Bilo je to divno vrijeme kada sam saznala da sam trudna. I muž i ja smo si željeli djevojčicu jer smo dvojicu sinova već imali. Sve se činilo divno – početak trudnoće prolazio je bez poteškoća. Nažalost, radost je bila kratkog vijeka. U 18. tjednu trudnoće liječnik je utvrdio: „Djevojčica je, ali se ne razvija dobro… Skoro ćete se poroditi“… Značilo je to da bih svaki tren mogla roditi. Upitala sam liječnika postoji li kakva mogućnost liječenja, možda u nekoj bolnici… Bila sam spremna otići bilo gdje samo da spasim život tako željenoj djevojčici. Liječnik je samo jednostavno i hladno odgovorio: „Nema.“

Bio je to za nas veliki šok. Imamo kćer, ali smo se osjećali, kao da je zapravo i nemamo. Zadržali su me u bolnici, strogo mirovanje u krevetu, strah, suze… Bila sam slomljena, a sa mnom i čitava moja obitelj. Suzama nije bilo kraja… Sve dok jednog oblačnog dana kroz prozor nije provirilo sunce… Prošli su me trnci i u srcu se pojavila misao: „Ma, zašto plačeš? Zar su ljudske riječi važnije od riječi Isusa Krista?“

Zar su ljudske riječi važnije od riječi Isusa Krista?

Od toga se trenutka sve promijenilo. Povjerila sam svoj problem Božjem milosrđu. Molili smo žarko Isusa i Majku Božju za pomoć. Svakodnevno smo molili Krunicu Božjeg milosrđa, platili smo i sv. Mise na Jasnoj Gori i u Łagiewnikima na nakanu za našu kćerkicu. Vrijeme je lagano odmicalo, ali ipak nekako drugačije. Kada bi me uhvatila tjeskoba zbog onoga što bi se moglo dogoditi, uzimala sam u ruke krunicu moleći: „Isuse, pomozi mi.“ I Isus i Majka Božja su mi duhovno pomagali i snažili me.

Kada bi me uhvatila tjeskoba zbog onoga što bi se moglo dogoditi, uzimala sam u ruke krunicu.

Već pri kraju trudnoće, dok sam još bila u bolnici, strašno iscrpljena strahom za dijete, pošla sam do kapelice jer se bližilo 15 sati. Počela sam moliti Krunicu Božjeg milosrđa. U jednom sam se trenutku počela osjećati jako dobro i nisam znala gdje sam i što se sa mnom događa. Nisam se čak poželjela vratiti mužu i djeci koje tako silno ljubim. Iznenada sam se prenula. Trenutak sam se zamislila s krunicom u ruci… Shvatila sam da sam bila blizu Gospodinu. Gospodin Isus me je privinuo na svoje Srce i uronio u zrake svog neizmjernog milosrđa kako bi oduzeo moj strah i moju tjeskobu.

Za vrijeme poroda u duhu sam molila Krunicu i osjećala sam kako primam pomoć, ogromnu pomoć – ne liječničku, već Isusovu i Presvete Djevice Marije i svih svetih.

Nekoliko sati kasnije na svijet je došla Milenka Maria – naša divna, zdrava djevojčica. Za vrijeme poroda u duhu sam molila Krunicu i osjećala sam kako primam pomoć, ogromnu pomoć – ne liječničku, već Isusovu i Presvete Djevice Marije i svih svetih. Osjećala sam njihovu blizinu.

Nakon svega sam shvatila da Bogu ništa nije nemoguće – za čovjeka bi to bio kraj, ali za Boga ne. Za njega je to početak novog života, a za mene velika milost o kojoj danas pišem želeći sa svima podijeliti to svoje iskustvo i zamoliti: povjerite svoje probleme, same sebe, svoje obitelji Božjem milosrđu. Bezgranično se pouzdajte! Kucajte i otvorit će vam se! Ta Bogu ništa nije nemoguće!

Ljubite jedni druge XII(2013), 53; prema Miłujcie się 3/2012, 29

prijevod s poljskog: Jelena Vuković

Svjedočanstvo preuzeto s portala Božje milosrđe.