Profesor je svojim slušateljima u emisiji „Gospodine, nauči nas moliti“ govorio da je Dušni dan zagonetka. „Svaki čovjek je velika zagonetka, čitav ljudski rod. Svi mi zapravo cijelim svojim bićem čeznemo doći u vječnu domovinu. Oni koji su preminuli, a još nisu stigli u nebo, nalaze se na putu. Čistilište nije ništa drugo nego hodanje. Isus je rekao: Dok si još na putu, dakle, ovdje na Zemlji, pomiri se sa svojim protivnikom jer ako se ne pomiriš, onda ćeš, kad umreš, doći u ruke suca te ćeš biti osuđen da odeš u zatvor i da ondje budeš toliko dugo dok ne platiš i posljednju lipu, sve“, tumačio je svojevremeno prof. Ivančić.

Ovaj život je sudbonosan za sve nas i ovim životom možemo baš sve popraviti.

Ti ljudi na putu su zapravo ljudi u čistilištu. To su ljudi koji vape za pomoć. I mi im možemo pomoći. „Ima onih koji možda nisu vratili svoj dug, a umrli su ili poginuli. Možemo im pomoći upravo tako što ćemo mi vratiti njihov dug. Ima onih koji su otišli na drugi svijet, a nisu se nikad pomirili. Kako bi bilo dobro kad bi njihova rodbina ovdje na Zemlji išla njih pomiriti, moliti one s kojima su bili posvađani da im oproste! I ti bi ljudi u čistilištu tako brzo otišli u nebo. Ima, također, onih koji sami nisu znali, nisu mogli i nisu htjeli oprostiti. Kad bismo ih samo zamolili: Dajte, oprostite pa će biti u redu, doći ćete brzo u nebo…“

Drugim riječima, kako je isticao prof. Ivančić, ovaj život je sudbonosan za sve nas i ovim životom možemo baš sve popraviti, dok smo još na putu.

„Mi na Zemlji stojimo između dva mnoštva ljudi. Prvo je mnoštvo onih koji su u utrobama majki. Oni su u nekom drugom svijetu. Ne možemo doći do te djece, ne znamo što je s njima, ne možemo s njima razgovarati. Ipak, oni su tu među nama. S druge strane, ima onih koji su umrli. I oni su isto ovdje, a opet ne možemo razgovarati, ne možemo ih čuti niti doći do njih“, govorio je prof. Ivančić tumačeći da smo mi između ta dva mnoštva, između djece koja kroz utrobu majke tijekom devet mjeseci putuju da uđu u naš svijet i između onih koji u čistilištu putuju da bi jednoga dana došli u onaj svijet gdje će biti okupljalište ljudi čitave ljudske povijesti – u nebo.

Dobro je razumjeti da je čovjekov život zapravo stalno putovanje koje je započelo s trenutkom začeća i zatim se nastavlja u različitim etapama: prvo tijekom devet mjeseci u majčinoj utrobi, zatim tijekom godina na Zemlji i onda konačno u vječnosti – u čistilištu i zatim u nebu, koje je konačni cilj čovjekova života.

Mi putujemo ovom Zemljom samo zato da bismo napravili suprotno od Adama i Eve, da bismo rekli Bogu: ‘Da!’

Govoreći o smrti, prof. Ivančić je volio istaknuti da je to smrt samo ako gledamo s ove strane, ali se zapravo radi o rođenju – rođenju za nebo. Dakle, mi putujemo ovom Zemljom. Zašto? Samo zato da bismo napravili suprotno od Adama i Eve, da bismo rekli Bogu: „Da!“

„Mi se zapravo vraćamo u raj i znamo da je onda naš odlazak sa Zemlje zapravo odlazak u raj. To je povratak u izgubljeni raj, ali ne samo to. Ljudi koji umiru ne vraćaju se tamo gdje su bili Adam i Eva. Njih Bog vodi još dalje, Bog ih je učinio po krštenju dionicima božanske naravi. I oni zato ne idu više u raj nego tamo gdje je sâm Bog. U raju je Bog dolazio Adamu i Evi ‘za poslijepodnevnog povjetarca’. Bog je dolazio da s njima razgovara, ali ovdje neće više dolaziti. Mi ćemo razgovarati s Bogom stalno, gledati ga licem u lice, stalno će biti prisutan s nama“, naglašavao je svojim slušateljima koje je uvijek podsjećao da fizička smrt nije kraj nego prijelaz.

Naš plač nije očajnički plač nego plač ljubavi i povjerenja.

Smrt ne postoji jer je čovjek besmrtan. Kad bismo tako gledali, ne bi više bilo toliko plača nego radosti što su naši pokojnici otišli, što možemo još nešto dobro za njih učiniti ako su u čistilištu i bili bismo sretni da i mi dođemo tamo. Naš plač nije očajnički plač nego plač ljubavi i povjerenja. Tijelo plače radi patnje, ali duša se raduje jer ide u domovinu, ide kući, ondje gdje će uživati.