Pisac drugog evanđelja zove se Ivan Marko. Njegovo evanđelje smatra se najstarijim, a napisano je na osnovu propovjedi samog sv. Petra, prvaka apostola.
Evanđelist Marko je zapisao sve što je zapamtio od sv. Petra, ali ne onim redom kojim je Gospodin Isus rekao ili učinio. Petar je propovijedao Evanđelje prema potrebi slušateljstva.
Narav Markova evanđelja ostaje u granicama Petrovih propovijedi. Ono nam bolje od ostalih evanđelja opisuje Petrov lik, njegove pogreške i slabosti.
Markovo evanđelje napisano je drugo po redu i to prije 70. godine.
Najkraće je a sadržajno je istovjetno s Matejevim evanđeljem, jedino što je napisano s drugog gledišta.
Upućeno je Rimljanima, ljudima praktičnima i osjetljivijima više za činjenice nego za umovanje. U njemu nalazimo niz Isusovih čudesa i događaja.
U nekoliko poteza ocrtava Isusa prodorna pogleda, sad stroga, sad blaga, sad razljućena, sad puna zanosa itd.
Sv. Marko je bio sectator Petri – tajnik ili hermeneutes – tumač svetoga Petra. Govorio je aramejski pa je tumačio Rimljanima. Sv. Petar ga u pismu naziva svojim sinom a sv. Pavao piše Timoteju o Marku kao o valjanom pomoćniku u svojoj apostolskoj službi (Tim 4, 11).
Marko je bio suputnik Barnabe i Pavla na prvom Pavlovom misijskom putovanju. Bio je 61. ili 62. godine u Rimu uz sv. Pavla dok je on očekivao Neronov sud (Kol 4, 10 – 11). Godine 63. – 64. bio je u Rimu s Petrom (1 Pet 5, 13).
U Novom zavjetu se u više odlomaka izvješćuje o Markovu zajedništvu s Pavlom.
Ipak najstarija predaja je da je Marko bio Petrov tumač, jer je Petar lakše govorio aramejski, što Rimljani nisu razumjeli, pa im je Marko prevodio.
Izvorni jezik Markova evanđelja je grčki, koji je tada općenito bio raširen u carskom Rimu. Čitateljstvo je bilo latinsko, jer je evanđelje bilo namijenjeno Rimljanima, među kojima je Marko boravio sa sv. Petrom, stoga često ne prevodi latinske izraze na grčki jezik, koji im je i tako bio razumljiv.
Nakon Petrove smrti Marko je propovijedao duž Jadrana, u Libiji i, na kraju u Aleksandriji gdje je podnio mučeništvo.
Njegove posmrtne ostatke iz Aleksandrije Mlečani su prenijeli u Veneciju 830. godine i sagradili mu velebnu katedralu, u kojoj se i danas čuva u jednoj od najskupljih škrinja na svijetu.