Težak je rastanak onih koji se vole. To je kao da čovjeka razdijeliš na dvoje i nijedan dio više ne može živjeti. Prijatelji koji se poštuju, roditelji i djeca, oni su kao jedna duša u dva tijela. To su duše koje su se stopile u jednu, koje su se dodirnule i više ne mogu jedna bez druge.

Zato rastanci donose suze. Rastanci su teški, mučni i bolni. A najteži su rastanci bez povratka, jer su to rastanci bez nade. To je zapravo trenutak u kojem su umrla ili poginula dva bića, a ne jedno. Oni ostavljaju iza sebe ruševine koje više nitko ne može izgraditi. No bole i mali, kratkotrajni rastanci. Jer prijatelji si žele toliko toga reći i svaki rastanak kao da ostavlja nedovršene razgovore, nedovršeno pismo, nedovršenu riječ, nedovršen pogled.

Kao kuća koja nije dovršena, koja je ostala bez krova. Kao cvijet koji je zasađen, a nikada nije procvjetao, kao ruka pružena na pozdrav, a nikad nije dotakla drugu ruku, kao brak bez djece, kao smrt bez nade u nebo. Pa ipak, rastanci ne moraju biti tragični.

Bonhoeffer je rekao da je svaki rastanak Bog. Time je htio reći da kad čovjek gubi polovicu svoje duše u prijatelju i u dragoj osobi koja odlazi, ili pak u najdražoj osobi koja umire ili pogiba, još uvijek ne ostaje sam, nego pada u Božje ruke. Kad više nema povratka, kad se više nemaš čemu nadati, kada iza tebe ostaju samo ruševine, a ispred tebe nikakva mogućnost da se sastanete, tada padaš u ruke Božje. Jer, kao što svijet i svemir ne stoje u praznom, nego na ruci Stvoritelja, tako i tvoj život, tvoji dani i tvoji gubitci stoje na Božjem dlanu.

Rastanak je kao pogled u vlastiti grob u kojem vidiš Isusa Krista kako te uskrisuje iz njega. To je kao da si ušao u dubok mrak u kojem odjednom zasvijetli svjetlo koje se nikada ne gasi. Upravo gubitci bez povratka, gubitci koji se ne mogu nadoknaditi, gubitci koji su stalni, doživotni i koji izgledaju najtragičniji, upravo oni u tvoje srce, u tvoj dom, k tebi najsigurnije donose Boga.

Kratkotrajni rastanci te neprestano nose u mislima, željama, čežnjama i mašti k onome koji će se vratiti. Ti si uz njega i, na neki način, nemaš vremena ni za ljude ni za Boga. Vezan si uz čekanje i to te čekanje sili da gubiš vrijeme, da dan za danom puštaš bisere da padaju u prazno.

No, kada gubiš sve, tada više nemaš što čekati i tada ti preostaje samo da se okreneš na drugu stranu i ugledaš osobu koja te već dugo čekala, a kojoj nisi otvarao vrata. To je Bog koji te stvorio, koji te prati u životu i koji te sada pita želiš li drugovati s njime i želiš li da ti stostruko nadoknadi gubitak koji ti se činio tragičan. “Teško je gubiti samo dotle dok se ne izgubi sve”, kaže lvo Andrić.

“Kad se izgubi nešto, tada izgubljeno mjeriš s onim što ti je preostalo, ali kad jednom izgubiš sve, tada imaš osjećaj da si se rastavio sa svime i tada vidiš kako ti se sve izgubljeno preobraženo stostruko vraća.“