“Dan kad zatvorim klauzuru Karmela, bit će za mene najsretniji dan. Želim uzoran Karmel ili nikakav. Učinite što možete milošću Božjom da se hrvatski narod posve preporodi u Kristu, da sve bude prožeto Duhom Božjim, i pastiri i stado.”

Riječi su ovo blaženog Alojzija kardinala Stepinca upućene časnoj Majci Regini Tereziji prigodom osnivanja prvog hrvatskog Karmela u Bezovici u blizini Zagreba. Bilo je to prije osamdeset godina.

Ovih je dana i danas, na blagdan Gospe Karmelske, posebno svečano u Karmelu u Brezovici. Središnja pak proslava Karmelske Gospe, ujedno i osamdesete obljetnice prvog Karmela u Hrvatskoj, bit će u nedjelju svečanim euharistijskim slavljem, zahvalom Bogu i Majci Božjoj za sve darovano kroz ovih 80. godina, koje će u 11.00 sati predslaviti pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski.

Sve ovo bio je povod da uoči velike obljetnice posjetimo brezovički Karmel, kuću tihe, ustrajne molitve u kojoj redovnice karmelićanke iz dana u dan preporučuju Bogu sve koji se utječu u njihove molitve. Dobrotom, susretljivošću i ljubavlju majke poglavarice, kojoj od srca na tome zahvaljujem, jer sestre ne običavaju davati izjave i razgovore za medije, odškrinut ćemo za vas rešetku Karmela. Sa mnom su razgovarale s. Marija Anita od Isusa, s. Marija Agneza od Svete obitelji, s. Marija Estera od Otajstvene ljubavi i majka poglavarica s. Ilijana Terezija od Karmelske Gospe.

Karmel u Brezovici osnovao je blaženi Alojzije Stepinac koji je dugo nosio ideju o Karmelu. Osnovao je Karmel da bi sestre molile za nadbiskupiju, a posebno za njegove svećenike. Koliko je sestara i odakle došlo u Hrvatsku, pojasnila je majka Ilijana Terezija.

Karmel Brezovica / Foto: Marija Kirinić

“Na početku su došle dvije sestre – sestra Marija Regina od Isusa Trbljanić i sestra Marija Josipa Laufer od Milosrdne ljubavi. Došle su na poziv kardinala Stepinca u proljeće 24. svibnja na Mariju Pomoćnicu 1939. godine u dvorac u Brezovici koji je u to vrijeme bio nadbiskupov ljetnikovac. Sestre su bile Hrvatice ali su došle iz Austrijskih Karmela – majka Regina došla je iz Insbrucka, a sestra Josipa došla je iz Mayerlinga. Gradnja samostana u kojem smo danas započela je u proljeće 1941. Karmel se gradio u najtežim vremenima Drugog svjetskog rata. Sestre su ušle u novi Karmel, koji nije bio do kraja izgrađen, 14. Travnja 1944. rano ujutro dok su vojske ispred dvorca u Brezovici odmarale i pripremale se za dalje borbe i bitke. Kroz tih pet godina broj sestara se povećavao i osam sestara prešlo je u novosagrađeni Karmel.”
Nakon završetka rata nastaje komunističko vrijeme. Karmel je u to vrijeme živio vrlo teško, slično kao i njihov utemeljitelj. Kad je on imao montirani proces sestre su jako puno molile, puno su trpjele i Karmel je isto bio na udaru komunistima kao i kardinal Alojzije Stepinac, naglasila je majka Ilijana Terezija i dodala: “Ali dragi je Bog sačuvao da je Karmel ostao čitav. Komunisti su željeli Karmel zauzeti i od njega stvoriti neku novu ustanovu koju su si oni zamislili, a sestrama su oduzeli sve što su mogli oko Karmela, zemljište koje je bilo sestarsko gdje su one sadile povrće, i nisu im to nikada vratili, a stvarali su im neprilike, uhodili su ih, neke su im djevojke namjestili koje su ih kontrolirale u predvorju samostana. Uglavnom, bilo je teško.
Unatoč tome što vjera nije bila dobrodošla, Karmel i u to vrijeme ima zvanja i mlade sestre dolaze.

Karmel Brezovica / Foto: Marija Kirinić

Bog je uvijek privlačio mlade ljude, a privlači ih i danas. Tako je bilo u vrijeme prvih sestara i u vrijeme moje generacije

Riječi su to majke Ilijane Terezije koja je u samostan došla sedamdesetih godina kad je bilo pokoncilsko previranje i kad je u Hrvatskoj bilo Hrvatsko proljeće. To su bila interesantna vremena za život vjere, za duhovni život. Ali Bog je i u to vrijeme pozivao svoje. U to vrijeme majka poglavarica bila je sestra Franciska Cesar, a magistra – učiteljica novakinja bila je majka utemeljiteljica Regina Terezija od Isusa. I sama je nekoliko puta bila majka, i sad je na toj dužnosti, pa je otkrila što je za nju kao majku bilo najteže, a što joj je najljepše.

Mislim da svaka majka ima svoje radosti i svoje patnje, zato i je majka, ali majčinstvo bilo duhovno bilo biološko, uvijek je vezano uz djecu. Tako i sebe mogu osobno vidjeti i prepoznati i uvijek mi je bila velika radost kad je bilo mladih u Karmelu, kad je bilo molitelja, kad je bilo dobrih kandidatica, dobrih novakinja, dobrih sestara s prvim zavjetima, a kad je malo presušilo onda me boljelo i bilo mi je teško jer sam vidjela da nema dosta molitelja i da treba pojačati molitvu da ih dragi Bog pošalje.

Kardinal u Karmelu Brezovici /Foto: Karmel Brezovica

Iz Karmela u Brezovici samostani su se proširili Hrvatskom. Gdje su sve sestre išle na osnutak i koliko sestara obično ide na osnutak nove zajednice, novog samostana?

“Kad je bilo zvanja išlo se na nove osnutke. Novi osnutak bio je onda kad nas je netko od crkvenih vlasti, obično biskupi ili nadbiskupi, zvao na svoja područja da bi željeli imati molitvenu zajednicu koja će raditi duhovno za vjeru i duhovni život u njihovoj biskupiji ili nadbiskupiji. Samostani su se osnivali onda kad je bio dovoljan broj sestara u matičnom samostanu i kad smo mogli iznjedriti još jednu novu kuću. Tako smo mi iz Brezovice osnovali 1964. Karmel koji je danas u Kloštar Ivaniću. Onda smo osnovali 1998. Karmel u Mariji Bistrici, 2000. Karmel u Sarajevu, 2003. Karmel u Albaniji. I evo na pomolu su još neki ako dragi Bog hoće da ih osnivamo.

Sestre su odlazile na ispomoć u druge samostane, čak i u druge države, gotovo u sedam zemalja od 90-ih godina do danas – i danas imamo sestre na ispomoći. Odlazilo se zato jer je nama Bog dao zvanja i bilo nas je i mogle smo pomoći onima koje su bili s manje zvanja, ili koje su imale ostarjelu zajednicu, na dvije, tri, pet ili devet godina. Tako da su naše tri sestre bile u Bugarskoj, zatim su sestre bile u Austriji u Insbrucku, u Italiji u Masalubrenzi, bila je sestra u Litvi koja je tamo i danas, u Njemačkoj su sestre bile u dva samostana, sestre su pomagale i u Sloveniji. Tako da je bilo širom svijeta naših sestara a neke su ostale i danas. Evo dvije sestre, jedna u Kloštar Ivaniću a jedna u Insbrucku, pomažu sestrama u samostanima u kojima je malo sestara ili nemaju dovoljno duhovnih zvanja.”

Nedavno su sestre imale i doživotne zavjete jedne od njih. O tome kako izgleda današnji životu u Karmelu i koliko je sada sestara ispričala je sestra Estera.

Karmel Brezovica / Foto: Marija Kirinić

„Trenutno se u Karmelu u Brezovici nalazi 25 sestara, od toga 23 su sa svečanim zavjetima. Ove godine Gospodin je zaista blagoslovio ovu kuću i imali smo do sada već četiri svečano zavjetovane redovnice i, ako Bog da, u listopadu očekujemo još jedne svečane zavjete. Posebna je to milost jer ove godine slavimo 80 godina kako je Karmel stupio na tlo Hrvatske. Što se tiče zavjeta, to su evanđeoski savjeti čistoće, siromaštva i poslušnosti. Oni se temelje na riječima i primjeru našeg gospodina Isusa Krista i dar su Duha Crkvi. Mi iz bližega želimo nasljedovati način života što nam ga je ostavio naš Gospodin i izabrao ga za sebe i svoju majku. I to činimo upravo javnim i svečanim zavjetovanjem evanđeoskih savjeta jer bosonoga karmelićanka posvećuje se Bogu po Crkvi.”

Koliko godina sestre prolaze formaciju do vječnih zavjeta?

“Formacija je do prije godinu dana trajala od šest do devet godina. Međutim, stigao je novi dokument i sada se formacija produžila na devet do dvanaest godina. Mi sestre koje smo ove godine položile svećane zavjete, mi smo još bile po tom starom programu (da tako nazovem), a naša sestra koja ima privremene zavjete ona će prva od nas iz Hrvatske biti u ovom Karmelu koja će imati formaciju od 9 do 12 godina. Trenutno nemamo postulanticu ali imamo jednu kandidaticu. Ona je ovdje već dva mjeseca, najvjerojatnije još mjesec dana ima mogućnost da bude kandidatica, i onda kad iziđe razmislit će je li ovo život koji želi i dalje živjeti, slijediti, i je li ovo njezin poziv ili ne.”

Sestra Marija Anita od Isusa upoznala nas je s dnevnim redom koji sestre karmelićanke žive.
„Dan započinjemo jutarnjom molitvom časoslova u 6 sati. Slijedi sat vremena razmatranja – to je nutarnja molitva kojoj posvećujemo dva puta u danu po sat vremena, jer sveta Majka je naglašavala važnost nutarnje molitve, osobnog susreta s Gospodinom u svojoj duši bez kojeg zapravo nema duhovnog života. Nakon razmatranja je vrhunac našeg dana a to je euharistija u 7:30. Nakon euharistije slijedi desetminutna molitva zahvale. Sveta Majka je naglašavala kako je važno zastati i zahvaliti se dragom Bogu, zastati u svojim mislima i probuditi u sebi svijest koga smo primili, da uistinu u dan koji je pred nama uđemo živeći s Kristom, po Kristu i u Kristu. Iza molitve zahvale molimo treći čas i nakon toga idemo na doručak. Nakon doručka započinje naše radno vrijeme. Svaka sestra odlazi raditi one dužnosti koje su joj povjerene. Radimo sve kućanske poslove, peremo, šijemo, izmjenjujemo se u kuhinji, radimo u vrtu. Osim toga sestre se brinu za misno ruho, radimo agnuse, relikvije, škapulare, razne ručne radove, čestitke i tome slično. Liturgija časova proteže se tijekom čitavog dana. U dvanaest sati molimo Anđeo Gospodnji i molitvu šestog časa. Slijedi ispit savjesti kada si u svojim mislima stavljamo kako smo proveli proteklo vrijeme, gdje su nam bile misli, riječi, što smo činili i jesmo li sve činili u prisutnosti Božjoj i stavljamo sve to pred Boga – sve svoje slabosti. Idemo na ručak, a nakon ručka pomažemo kod suđa ili na nekim drugim mjestima gdje nas trebaju i u 13 sati imamo rekreaciju. To je vrijeme kada smo svi zajedno i tijekom tog vremena radimo neki ručni rad, pretežno to budu Agnusi, relikvije i slično, i za to vrijeme međusobno razgovaramo. Znači, kroz cijeli dan proteže se šutnja, a ovo je posebno vrijeme kad sestre međusobno razgovaraju. Slijedi u pola dva deveti čas i molitva krunice Božjeg milosrđa. Od dva do tri sata je vrijeme posvećeno duhovnom štivu. U tri sata idemo na duhovnu pričest.

Vječni zavjeti s. Marije Estere / Foto: Karmel Brezovica

To je posebno vrijeme kad pohodimo presveti oltarski sakramenat i zahvaljujemo dragom Bogu za dar života, zahvaljujemo Isusu što je umro za nas u tri sata i tada u svojoj nutrini obnavljamo svoje zavjete i prikazujemo se dragom Bogu. Iza tri sata počinje nastavak radnog vremena koje traje do pola pet. Sestre u formaciji tijekom tog vremena, od pola četiri do pola pet, imaju poduku. Uči se liturgija, moralka, djela svetog oca Ivana od Križa, svete Majke Terezije i tome slično. U pola pet je molitva i nakon nje drugi sat razmatranja koji imamo tijekom dana. U šest sati molimo Anđeo Gospodnji i idemo na večeru. Nakon večere opet pomažemo u suđu, u kuhinji, gdje je već potrebno. U sedam sati zvoni se za rekreaciju koja traje do osam sati. Sveta Majka je posebno naglasila važnost susreta u rekreaciji. U osam sati zvoni se za molitvu povečerja. Prije ove molitve ispitujemo svoju savjest. Sa završetkom molitve povečerja počinje velika šutnja koja traje sve do jutarnje molitve. Tada ni u hodniku ne pozdravljamo više sestre. To je jedno posebno vrijeme kada uranjamo u odnos s Gospodinom. Molimo Gospinu krunicu. Ostaje pola sata našeg slobodnog vremena za produbiti odnos s dragim Bogom ili završiti nešto što nismo stigle tijekom dana. U pola deset je zadnja molitva, služba čitanja koja traje do deset sati. Na počinak idemo najkasnije do 23 sata.”

Majka nam je pojasnila što je Agnus dei a što škapular.

Škapular / Foto: Karmel Brezovica

Agnus Dei

„To su blagoslovine koje sestre rade. Dobivaju komadiće voska iz Rima, onda ih uokviruju i lijepo ih opremaju, imaju moć da pomognu onima koji imaju vjeru u različitim životnim nevoljama. Ako s vjerom uzmemo Agnus Dei u ruke i zamolimo ‘Jaganjče Božji pomozi i smiluj nam se’ imamo puno svjedočanstava da je Bog pomogao u različitim prigodama na molitvu osoba koje su vjerovale i imale sa sobom Agnus Dei.

“Škapular je odijelo koje nose redovnici a nose ga i laici u svijetu, svjetovni karmelski red. Imamo i drugih škapulara u Crkvi npr. dominikanski, cistercitski škapular. Redovnici nose preko svojeg odijela škapular – to je veliki škapular, redovnički. Ljudi u svijetu koji se žele Gospi posve posvetiti i nasljedovati je u njezinim vrlinama, posebno u poniznosti, poslušnosti i čistoći, koji žele Gospu uzeti za svoju majku da ih prati kroz život, nose mali škapular. To su dva komadića platana – smeđe tkanine. Na njima su sličice srca Isusova i Gospe Škapularske i povezani su jednom vrpcom tako da se nose preko vrata ispod odjeće. Isto Gospa oblači u svoje kreposti one koji je štuju i tako neki ljudi zovu Karmelsku Gospu i škapularevo. Imamo kod nas i bratovštinu Karmelske Gospe i puno njezinih štovatelja koji su joj se posvetili po nošenju škapulara i po životu evanđelja na radikalniji način.”

Posljednja zavjetovana sestra, s. Marija Agneza, imala je vječne zavjete na Presveto Srce Isusovo, 28. lipnja. Bilo je jako svečano. Zavjete je, u prisutnosti roditelja, rodbine i susestara, vodio pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško. Za vrijeme polaganja zavjeta mole se litanije Svih svetih i sestra tada leži. To se zove prostracija i to je znak predanja cijelog svog života Bogu da bi u molitvi donijeli cijeli svijet pred dragog Boga. Nakon toga sestra čita obrazac zavjeta koje polaže u majčine ruke, potpisuje ga i predaje biskupu.

Vječni zavjeti s. Marije Agneze / Foto: Karmel Brezovica

Sestra Marija Agneza otkrila je za koga sve sestre mole.

„Kardinal Stepinac doveo je sestre u nadbiskupiju s nakanom da mole za svećenike i cijelu nadbiskupiju. Naravno da nam je molitva za Svetog Oca i za rast svete Crkve također na prvom mjestu. Osim toga molimo za naše crkveno, državno vodstvo, za naše biskupe i za nakane ljudi koji nam se preporučuju. To su svi mogući problemi koji čovjeka mogu zadesiti u životu kao što su bolesti, problemi u obitelji, braku, nezaposlenost, ljudi koji žele osnovati obitelj, također nam se mnogo preporučuju učenici i studenti za uspjeh na ispitima, molimo puno za duhovna zvanja, a posebno nam je na srcu molitva za kanonizaciju blaženog Alojzija Stepinca našeg osnivatelja.
Sestre imaju vrijeme posjeta kad im vjernici mogu doći i preporučiti im se u molitve. O tome jesu li vjernici svjesni moći molitve s. Marija Agneza je rekla.

„Ljudi su jako svjesni koju molitva ima moć jer ne prođe ni jedan dan a da nas neko ne posjeti ili nazove i preporuči svoje nakane. Ljudi stvarno vjeruju da smo mi tu, ne da bismo se zatvorile i imale neki svoj osobni povučeni život s Bogom, nego prepoznaju da smo tu zbog njih i da u molitvi cijeli svijet donesemo pred dragog Boga.”

Sve ono što mi u vanjskom svijetu ne stignemo izmoliti to sestre u Karmelu odrade za nas. Za sve one djevojke koje razmišljaju i lome se u sebi, reći Bogu da ili ne, pitali smo sestre kako su one osjetile Božji poziv i odazvale mu se.

S. Marija Anita od Isusa:

„Pa sad kad gledam vidim kako je već u djetinjstvu dragi Bog od samog početka utkao u srce jedan zov, a kao ključnu godinu uzimam kad sam imala šesnaest godina. Tada je bio susret mladih u Varaždinu, jedno hodočašće, i kad smo išli na to hodočašće putem smo svratili u ovaj Karmel. To je bio moj prvi susret s klauzurnim redom. Iskreno, nisam znala da tako nešto postoji. Uvijek sam sebe zamišljala kako ću ići u misije, u Afriku pomagati dječici. Sada vidim da me dragi Bog stavio na taj put, jer ništa nije slučajno, da upoznam i ovu karizmu. Tada sam slušala sestre i iz njihovih iskustava vidjela sam kako me dragi Bog zove na ovakav način života. U svom srcu osjetila sam da je tu moj dom, da tu pripadam.

Nakon toga uslijedile su borbe u mojoj nutrini i prihvaćanje same sebe jer sam gledala na svoje slabosti i na to da je nemoguće da dragi Bog mene poziva na nešto takvo. Mislila sam da oni koji su pozvani moraju biti u okviru neke svetosti a ne ovakvi kao što sam ja. Ta borba u mojoj nutrini je trajala otprilike dvije godine. Vidim da mi je dragi Bog uvijek stavljao ljude na moj put, preko kojih mi je zapravo govorio, i da je taj žar u mom srcu rastao, rasla je jedna ljubav za potpunim predanjem Njemu. Ostalo mi je u mislima kako je u jednoj propovijedi svećenik rekao kako je jako važno da gledamo na likove iz Svetog Pisma jer da dragi Bog mijenja naše živote po njima. Uvijek su me privlačili sveti Petar, sveta Marija Magdalena, Ivan, svi oni koji su bili blizu Isusu, ali nekako na poseban način i Zakej i taj Isusov pogled sa Zakejem. I ono što me posebno ostavljalo da se divim bio je taj Isusov pogled. Nisam znala što mi zapravo dragi Bog želi reći preko toga. Jednom sam pomagala župniku i držala vjeronuk i silno sam željela govoriti o Zakeju i vidim da mi je Bog tada dao u srcu da sebe stavim na to mjesto i da je Bog svrnuo svoj pogled na mene. U mojoj nutrini tada je nastao jedan mir i odlučila sam ‘OK Bože, što ti želiš neka bude!’ Jednostavno sam krenula slušati Njegov glas. Mi smo u župi svake godine dolazili ovdje na Stepinčevo, to je ušlo u tradiciju, i svaki put kad bih došla ovdje shvatila sam da želim zapravo tu biti. I eto, dragi Bog je otvorio sve putove i 16. rujna 2013. ušla sam u kandidaturu i od kad sam prešla prag imala sam osjećaj da sam tu rođena. Danas dragom Bogu mogu zahvaliti na daru poziva koji ničim nisam zaslužila, jednostavno mogu svojim životom zahvaljivati njemu i vidim da mi svakog dana sve više u srcu raste želja da darujem kroz molitvu svoj život za druge.”

Vječni zavjeti s. Marije Agneze / Foto: Karmel Brezovica

S. Marija Agneza:

„Kad sam došla do te faze u životu da trebam odlučiti što ću u životu raditi, hoću li osnovati obitelj, meni je nekako dragi Bog dao da mi sve više one stvari u kojima mladi uživaju i koje oni vole, sve više sam u njima pronalazila ispraznost. To me tjeralo da se okrenem dragom Bogu.

Kada sam vidjela da obiteljski život nije za mene počela sam intenzivno moliti Boga da mi pokaže što onda jest. Zato jer još uvijek nisam osjećala poziv. I onda sam, moram tako reći, gnjavila dragoga Boga da mi u tome svemu pomogne. I evo, nakon mnogo vremena i suza i muke, on mi se u srcu objavio. Shvatila sam, što je najbitnije, da me Bog voli. I to baš onakvu kakva jesam a do tada kao da mi to nitko nije rekao. Makar to stalno slušamo na svetoj misi i čula sam sto puta da je najljepša misao u svetom pismu ‘Bog je ljubav’. Ali evo, dok mi Bog to nije progovorio na onaj jedan neopisivi način, evo kao da sam to prvi put čula i shvatila. I to je promijenilo čitav moj život. To mi je dalo snagu koju nisam do tad imala, jer sam previše ovisila o tome što drugi misle, što drugi govore da trebam raditi i kako se ponašati. Nakon toga sve je to prešlo u drugi plan. Shvatila sam da je Bog velik i, kako je rekla naša sveta Majka Terezija, da mu se isplati darovati cijeli jedan život.

Najprije sam se javila u samostan sestara Milosrdnica i tamo sam provela nekoliko godina. Međutim, s vremenom sam osjetila potrebu za većom šutnjom i za više molitve. Nakon vremena provedenog u razmatranju, što bi za mene bio pravi put, došla sam do toga da je to Karmel. Karmel mi je inače bio prva misao kad sam tek osjetila poziv, ali nisam odmah vjerovala da ja to mogu i da stvarno Bog mene zove na ovako nešto što je meni bilo preuzvišeno i nekakav ideal za koji nisam tada bila spremna. A evo sad mi je Bog stvarno dao da u poniznosti priznam da makar nisam, niti ću ikad biti idealna karmelićanka, ali da se zato još više moram pouzdati u njegovu pomoć. I evo danas sam tu u Karmelu i sretna sam.

Obitelj je, Bogu hvala, prihvatila moj poziv. I mama i tata su jako sretni što sam tu. Inače sam najstarija od osmero djece. Roditelji su oboje praktični vjernici i bili su stvarno sretni zbog mene i što sam to odabrala, podržavaju me, dolaze mi u posjet koliko mogu, koliko je to dopušteno. Ostala braća i sestre polako zasnivaju svoje obitelji i rastu, a ja ovdje stvarno osjećam da živim za sve njih i molim za njih i da sam dio njih makar nismo fizički zajedno.”

s. Marija Estera / Foto: Marija Kirinić

S. Marija Estera:
„Nikad nisam svjesno razmišljala da bih bila redovnica, posebno ne kontemplativna redovnica. Živjela sam vani svjetovnim životom i jako sam voljela život i sve ono što nam život pruža, voljela sam prijateljice, putovanja, bila sam dugo u vezi.

Radila sam vani petnaest godina i onda je Gospodin tako silovito ušao u moj život da ja, kad iznosim svoje iskustvo i svoj susret s Bogom, mogu reći da sam se osjećala kao sveti Pavao na putu u Damask. Doživjela sam potpunu duhovnu sljepoću. Nisam mogla pojmiti što se iza toga krije, ali osjetila sam jednu sigurnost u duši da život, koji sam do tada vodila, sada mora prestati i da moram istraživati ovo što se krije iza te sljepoće. To je bilo jako bolno, kako za mene koja nisam shvaćala što se događa, tako i za ljude koji su bili oko mene i koji me vole, jer ja njima više nisam bila ja niti sam sebi to više bila ja. Tada je krenula moja potraga, hodočašća, molitve, suze, pitanja što se događa, kamo me to vodi. I onda mi je jedan naš splitski fratar, kojeg su ljudi jako voljeli, fra Josip Marcelić, jednom prigodom  dao knjigu „Povijest jedne duše” Male Terezije. Kada sam počela čitati tu knjigu snažno sam bila zahvaćena mišlju da je to upravo ono što se događa u mojoj duši, ali da ja to ne mogu dohvatiti niti izreći onako čisto i bistro kako to sveta mala Terezija piše. Njezin je život bio kao kristal čist pod pogledom Gospodinovim naspram mog života. I tu je krenula ta želja za Karmelom. Zaista mislim da nema veće sreće nego spoznati Boga i živjeti s Bogom koji ti je prijatelj, koji te voli, s Bogom koji te razumije, koji te nosi.

To je ono što želim podijeliti sa svima onima koji ovo budu čitali, da svatko od vas, da osjetite dio tog kolača kojeg Bog za sve nas priprema. Ovo je zaista jedan veliki dar, dar ovakvog života nitko od nas ne može zaslužiti. Hvala Njemu!”

sestre karmelićanke u Brezovici / Foto: Karmel Brezovica

Na kraju razgovora majka poglavarica Karmela u Brezovici sestra Ilijana Terezija izrazila je radost jer ih je Bog 80. godina vodio ovim putem molitve, žrtve, predanja za život vjere na terenima u našem hrvatskom narodu i u našoj Crkvi ali i u svim narodima svijeta.

“Svoje srce i svoj život poklanjamo Gospodinu za sve, za mnoge.”