Budi dio naše mreže

SVJEDOČANSTVO Neprestanom molitvom krunice preživjela genocid

Tijekom jednog od najbrutalnijih genocida u ljudskoj povijesti između pripadnika naroda Hutu i Tutsi u Ruandi, dvadesetdvogodišnja studentica Immaculée Ilibagiza, katolkinja iz naroda Tutsi, 91 dan skrivala se u kupaonici pastorove kuće s još sedam osoba, kako bi izmakla smrti koja se činila neminovnom.

/ ts

Za vladavine terora, Hutui su u Ruandi  1994. godine u tri mjeseca pobili oko milijun Tutsija, ali i Hutua koji su se suprotstavili postupcima svojih sunarodnjaka ekstremista. Za stravičnog genocida, u kojem je cijela zemlja bila natopljena krvlju, brutalno je ubijena i obitelj Immaculée Ilibagiza, no ona je, kako danas svjedoči, ‘preživjela da ispriča’. Preživjela je, naime, uz molitvu krunice i iskreni oprost, što je njezina glavna poruka svijetu kojemu prenosi svoje snažno svjedočanstvo. Njezinu priču donosi portal Patheos, a prijevod teksta potpisuje Medjugorje-info.

Svaki dan, svakih sat vremena, žene su se pitale kako će dočekati svoj kraj

Bila je to tajna kupaonica za koju ni neki članovi župnikove obitelji nisu znali – dimenzija metar puta metar i po, toliko mala da su Immaculée i drugi – u ta tri mjeseca – morali naizmjence stajati na nogama da ih ne otkriju. U suprotnom, smrt mačetom bi bila neizbježna.

Immaculée je izgubila svoje roditelje, dvoje braće, svoje bake i djedove, ujake i ujne, rođake, susjede, prijatelje i kolege u tom ‘ratu’.
U tim beskrajno dugim danima i noćima slušali su potpuno prestravljeni kako ubojice pretražuju njezino selo u potrazi za preostalim Tutsijima. Jednom su čak ušli u kuću u kojoj su se skrivali, ali za čudo ih nisu primijetili i to zahvaljujući samom Bogu. Sekunde su ih dijelile od smrti. Da su se samo zakašljali ili glasnije disali, sve bi bilo gotovo.

Iz dana u dan, po svjetlu i mraku, ispred kupaonskog prozora, a ponekad i s druge strane tankih zidova koji su ih štitili, čuli su se jezivi zvuci smrti. I svaki dan, svakih sat vremena, žene su se pitale kako će dočekati svoj kraj. Jedna od njih je preklinjala župnika koji međutim nije pripadao njihovom već protivničkom narodu, Hutijima, a koji ih je skrio iz kršćanske samilosti, da joj prekrije truplo zemljom ako dođe red na nju, kako psi koji su jeli rasute leševe ne bi pojeli i njezin.

Svaki dan, svake sekunde, morala sam misliti na Gospu

Bilo je tako strašno da su im se usta često sušila i ostajala bez sline – ali ne samo zbog žeđi, umora i iscrpljenosti, nego zbog molitve. Stalno su se molile. Neprekidno. Tako su jedino mogle preživjeti – i na kraju su uspjele.

“Osjećala sam se kao da mi glava cijeli dan leži u Gospinu krilu” – objašnjava Immaculée.

Nije bilo hranjenja i ostalih životnih aktivnosti. Molila sam se od jutra do jedanaest navečer.”

Svaki dan, svake sekunde, morala sam misliti na Gospu. Po noći bih sanjala Isusa. Iako bih se cijeli dan molila Mariji, po noći bih uvijek sanjala Isusa i On mi je rekao: ‘Ne boj se više'”.

Kroz molitvu je shvatila da je moguće, zapravo važno, oprostiti svojim mučiteljima i ubojicama obitelji

Immaculée svoje spašavanje ponajviše pridaje molitvi i krunici koje joj je, prije nego li će se skriti, dao otac, pobožan katolik. Ljutnja i ogorčenje koje je osjećala zbog svoje situacije doslovno su je izjedali živu i uništavali njezinu vjeru, ali umjesto da podlegne bijesu koji je osjećala, Immaculée se okrenula molitvi. Počela je živo moliti krunicu kako bi svu rastuću negativnost utopila u vjeri koju je polako zadobivala u molitvi. Immaculée je u molitvi pronašla utjehu i mir, a počinjala se moliti od trenutka kad bi otvorila oči do trenutka kad bi ih uvečer ponovno zatvorila. Kroz molitvu je shvatila da je moguće, zapravo važno, oprostiti svojim mučiteljima i ubojicama obitelji.

U jednom trenutku, rekla je Immaculée, Hutu ubojica je stavio ruku na vrata kupaone, ali samim ih čudom nije otvorio. Nakon toga su postavili ormar pred vrata kako bi ih učinili neprimjetnima. Immaculée je prolazila kroz nevjerojatnu kušnju – da bi se prehranila, jela je i insekte u hrani. Jer hrane nije bilo, a ono što je ostalo bilo je staro i pokvareno. Težina mlade žene iz Ruande pala je sa zdravih 52 kilograma na izgled kostura od 30 kilograma. Uglavnom ju je hranila krunica njenog oca, obraćenog na kršćanstvo.

Do kraja ovog modernog holokausta, koji se većinom odvijao izvan pogleda svijeta, ubijeno je tri četvrtine Tutsi naroda, uključujući i 900 od 2.500 studenata. Leševa je bilo toliko mnogo da su ih Hutu ratnici složili da služe kao zapreke, što je bio slučaj i s tijelom njezina oca, ili bi ih jednostavno bacili u rijeku Kagera i zatvorili plovni put koji se ulijeva u jezero Victoria.

Mediji su vijest o genocidu prenijeli naslovnicom u novinama The New York Timesa „Krv u rijeci“ te su u članku citirali misionara koji je rekao: “Više nema vragova u paklu. Svi su u Ruandi.” To su uistinu Immaculée i ostali čuli, zvukove zla, dok je susjed ubijao susjeda, dok su Hutui lovili svakog Tutsija kojeg su mogli pronaći, a jednom su čak i zazivali Immaculéeino ime prilikom pretraživanja kuće! Samo ih je čudo spasilo.

Genocid je godinama ranije prorekla i sama Blažena Djevica Marija

Hutui nikada nisu pronašli žene koje su uz župnikovu pomoć na kraju pobjegle u logor za izbjeglice (osnovala ga je francuska Legija stranaca). Njena je priča sada poznata. Upoznala je svjetske vođe kao što je predsjednik George Bush koji je pročitao njezinu knjigu i osobno joj poslao pismo. Dodijeljena joj je nagrada koju su primili veliki ljudi poput Majke Terezije, Jimmyja Cartera, Nelsona Mandele i Dalai Lame. Primila je i počasni doktorat Sveučilišta Notre Dame i Saint John. Napisala je bestseller ‘Left To Tell’ (Preživjela da ispriča). I predsjednik Barack Obama slikan je s njezinom knjigom u ruci. Gostovala je i u popularnoj američkoj emisiji ’60 minuta’. Njezina priča je izvanredna, no još je nevjerojatniji njezin mistični aspekt.

Genocid je godinama ranije prorekla i sama Blažena Djevica Marija tijekom ukazanja u Ruandi koja su počela 1981. u Kibehu, a koja je Rimokatolička Crkva u potpunosti priznala. Tim ukazanjima Immaculée sada nastoji dati publicitet.

Tijekom ukazanja Marija je upozorila na materijalizam, nepoštovanje i spolni nemoral koji će donijeti razaranje (prisjetimo se AIDS-a koji je pomeo ovu regiju).
U početku je bilo dvanaest vidioca, zatim devet koje je proučavala Crkva, a od kojih su tri službeno priznata 2001. Za vrijeme ukazanja koje je prethodilo genocidu, jedan od vidioca je ugledao nešto što je kasnije objašnjeno kao “rijeka krvi, ljudi koji se međusobno ubijaju, ostavljeni leševi bez ikoga da ih pokopa”. Upravo ono što se dogodilo i što je kasnije bilo objavljivano u medijima. Ta otkrića Immaculée sada prepričava u svojim govorima, svjedočeći svoju priču diljem svijeta, a o tome detaljnije možete pročitati u još jednoj knjizi naziva ‘Our Lady of Kibeho’ (Kibeška Gospa).

Njena najvažnija poruka glasi – kršćanski oprost

Nakon mučenja je čak i poljubila jednog od ubojica koji je ubio dva člana njezine obitelji.

Za vrijeme holokausta dvoje vidioca su umrla. Treći je kasnije podlegao bolesti. Samo su trojica službeno priznata te su dobili taj status u pastoralnom pismu koje je izdao mjesni biskup tijekom posjeta Vatikanu u lipnju 2001. godine. Ironično, kaže Immaculée, biskup je rekao kako ga je najviše impresionirao poganski dječak imena Emmanuel Segatashya koji nije bio jedan od trojice vidioca čija su ukazanja službeno priznata, ali je njegovo obraćenje bilo toliko duboko da je govorio mudro poput nekoga tko je proveo desetljeća zadubljen u katoličke knjige. “Pričala sam s biskupom i rekao je da će razgovarati sa svim vidiocima, ali za sada nisu htjeli posjetiti nikoga kome se ukazao Isus”, objašnjava Immaculée. “Odobravali su Marijina ukazanja, ali ne i Isusova.” To je možda zato što je Segatashya, osim što je tvrdio da se susreo s Isusom, pričao i o ‘kraju’ svijeta. “Nikad nisam mogla zamisliti da bi svijetu mogao doći kraj, dok nisam vidjela genocid”, prisjeća se Immaculée. “Vidjeti milijune kako umiru u tri mjeseca, vidjeti ljude kako odlaze bez ičega, bilo je nevjerojatno.”

Vjeruje da je upozorenje iz Kibeha namijenjeno čitavom svijetu, a također se prenosi i s mjesta kao što je Međugorje koje je Immaculée posjetila sa svojom obitelji i koje čvrsto podržava. “Mislim da Gospodin ide sve do rubova svijeta”, kaže Afrikanka koja sada živi u New Yorku i koja je radila u UN-u. “Toliko je duša u potrazi za Bogom. Kazne su neizbježne. Imati ćemo problema zbog naših grijeha.”

No, poput nje, i mi imamo krunicu.

Poput nje, i mi imamo krunicu Božjeg milosrđa.

S molitvom, i mi možemo pobjeći od tijesnih prostorija u koje se skrivamo bez obzira na oluju, potres, holokaust ili genocid, koji su sve više vidljivi u svijetu i oko nas.

Svjedočanstvo Immaculée Ilibagiza s Festivala mladih 2015. u Međugorju poslušajte ovdje:

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja