Svećenička je odjeća, zapravo, prije svega znak raspoznavanja i svjedočenja. No mi baš ne mislimo da se svećenici srame svoje “službene” odjeće, bilo da je riječ o biskupijskom bilo o redovničkom kleru, jer vidimo mnoge mlade i starije svećenike koji s ponosom, ne samo u crkvenim prostorima, rado nose i svećeničko odijelo i kolare – i na ulici, i u kazalištu, i u trgovinama i drugdje, kao odgovor na pitanje čitateljice donosi Glas Koncila.

Neke svećenike i ne vidite odjevene drugačije, nego su cijelo vrijeme s kolarom oko vrata, a neki redovnici i u samostanu i izvan njega nose svoje redovničke habite. Dakako da to od njih ne očekujemo u nekim drugim okolnostima, kao što su druženja, planinarenje, šport i fizički rad u kojima je prikladnija neka druga odjeća, premda ćete i u tim okolnostima primijetiti mnoge svećenike koji nose neko obilježje svojega svećeničkoga statusa, a na to ih se potiče i tijekom pripreme na svećeništvo. Tada se naglasak stavlja na skromnost i decentnost u odijevanju i prihvaćanju svećeničke odjeće.

Govorimo, dakle, ne samo o disciplini koja je potrebna, nego prije svega o svećeničkoj duhovnosti koja se u prvom redu očituje u duboku prijateljskom odnosu s Kristom, iz kojega proizlaze i njegov pastoralni rad i pristup prihvaćanju svećeničke odjeće.

“Direktorij za službu i život prezbitera” govori o važnosti i obvezatnosti crkvenoga odijela te ističe: “U sekulariziranom društvu koje teži materijalizmu, gdje nestaju i vanjski znakovi svetih i vrhunaravnih stvarnosti, posebno se osjeća potreba da prezbiter – čovjek Božji, djelitelj njegovih otajstava – bude pred zajednicom prepoznatljiv i po odijelu koje nosi, kao nedvojbeni znak svoga predanja i svoga identiteta vršitelja određene javne službe. Prezbiter mora biti prepoznatljiv prije svega po svom vladanju, ali i po svom odijevanju tako da svaki vjerni, štoviše svaki čovjek, može odmah zamijetiti njegov identitet i njegovu pripadnost Bogu i Crkvi.”

Crkvena odjeća vanjski je znak nutarnje stvarnosti i zbog toga svećenik mora: a) nositi talar (kolar) ‘ili doličnu crkvenu odjeću, prema odredbama koje je dala biskupska konferencija i prema zakonitim mjesnim običajima’, kada ne nosi talar, mora se odijevati različito od onoga kako se odijevaju laici u skladu s dostojanstvom i svetošću svoje službe; vrstu odjeće i boju mora odrediti biskupska konferencija; b) zbog svojeg odudaranja od duha te stege, suprotne prakse ne posjeduju potrebnu razložnost sve dok ne postanu zakoniti običaji i mjerodavna vlast mora ih svakako ukloniti”, piše u broju 61, koji još dodaje da “kada klerik ne nosi crkveno odijelo, od čega je izuzet u točno određenim prilikama, to može biti pokazatelj slabe svijesti o vlastitom identitetu pastira potpuno posvećena crkvenoj službi”, a “nošenje kleričke odjeće služi, osim toga, za očuvanje siromaštva i čistoće.”