Ljubav Isusa Krista doseže svoje najviše savršenstvo i proizvodi najbogatiju žetvu milosti u neizrecivom jedinstvu koje On sklapa s dušom u svetoj pričesti. Stoga, svakom željom za dobrotom, svetošću i savršenstvom koje u nama mogu potaknuti pobožnost, kreposti i ljubav, dužni smo usmjeriti svoj put prema ovom jedinstvu, prema čestoj pričesti.
Budući da u svetoj pričesti imamo milost, uzor i praksu svih kreposti, a sve one nalaze svoju vježbu u ovom božanskom djelovanju, više ćemo imati koristi od pričesti nego od svih drugih sredstava posvećenja. Ali u tu svrhu, sveta pričest mora postati misao koja dominira umom i srcem. To mora biti cilj svakog proučavanja, pobožnosti, vrlina. Primanje Isusa mora biti cilj i zakon života. Sva naša djela moraju konvergirati prema pričesti kao prema svom cilju i teći iz njega kao iz svog izvora, donosi Catholic Exchange.
Živimo tako da s koristi budemo pripušteni čestoj i svakodnevnoj pričesti. Jednom riječju, usavršavajmo se da bismo se dostojno pričestili i živimo s postojanim pogledom na pričest.
Ali možda ćete reći da je vaša ništavnost preplavljena veličanstvom Boga. Ah, ali ne! Tog veličanstva, nebeskog i božanskog veličanstva koje vlada u Nebu, nema u svetoj pričesti. Zar ne vidiš da se Isus prikrio da te ne uplaši, da te ohrabri da ga pogledaš i da Mu se približiš?
Ili vas možda osjećaj vaše nedostojnosti drži podalje od ovog Boga svake svetosti? Istina je da je najveći svetac ili čak najčišći od kerubina nedostojan primiti posvećenu hostiju. Ali, zar ne vidite da Isus skriva svoje vrline, skriva samu svoju svetost, da vam jednostavno i jedino pokaže svoju dobrotu? Zar ne čuješ onaj slatki glas koji te poziva: “Dođi k meni”? Ne osjećate li blizinu te božanske ljubavi kao magnet koji vas privlači? Uostalom, nisu vaše zasluge te koje vam daju vaša prava, niti su vaše vrline te koje vam otvaraju vrata svetohraništa; to je Isusova ljubav.
Uostalom, nisu vaše zasluge te koje vam daju vaša prava, niti su vaše vrline te koje vam otvaraju vrata svetohraništa; to je Isusova ljubav.
“Ali imam tako malo pobožnosti, tako malo ljubavi; kako moja duša može primiti našeg Gospodina kada je tako mlaka i stoga tako odbojna i tako ne zaslužuje Njegovu pozornost?”
Mlako? To je samo još jedan razlog više zašto biste trebali uvijek iznova uroniti u ovu goruću peć. Odbojan? O, nikad, ovom dobrom Pastiru, ovom nježnom Ocu, ocu nad očevima, majci nad svim majkama! Što ste slabiji i bolesniji, to više trebate Njegovu pomoć. Nije li kruh hrana za jake i slabe?
“Ali ako imam grijeha na savjesti?” Ako nakon ispita savjesti niste moralno sigurni ili pozitivno svjesni bilo kojeg smrtnog grijeha, možete ići na svetu pričest. Ako oprostiš svima koji su te uvrijedili, već su ti i tvoje vlastite uvrede oproštene. A što se tiče vaših svakodnevnih nemara, vaših rastresenosti tijekom molitve, vaših prvih pokreta nestrpljenja, taštine, samoljublja, kao i vašeg neuspjeha, u vašoj lijenosti, da odmah uklonite od vas vatru iskušenja – povežite sve zajedno te izdanke Adamova grijeha i baci ih u peć božanske ljubavi. Što ljubav oprosti, doista je oprošteno.
Što ljubav oprosti, doista je oprošteno.
Ah, ne daj da te isprazni izgovori odvrate od svetog stola! U pričesti otvaramo bogatstvo riznice milosti koje je Isus Krist pohranio u Euharistiji, samo da ih može darovati čovječanstvu. Pričešćujući se ispunjavate slavnu svrhu svete Euharistije, jer da nema pričesnika, ovaj bi izvor tekao uzalud, ova peć ljubavi ne bi rasplamsala nijedno srce, a ovaj Kralj bi vladao bez podanika.
Pričešćujući se, dakle, ispunjavate slavnu svrhu svete Euharistije, jer da nema pričesnika, ovaj bi izvor tekao uzalud, ova peć ljubavi ne bi rasplamsala nijedno srce, a ovaj Kralj bi vladao bez podanika.
Sveta pričest ne daje samo sakramentalnom Isusu priliku da zadovolji svoju ljubav; daje mu novi život koji će posvetiti na slavu svoga Oca. U svom stanju slave, On više ne može počastiti Oca ljubavlju slobodnom i zaslužnom. Ali u pričesti, On će ući u čovjeka, družiti se s njim i sjediniti se s njim. Zauzvrat, ovim divnim sjedinjenjem, kršćanin će dati članove, žive i osjećajne sposobnosti, proslavljenom Isusu; on će Mu dati slobodu koja predstavlja zaslugu vrline. Tako će se kroz pričest kršćanin preobraziti u samoga Isusa i Isus će ponovno živjeti u njemu.
Između Isusa Krista i čovjeka tvori jedinstvo života i ljubavi.
Tada će se dogoditi nešto božansko u onome tko komunicira; čovjek će raditi, a Isus će dati milost rada; čovjek će zadržati zasluge, ali Isusu će biti slava. Isus će moći reći svom Ocu: “Volim te, obožavam te i još uvijek patim, iznova živeći u svojim udovima.”
To je ono što pričesti daje najveću snagu: to je drugo i trajno utjelovljenje Isusa Krista. Između Isusa Krista i čovjeka tvori jedinstvo života i ljubavi. Jednom riječju, to je drugi život za Isusa Krista.