardinal govorio: što se dogodi s vrtom života, tj. s obitelji? Dogodi se ružna stvar, dogodi se da ne cvijeta. Molite se za obitelji, da bi u njima cvjetali mnogi sinovi i bilo mnogo zvanja.“

Blago vama kada imate tako blizu ova svjedočanstva, nemojte ih molim vas zaboraviti

„I na kraju, želim vam reći da je ovo bila povijest okrutnosti. I danas, u ovom svjetskom ratu vidimo mnoge, mnoge okrutnosti. Činite uvijek suprotno od okrutnosti: njegujte nježnost, bratstvo, oprost. I nosite križ Isusa Krista. Crkva, sveta majka Crkva vas takve želi: malene, male svjedoke, pred ovim malim svjedocima, male svjedoke križa Kristova.“

Papa Franjo boravio je u Sarajevu nešto više od 11 sati. Na stadionu Koševo dočekalo ga je više desetaka tisuća vjernika, a niz je detalja obilježilo taj dan, pa tako i automobil kojim se vozio. Umjesto klasičnog papamobila, vozio se u crnom Ford Fokusu koji je kasnije darovan Vrhbosanskoj nadbiskupiji. I ova papina gesta bila je znak njegove skromnosti i jednostavnosti. A toga dana veselili su mu se mnogi.