O. Marko zajedno s o. Stankom Pažinom nedavno ste zaređeni u Mariji Bistrici. Kako ste doživjeli svoje svećeničko ređenje?

Svećeničko ređenje je predivno iskustvo Božje ljubavi i milosti koje sam doživio jako emotivno. Od polaganja nadbiskupovih ruku, pomazanja ruku svetim uljem, prostracije… svaka gesta je govorila za sebe i trudio sam se svaku duboko pospremiti u srcu i biti svjestan u svakom trenutku kako je svećenički poziv nezasluženi Božji dar, upućen meni Marku od krila majčina. Kada smo kao zaređeni službenici stali „s druge strane oltara“ i s nadbiskupom nastavili služiti Svetu Misu, riječi pretvorbe sam izgovarao s knedlom u grlu i suzama u očima, upravo zbog silnog uzbuđenja i milosti koje sam intenzivno doživljavao tih dana.

O. Marko Maglić i o. Stanko Pažin u svetištu Majke Božje u Remetama

Je li ređenje na neki način promijenilo vaš odnos s Bogom?

Odnos Boga prema meni vjerujem da je ostao isti, odnos pun ljubavi, milosrđa, strpljenja sa mnom i mojom naravi…, a moj odnos prema Bogu gledam sada drugačije, nekako se „ljubomorno“ držim njegovim posebnim stvorenjem. Možda je to tako jer gledam na svoj poziv kao nešto najveće i najljepše što mi je Bog darovao i svećeništvo kao takvo je najčudesniji poziv na ovome svijetu. Vjerujem da sam i ja sada postao svjesniji da se od mene traži više, viši stupanj svetosti, kreposti, prihvaćanja drugih i drugačijih, srce blago i široko za svakoga koga mi Bog stavi na put i tu uistinu želim biti otvoren za Boga i duše do kraja.

Svećeničko ređenje u Mariji Bistrici

Što za vas znači biti svećenik i kako vidite njegovo poslanje?

Kad bi svećenik shvatio što je postao i tko je on, umro bi od sreće, rekao je Župnik Arški. Kada razmišljam o svećeništvu, misao mi odmah pada na život upravo navedenog sveca. Čitajući njegov životopis ‘Svetac i njegov demon’ vidio sam koliko jedan sveti svećenik može učiniti pa i promijeniti mentalitet i srce cijelog sela. Zapravo je to činio Bog, ali preko njega i njegove otvorenosti. Krist je dao vlast apostolima, apostoli predaju svećenicima, tj. biskupi polaganjem ruku zaređuju svećenike i na svakom svećeniku počiva sva vlast koja je na nebu i na zemlji, vlast odrješivati grijehe u sakramentu Ispovijedi. Vlast u sakramentu Euharistije, vršiti pretvorbu, gdje po rukama svećenika kruh i vino postaju Tijelo i Krv Isusa Krista. To otajstvo me nadilazi, ali istovremeno tjera da budem manji od makova zrna, da sebe sakrijem pred Isusom, da upućujem na njega, a ne da sebe stavljam u prvi plan. Savršeni primjer je sv. Ivan Krstitelj za kojega je Isus rekao da je najveći rođeni od žene i koji je rekao: „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“

O. Marko Maglić

Kada ste prepoznali Božji poziv i što vam je on donio u život?

Ne mogu se sjetiti nekog određenog trenutka kada sam donio odluku da postanem svećenik. Nekako mislim da je to cijeli život u meni raslo, sazrijevalo i konačnu odluku sam donio poslije srednje škole, no ipak sam otišao tim putem tek nakon druge godine teološkog studija. Kako je naša kuća blizu crkve, redovito sam odlazio na svibanjske i listopadske pobožnosti, pjevao u zboru, ministrirao, išao često kod župnika i časnih sestara i nekako sam se osjećao „domaće“ u tom društvu pa mi je bilo prirodno krenuti tim putem. Ujedno sam razmišljao o obitelji, o tome kako ću imati puno djece, dok sam istovremeno razmišljao o svećeničkom pozivu.

Običaj je da se u tome vremenu izaberete i mladomisničko geslo. Koje ste riječi vi izabrali za svoje geslo?

Za mladomisničko geslo odabrao sam riječi „Totus Tuus“ – “Sav tvoj”, kao znak potpunog predanja Blaženoj Djevici Mariji. Blažena Djevica Marija je savršena majka koja me najbolje može dovesti Isusu i znam da sam pod njezinim plaštem čistoće sačuvan od svake sablazni i teškoga grijeha. Sačuvan sam od toga da ne razočaram i rastužim Isusa u svom svećeničkom životu. Duboko sam uvjeren da svaku milost koju primamo, primamo upravo po Mariji i najsavršeniji i najbolji put do Isusa je Marija. Marija je od svih stvorova najviše upriličena Isusu i što je neka duša više posvećena Mariji, to će više biti posvećena Isusu Kristu. Najveću spoznaju o pobožnosti prema našoj Gospi dobio sam po knjižici ‘Rasprava o pravoj pobožnosti prema Bl. Dj. Mariji’ od sv. Ljudevita Montfortskog koju je osobito preporučivao sv. Ivan Pavao II. i koji je na jednom mjestu rekao da je iz te knjige naučio što znači prava pobožnost prema Majci Božjoj. Kada je slavio 50. obljetnicu svojeg svećeništva, u knjizi ‘Dar i Otajstvo’ papa je izjavio: “U toj knjizi pronašao sam odgovor na moje sumnje. Da, Marija nas približuje Kristu, vodi nas k Njemu, pod uvjetom da se njezino otajstvo živi u otajstvu Krista. Rasprava sv. Montforta može malo uznemiriti zbog svojeg prenaglašena i barokna stila, no bit se teoloških istina koje su u njoj sadržane ne mogu osporavati. Pisac je vrhunski teolog!” Na koncu i njegovo papinsko geslo bilo je ‘Sav Tvoj’, a njegov tajnik je rekao da su mu to bile i jedne od posljednjih riječi.

Prostracija za vrijeme obreda ređenja

Za služenje Bogu i ljudima odabrali ste karmelski red. Što vas je privuklo karmelićanima?

Kako je Bog jednostavan tako jednostavno i djeluje prema nama. Privukao me najprije habit, talar, remen, škapular, kapuljača. Sve mi je to nekako djelovalo posebno, nesvakidašnje, a onda kada sam stupio u kontakt s jednim subratom karmelićaninom u Splitu oduševio me za karmelsku duhovnost. Kada sam počeo iščitavati djela naših svetaca, naše Svete Majke Terezije od Isusa, Sv. Male Terezije, vjerovao sam da je to put kojim trebam krenuti. Htio sam biti svećenik, ali i redovnik, možda zato što je nas šestero djece u kući i uvijek je bio neki „šušur“ pa se nisam baš mogao zamisliti kao netko tko živi sam na župi, kako to žive dijecezanski svećenici. Bilo je tu još očitih znakova i božanskih intervencija koji su me upućivali sve više u Karmel i sretan sam zbog toga jer imam privilegirano vrijeme za molitvu, dva sata razmatranja, zajedničku molitvu časoslova, zajednički život s braćom i na tome Bogu zahvaljujem.

Što po vašem mišljenju karmelska duhovnost može ponuditi suvremenom čovjeku i svijetu?

Karmelska duhovnost nas uči poput Marije razmišljati o Božjoj riječi, uči nas biti savršenim učenicima kao Marija, pomagati potrebitima kao Marija, biti u skrovitosti kao Marija, moliti kao Marija, živjeti čistoću, siromaštvo i poslušnost kao Marija. Sve te karakteristike su itekako potrebne i današnjem svijetu. Ne možemo biti kršćani i živjeti u svijetu bez molitve, bez odnosa s Gospodinom, inače će se ohladiti naša ljubav i prema Bogu i prema bližnjemu. Crkva je prepoznala našega Oca Ivana od Križa, Majku Tereziju od Isusa, Malu Tereziju kao učitelje molitve i postavila ih za naučitelje Crkve. Vjerujem da po karmelskoj duhovnosti itekako možemo ponuditi suvremenom čovjeku kako živjeti u Božjoj prisutnosti u našem svakodnevnom poslu i životu i tako prijateljevati s Bogom!

Sa zajednicom karmelićana u Remetama